SLIKE ŽIVOTA: Alen Kasumović – prvi naš akademski slikar koji slika ustima

“Slikali smo šest sati a profesorima i kolegama bilo je zanimljivo vidjeti nekog tko slika ustima. A ja sam počeo i koristiti to što slikam ustima jer sam vidio da to ljude zanima kao performans. Nisam se trudio a niti sam ikada pomišljao odmaknuti se od toga, već jednostavno koristim taj performativni element, prihvatio sam to kao dio svojega rada”.

Piše: Milivoj Pašiček

*Serijal je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Riječi su to sjajnog i nadarenog akademskog slikara Alena Kasumovića čiji su radovi izlagani od rodnoga Zaprešića do New Yorka, čovjeka koji otvoreno govori o svom invaliditetu i koji se i svojim slikarskim radovima bori kako bi se svi ljudi gledali kroz prizmu ljudskosti. Izložba “Imam li pravo biti ovdje”, koja baš i propitkuje poziciju osoba s invaliditetom u našem društvu, obišla je svijet.

Alene, bili ste prvi student a potom i umjetnik slikar koji je upisao, pa završio, zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti, a da slikate ustima. Kako je izgledao put do diplome?

“Bio sam prva generacija državne mature i nakon što sam prošao htio sam nastaviti na Grafičkom fakultetu… Akademija likovnih umjetnosti nije mi bila niti na listi želja. Više sam razmišljao o dizajnu i tim područjima. Na kraju sam donio odluku da uzmem pauzu i da razmislim što i kako dalje. Uzeo sam pauzu od godinu dana i jedno jutro sjeo zamišljen za stol za doručkom i majka me pitala što je, o čemu mislim. I ja sam jednostavno rekao – upisat ću Akademiju likovnih umjetnosti. Našao sam studenticu s kojom sam radio dva puta tjedno, a potom i mentore i bio mi je prioritet raditi barem jedan crtež na dan.

Unatoč talentu kao samosvjesna osoba znao sam da to što radim nije na toj razini koja bi bila konkurentna Akademiji i zato sam brusio vještine s tri mentora koji su vidjeli da napredujem. Imao sam prilično velik raspon radova koje sam mogao odabrati za prijemni. Na prijemnom nisam imao asistente već roditelje koji su pomagali naizmjence jer je prijemni bio cijeli dan. Bila su dva eliminacijska dijela – eliminacija mapa, gdje je od stotinjak njih 30 išlo na prijemni, a 15 je upisalo godinu. Bio sam taj sretnik među njima”.

Koliko čujem nije bilo baš lako?

“Bilo je vruće, bilo je ljeto i deralo nas je sunce… Posebno je značajan dio ispita bio razgovor s komentarima mape. Tu profesori mogu procijeniti jeste li netko tko zna samo lijepo crtati ili ima u vama nešto šire i dublje, neki senzibilitet što je možda važnije od same vještine. Slikali smo šest sati a profesorima i kolegama bilo je zanimljivo vidjeti nekog tko slika ustima. A ja sam počeo i koristiti to što slikam ustima jer sam video da to ljude zanima kao performans. Nisam se trudio a niti sam ikada pomišljao odmaknuti se od toga, već jednostavno koristim taj performativni element, prihvatio sam to kao dio svojega rada”.

Kad ste rođeni s artogripozom, mišićnom degeneracijom koja uzrokuje skraćenje mišića, niste se mogli samostalno kretati i koristiti ruke. A majka je bila ta koja je iznijela veliki teret na svojim plećima?

“Nikada se s tom dijagnozom nisam opterećivao, nisam se time bavio, niti sam na to osjetljiv. Doduše danas se ljudi bave svim i svačim, ništa im nije dovoljno malo, ništa im nije dovoljno veliko. Po meni bi se ljudi trebali baviti važnijim stvarima – življenjem i svojim životom, a ne gledati kakvi su drugi. A ljudi kad shvate, shvate, a neki nikada ne shvate”.

Kažete često da vas pitanja o bolesti nikada nisu povrijedila?

