ZAŠTO NE UČIMO IZ POVIJESTI: Poslanica biskupa Strossmayera nakon potresa u Zagrebu 1880.

U Osijeku, 4. veljače 1815., rodio se Josip Juraj Strossmayer, hrvatski političar, prosvjetitelj, đakovački biskup, veliki mecena i jedan od vodećih ljudi XIX. stoljeća u Hrvatskoj. Umro je 8. travnja 1905. godine u Đakovu.

S devetnaest godina stekao je doktorat filozofije, a osam godina poslije i doktorat teologije. Nakon toga je profesor u đakovačkome sjemeništu, a zatim bečki dvorski kapelan i jedan od trojice direktora u glasovitom Augustineumu.

U hrvatski politički život  Strossmayer ulazi kao mladić tijekom studija. Oduševljava se idejom slavenske uzajamnosti. Tijekom revolucije 1848. podupire politiku Narodne stranke i bana Jelačića, velik je protivnik stare Austrije i njezina aristokratskog i feudalističkog ustrojstva, bori se za federalističko uređenje države i samostalnost svih njezinih mnogobrojnih naroda. Premda oportunistički taktizira s Bečom, dosljedni je  zagovornik ideja da je krajnji cilj južnoslavenskih naroda u monarhiji osamostaljenje i ujedinjenje u zasebnu ravnopravnu državu.

Posebno važan događaj bilo je imenovanje Strossmayera 1849. za bosansko-srijemskoga biskupa sa sjedištem u Đakovu. Došavši na čelo jedne od najbogatijih biskupija toga dijela Europe, Strossmayer je mogao pomoći narodu da materijalnim i kulturnim uzdizanjem otvori put prema samostalnosti.

Novčanim prilozima polaže temelje crkvenih ustanova i škola. Od 1866. do 1882. gradi veličanstvenu katedralu u Đakovu, koju posvećuje jedinstvu crkve, slozi i ljubavi svojega naroda. Pomaže rad Ivana Kukuljevića i Franje Račkog i mnogih drugih kuluturnih i političkih djelatnika. Novčanim darom položio je temelj Sveučilišta u Zagrebu, a 28. srpnja 1867. kao njezin tvorac i mecena otvorio je Akademiju znanosti i umjetnosti nazvavši je jugoslavenskom.

Osniva veliki Akademijin rječnik, a 1868. novim darom pokreće osnivanje Medicinskog fakulteta. U Europi su praćeni Strossmayerovi govori na Vatikanskom koncilu 1869/70. Đakovački biskup bio je zapažen zbog smjelosti svojih misli, osobito zato što se odupro prihvaćanju dogme o nepogrešivosti pape.

Nakon podjele vlasti između Beča i Pešte,  Strossmayer napušta vodstvo razjedinjene i politički jalove Narodne stranke i u političkom se životu Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije javlja ponovno 1880. nakon osnivanja Narodne neovisne stranke Franje Račkoga.

Umro je u 90. godini života, omiljen u narodu, prezren od Beča, Pešte, hrvatskih mađarona i ortodoksnoga klerikalnog kruga. Bez obzira na zamjerke njegovim političkim programima, sigurno je da je  Strossmayerov utjecaj bio važan za položaj Hrvata i drugih naroda na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće.

Veliki potres u Zagrebu 1880

KADA SE  DOGODIO VELIKI POTRES U ZAGREBU 1880. OVAKO SE OBRATIO VJERNICIMA I NARODU:

Okružnica biskupa Strossmayera OBZOR, BR 274,    Josip Juraj Strossmayer

29. studenoga 1880.

Preuzvišeni gospodine biskup Strossmayer upravio je povodom nesreće grada Zagreba sliedeću okružnicu na svoj kler.

Ljubezna braćo u Isusu!

Čuli ste, kakva je golema nesreća snaš1a naš glavni grad Zagreb i okolicu njegovu. Svakomu je, koji svoj narod ljubi, od užasa duša steže, kad je slušao i čitao opisivanje strašnih grozota, koje se u njem zbiše. Nesreća Zagreba obća je naša nesreća, jer je glavni grad, duša i srdce narodnega tiela; on je sav skoro život njegov; za ponajglavniji uvjet njegova napretka; on najsvetije otajstvo budućnosti njegove. Udes cieloga naroda uzko je spojen sa udesom glavnoga grada njegovoga.

