VAPAJ JEDNE DRAGOVOLJKE: Svojim statusom Irena Sedmak uzdrmala društvene mreže

Mene, Hrvaticu, čistokrvnu plemenitu Turopoljku, građanku Hrvatske, dragovoljku i nositeljicu Spomenice domovinskog rata, gospođu u zrelim godinama, majku, ženu i radnicu NITKO, baš NITKO NE predstavlja u Kninu – napisala je Irena Sedmak iz velike Gorice na Facebooku i izazvala veliku pozornost.

U nastavku Sedmak piše: “I vi koji se pozivate da ste me branili i obranili, koji ste mi omogućili slobodu moje domovine, a pogotovo vi koji ste zaslužni da su danas svi dućani otvoreni gdje rade ljudi za mizernu plaću, vi koji ste prodali zemlju za svoj džep, vi koji držite ruku na srcu dok svira (ne samo vaša) himna, vi koji ne priznajete antifašističku borbu u drugom ratu, vi koji žderete i letite helikopterima a građani skupljaju plastične flaše da bi se prehranili – odvratni ste. Morete mi deti soli na rep.

Gadite mi se, pogotovo oni koji “najoštrije osuđuju a ne vide, ne čuju i ne znaju”.

?? ?????? ???????? ????? ???? ?????? ???????? ?? ? ?????? š???? ?? ?????. ???? ???????? “????? ????????” ?????????? ??????????? ?? ??č?????? ? ???????????? ????č?? “?????? ??š?” ??? ?? ?? ??ž?? ?????, ?? ?????, ???š???? ??? ?? ? ??????.”

Irena Sedmak je počela i zapisivati svoj ratni put. Ovo je, kako je napisala, prvi dio:

“Bilo je to godine 1991 – Bila sam tada djevojka, ne baš premlada da ne bih razumjela što se događalo u friško odcjepljenoj zemlji od SFRJ. Nisam tada pratila politiku, niti sam pamtila imena osoba koje su vladale u gradu, ali sam dobro zapamtila život u gradu: kad je prizemljen Kikašev avion, kad je zabranjen promet cestom VG-ZG, kad je autobus u kojem sam bila vraćajući se s posla u Otoku stajao u koloni dok su tenkovi i kamioni JNA iz Maršalke preko Travnog i nadvožnjaka na Ranžirnom kolodvoru rovali asfalt i skretali na zagrebačku zaobilaznicu u smjeru zapada, kad su padale bombe po gradu i kad su se dizali borbeni avioni sa aerodroma, kad je zvučni zid probijan svaki dan nekoliko puta bez upozorenja, kad su noć osvjetljavale svjetleće rakete koju su impresivno poput padobrana osvjetljavale nebo iznad Podbrežnice, kad su sirene zvučale kao da objavljuju skoru smrt svih onih koji nisu pobjegli u skloništa koja smo cijelo ljeto te godine uređivali za prihvat građana, kad sam mobilizirana u Civilnu zaštitu i dobila zadatak da pri prvom zvuku sirene trčim u dječji vrtić da pomognem tetama nositi malenu djecu iz jaslica u sklonište, kad sam svojim roditeljima objašnjavala da moraju odlaziti u sklonište i da ne brinu za mene nego ću ja brinuti za njih, te godine, kad sam dane i dane obuvala tenisice umjesto balerinki i štikli, kad sam trčala toliko koliko nisam zajedno u sve godine svojeg života.

A onda sam jedan dan u listopadu vraćajući se s posla, u prostorijama knjižnice u svojem naselju upitana: „Znamo da si se odavno prijavila u postrojbu, bi li išla u velikogoričku brigadu?“
„Bi, naravno, samo ako mislite da budem tamo gulila krumpire, ne idem, to niti doma ne radim.“
„Ne, bit ćeš u bataljunu, pomagat ćeš doktoru, zapovjedniku, ima raznih zadataka.
??? ???š, ?? ???? ???? ????????, č????? ?? ?????.“
???????? ??? ? ????, ???? ?? ??š ???? ?? ????? ? ???, ???????? ??? ?? ?????? ??????: „???? ? ????, ???š?? ??? ?????? ????? ?????????. ????? ć? ?? ??? ????? ?????. ????? ???, ? č???? ć? ???. ?? č?????? ?????, ???? ? ???.“

U tih pola sata sam u ruksak nagurala: četkicu za zube i dio kozmetike, šminku (ah.. bez toga ne ide), čarape, donje rublje, nekoliko majci, tople tajice i štrampe, šal, šteku cigareta, čokoladu i limenku coca-cole (kasnije mi je ratni naziv bio Coca-cola jer sam uvijek u desnom džepu jakne imala limenku osim ako bi je taj čas popila).
Obukla sam traperice, toplu majcu, bijelu spitfajericu (??? a znam da se čudite, ali to je bila jedina toplija jakna prigodna za na hlače), obula tenisice. Gorjela sam od želje vidjeti vojsku, šumu, bila je to za nas u nizini ‘zabranjena zona’.

Otišla sam u rat.”