“Invaliditet nije bolest, to je urođeno stanje, drugačiji oblik funkcija i nekih dijelova tijela, neka vrsta raznolikosti kako čovjek može izgledati. Kod mene je sreća što stanje ne ide na gore. Kroz godine i nekim vježbama mogu sve održavati na pristojnoj razini, a vježbom mogu postići i neke lagane korekcije. Inače. Kad je riječ o mom stanju, draže mi je da ljudi pitaju nego da pretpostavljaju što je i kako je nešto. Svi volimo danas tumačiti svijet oko sebe, donositi svoje zaključke a živimo uz Google koji svakoga dana pitamo za mnoge stvari… Volim da me se pita o svemu a ne da se donose krivi zaključci. Vidjeli smo i kroz povijest da moja populacija nije dobro došla samo zatoi što se nisu postavljala pitanja… Zato postavljajte pitanja. niste dosadni. Danas je popularno zaobilaziti stvari a ja volim biti direktan

Koliko je slikarstvo bilo prisutno u vašem djetinjstvu?

U potpunosti. Bio sam dosta kreativno dijete, društven, volio sam se zabavljati, igrati… Moje omiljele stvari su uz crtanje bile video igrice, druženje s prijateljima, nogomet. Ali, uvijek je slikarstvo bilo tu negdje, nikada tamo negdje ili povremeno, a kažu da ako imaš neke vještine do 12. ili 13. godine nastavi se njima baviti. Inače, crtanje je samo promatranje. morate usporiti. koncentrirati se na ono ispred sebe, pratiti ono što zaista jest, kako stvari zaista izgledaju što može itekako pomoći u načinu razmišljanja, a može djelovati i terapeutski, posebno u današnjem vremenu kada su te neke stvari još i nužnije

Postoji li trenutak, onaj neki “klik” kada ste odlučili – bit ću slikar?

To je bilo stvarno jednog jutra za doručkom kada sam rekao mami – idem na Akademiju. Odustao sam od studija dizajna, a zanimljivo danas radim kao grafički dizajner i kao web dizajner. Na kraju me to stiglo što mi je jako drago da mi se i taj san na neki način ostvario.

Pet je godina od vaše diplome. Što vam je ona donijela?

Tijekom studija krenuo sam izlagati, a nakon diplome to sam nastavio… Inače teško se snaći nakon akademije ako niste bili vidljivi i prije, ako vas nije bilo, niste izlagali. Tržište je danas zasićeno svim i svačim pa je i to izazov. Nisam osjetio tu tranziciju jer sam uspostavio kontinuitet što mi je jako drago tako da je nakon akademije bilo više i više izložbi i sve su se više vrata otvarala pa sam izlagao četiri puta u New Yorku, dva puta u Miamiju… Potom sam bio već prepoznat, ljudi su se javljali, što mi je bilo jako drago. Bilo je to i priznanje da eto dajem neki svoj prinos umjetnosti u svijetu  Izlagao sam i u Indoneziji … Eto, iz Indije su me zamolili u travnju da u  jednoj srednjoj školi mladih umjetnika preko zooma održim jedan motirajući govor za sve, da ih pozdravim i podijelim savjete i neka svoja iskustva.

Koliko je teško biti danas slikar u Hrvatskoj? Pomaže li društvo umjetnosti?

Jako je to teško, ne mogu drukčije to reći, jako teško i nema potrebe za uljepšavanjem te činjenice. Drago mi je što živim u vrijeme interneta kada nije važno odakle dolazite. Možeš biti na jednom mjestu a tržište imati na drugom kraju svijeta.

Gdje pronalazite inspiraciju za svoja djela? Kažu da u njima propitkujete čovječnost i duhovnost?

Inspiraciju za svoja djela pronalazim u svakodnevnom životu. Kao osobi s invaliditetom i u društvo u kojem živim toga mi ne nedostaje jer uvijek imate svašta što se može čuti i vidjeti oko sebe i u mentalitetu ljudi kao i u gledištima. U svakodnevnom životu izvlačim stvari i mogu reći da mi se teme same nameću i ne moram se truditi i mučiti da nađem neku inspiraciju. Ljudi mi to serviraju u svakoj interakciji.

Fokus mi je na tijelo, na invaliditet s obzirom da je to nešto što mi je dato, zadano, što je ovdje i bilo bi zapravo čudno da to izbjegavam i da od toga bježim. Naprotiv, suprotno, tu su i pitanje morala i čovječnosti koja se vežu uz osobe s invaliditetom, pitanja ljudskosti, poštivati osobu kao osobu bez obzira na njen izgled i nedostatke. Svima bi dobro došlo da se gledamo kroz prizmu ljudskosti jer svi želimo biti prepoznati, potvrđeni. Danas je za osobe s invaliditetom to puno lakše no što je bilo u povijesti i drago mi je da živim u takvom radoblju da ne moram prolaziti kroz nešto što su morale proći invalidne osobe puno, puno prije mene

Što je za vas slikarstvo?