U njem živi i posluje zastupstvo njegovo; u njem je cielo častitih oblasti, svih višnjih duševnih zavoda; u njem je stecište najumnijih i najučenijih sila naših; u njem su sva naša višja učilišta cviet domaće mladosti naše; u njem je s jednu rieč sve, što je narodu milo i sveto. Grad naš Zagreb doista je dobro shvatio zadaću svoju, pak ne samo domaćemu je srdce zaigralo od veselja, kad je vidio krasni položaj Zagreba i kako se on u svakom obziru divno razvija; nego i strani sviet pripoznavao je vaźnost i liepotu Zagreba, i videć što i kao u njem biva klanjao se pred kulturnim i političkim svakem naroda komu on na čelu stoji.

Sad je liepi taj naš grad Zagreb skoro sama podrtina i ruševina, a trebati će bez dvojbe više decenija dok rane svoje izvida i da se posve podigne i oporavi. Jedno je medutim, što u obćoj toj tuzi i nevolji čovieka tješi i hrabri, a to je: da slavni naš grad Zagreb usred strašnoga toga užasa nije sdvajao, nego se je junački proti sliepoj sili naravnoj borio uzdajuć se čvrsto u Boga svoja i u svoju i naroda svoga snagu.

Tu mu slavu danas sav sviet priznaje, tako valja mili moj stradalče! Pravo imaš Zagrebu, što nisi sdvojio i ne sdvajaš; jer nijedna vanjska nesreća ma kolika bila, nije moguća narod skršiti i utamaniti, ako mu je samo duša zdrava i jedra. Gorskomu je dubu vjetar i oluja na uhar, a samo će ga jedino crv kad mu za rukom podje u jezgru prodrieti, podgriz i utamaniti.

Hvala Bogu polag svih naših domaćih mana i nevolja još je narodu našemu duša zdrava i jedra. Bog je s njim, pak će se on prije ili poslije svakomu zlu, koje ga tišti oteti. Tebi pako mili moj grade Zagreba vječna slava i hvala što si i ovom užasnomprilikompokazao,daosebiiobudućnostisvojojsdvajatineimamo.

I Lisabon je prošloga stoljeća od iste grozote još grdnije nastradao, pak evo je iz pepela svoja kano feniks ljepši i uzoritiji uskrsnuo, nego je prjje bio. Patriotička je da što dužnost svijuh, osobito pako odličnih i imućnijih stanovnìka zagrebačkih da se ne dade zastrašiti, da zavičaj svoj neostavljaju pa će da podvostručenim

silama i svakom mogućom žrtvom o tom rade, da grad Zagreb čim prije žalobnu

odoru svoju sa sebe svuče i novim se uresom i novom se slavom podigne. Pače dužnost bi sveta bila i onih boljara, koji do sad u njem nezimovaše, da se sada sve boljma njemu priljube i u njem stanuju.

Grad naš Zagreb i narod naš svuda po svietu, hvala Bogu, živo sučeće pobuduju. Oda svuda ga sviet tješi, hrabri i u pomoć mu pritiče. Naš će narod sigumo u vječitoj, zahvalnoj uspomeni uzdržati svaku pomoć koja mu se u svetoj i plemenitoj namjeri pruži.

Ali mila braćo moja pritecimo i mi narodu našemu i glavnomu gradu našemu u pomoć. Često put mi sirotinjom našom podupiremo tudje plemenito svrhe, što je hvale vriedno, ali je sada vrieme da vlastitoj krvi svojoj u pomoć pritečemo i da od usta svojih otkidamo ne bi li nam se čim prije glavni grad oporavio i slavnu zadaću svoju podvostučenim uspjehom nastavio.

Vjerujte mi, na svakoj milostinji pravoj božji blagoslov leži, osobito pako na onoj koja ju bratskoga srdca proističe, jer je i Bog bratom našim postao, prije nego nas je na drvetu križa cienom svete krvi svoje otkupio.

Znadu moji znanci i prijatelji da ja grad Zagreb svakom prilikom podupirem, a i znade, da sam si preveliki teret na ledja naprtio; ali ipak i ovom prilikom 500 for. za grad Zagreb i njegove siromašne stradalnike opredjeljujem, moleć Vas braćo da i Vi u gornju svrhu čim prije što možete žrtvujete, i da u župah Vaśih imućnije i plemenitije kuće i sami pohodite i iste na milostinju ponukate. Śto pako skupili budete odmah amo u biskupsku pisarnu pośaljete da se na svoje opredjeljenje odašalje. U ostalom blagoslivam Vas iz svega srdca i preporučujem se molitvam Vašim.

U Djakovu, dne 24. studenoga 1880.

Josip Juraj v.r.

Biskup

Komentiraj