Slikarstvo je za mene jedan od medija, jezik kojim se mogu kroz boju izraziti i prenijeti neke misli i neka stanja kroz sliku u mom svijetu. To je više stvar jezika, medija kako na to gledam, a ne kao na vještinu.

Izlagali ste u svijetu, ali i u svom Zaprešiću. Koje su vam izložbe posebno drage?

Izlagao sam u Zaprešiću i grupno i samostalno seriju slika pod naslovom “Imam li pravo biti ovdje” koja baš i propitkuje poziciju osoba s invaliditetom u našem društvu s obzirom na stvari kakve jesu pa se čovjek i zapita imam li pravo biti ovdje, ako je tu neka nepoželjnost. Ta serija slika je bila izložena i u New Yorku, Indoneziji, prošla je svijet. Izlagao sam dosta i kao fotograf, iako me u medijima više znaju kao slikara.

Za svoj rad ste i nagrađivani. Što vam znače nagrade?

Nagrade su mi podrška i veliki poticaj za daljnji nastavak rada, istraživanja,  dokaz da idem u dobrom smjeru, da sam na dobrom putu… Kada znate gdje idete i kada znate što radite pa kad dobijete i priznanje to je svakako dodatna potvrda, vjetar u leđa.

Član ste i Međunarodne udruge umjetnika koja obuhvaća slikare koji slikaju ustima i nogama – VDMFK, koju je osnovao slikar Arnulf Erich Stegmann koji je i sam slikao ustima, u Lichtensteinu 1956. Što vam znači to članstvo?

Članstvo je od 2010. To je velika podrška biti okružen s brojnim talentiranim umjetnicima, slikarima koji slikaju ustima i nogama, i jako mi je drago da sam u takvom društvo. Zghvaljujući udruzi imao sam priliku i za nekoliko izlaganja. Sjajni ljudi i vrlo korisni kontakti. Drago mi je što sam mogao postati dio te obitelji.

Što radite kada ne slikate?

Bavim se simultanim prijevodom, radim u digitanoj agencija, dosta vježbam, radim fizioterapiju, radim na sebi… Trudim se ispuniti dan, čitam, nikad mi nije dosadno. Dosta sam i putovao, najdalje u Maleziju, prošao veći dio Europe. Volim putovanja, volim aerodrome i sve što s tim ide, sve mi to ima posebni šarm

Kakvu pomoć uživate kao osoba s invaliditetom i kakvi problemi postoja na tom planu?

Imam osobnu invalidninu i asistenta. A nadam se da će se neke stvari promijeniti i da će zakon olakšati prije svega asistenciju, uvjete te asistencije, broj sati… Jer osuditi nekog na četiri sata na dan to nema veze sa zdravim razumom. Nadam se da će se to znatno promijeniti jer je nemoguće stisnuti sve aktivnosti čovjeka u četiri sata.

Poznati ste kao osoba koja želi naprijed, koja se bori, koja ne kuka… Što biste poručili mladim ljudima koje je snašla sudbina poput vaše?

Danas nije teško biti osoba s invaliditetom koliko god to zvuči kao da sam pao s Marsa… Ali stvarno nije teško kao što je to nekoć bilo. A mladima bih rekao: Radite na tome da imate što više različitih resursa, ako imate smisla za jezike učite jezike i nudite te usluge. Već bazično znanje engleskog. pa pristup internetu, mobitelu ili laptopu nude mnoge mogućnosti. Iskoristite svoje mogućnosti do kraja, to bih savjetovao svakome, imate li invaliditet ili ne bitno je da iskorištavate svoje resurse do maksimuma, i to one u kojima uživate i od kojih možete i živjeti.

Živimo u svijetu u kojem je sve lako dostupno i lakše ostvarivo no što je to ikada bilo. I to uz napredak umjetne inteligencije koja će donijeti još puno više mogućnosti a time olakšati život i osobama s invaliditetom.  Prepoznajte da živite u fantastično vrijeme, ne slušajte one koji kukaju, to su uglavnom ljudi koji ne žive u skladu s današnjim vremenom niti se time žele baviti… Pazite što i koga slušate.