POLITIKA: Branko Vukšić – Pačja škola za “kolektivnu svijest” na koju se poziva Tomo Medved

Iako se svemogući vođa i učitelj Andrej Plenković neprestano busa u narcisoidna prsa da On i HDZ stvaraju «modernu, tolerantnu, slobodnu, europsku državu» s, valjda, modernim društvom (jer pretpostavka moderne države je i moderno društvo), u kojem je individualno ispred kolektivnog, a kolektivna ili društvena svijest svodi se na unisono poštivanje zakonodavstva, njegov ministar, poznat po šatorašenju, ne slaže se sa svojim šefom.

Zapravo, Tomo Medved ne zna da se ne slaže, jer da zna, ne bi u Imotskom, na proslavi 32. obljetnice 3. bojne 4. gardijske brigade (o proslavama te vrste nekom drugom prilikom) kategorički tvrdio da je «ljubav prema domovini snažno utkana u hrvatske branitelje» te da ga «raduje da je i danas u kolektivnoj svijesti našeg naroda itekako prisutna činjenica da su hrvatski branitelji najzaslužniji za slobodu koju imamo»!?

Kolektivna se svijest preferirala, zna to – naravno – “romantičar” Medved, u vrijeme romantizma, dakle, u 19. stoljeću, a objeručke su je prihvatili nacionalisti, rasisti, fašisti, nacisti, staljinisti i ostali lijevi totalitaristi, koji smatraju pojedinca tek brojem, pukim dijelom kolektiva.

Društvena ili kolektivna svijest temeljena je (i) na moralu, a ne samo na ideologiji, kao – pokazuje praksa – u Hrvatskoj (ali i mnogim drugim državama).

Kad već govori o svijesti, Medved bi trebao znati što ona jest. Svijesti ima ako ima znanja o sebi i drugima, ako se ima znanja – recimo – o vlastitoj krivnji. Čovjek sa sviješću ne samo da osjeća, već je i kadar oblikovati misli o sebi i drugima. On zna prosuđivati, vrednovati, posvećivati pažnju drugima. Dakle, pojam svijesti odnosi se, po Durkheimu, na moralne stavove pojedinca, a conscience collective je nešto izvanjsko, što jedinku sili da se ponaša i misli na zadani, nametnuti način.

To pak znači da kolektivna svijet gubi i na snazi i na važnosti u modernim društvima. Uostalom, prije nego što se tako angažirano, kategorički govori o kolektivnoj svijesti, trebalo bi ponešto naučiti o kolektivitetima, o masama, gomilama, koje ne misle, već se povode, kako to tumači i Gustave le Bon. Bilo bi dobro uhvatiti se u koštac i Canettijevom vrlo pitkom, razložnom knjigom «Masa i moć», pa i «Kritičnom masom» Philipa Balla, te još ponekom studijom E. Durkheima.

I to nije sve, dapače, malo je, ali dovoljno da se makne dalje od početka.

Na kraju retoričko pitanje; kako Medved zna što narod misli ili što osjeća?!

On, i njegov šef Plenković, uvjereni su da je njihovo mišljenje ako ne mišljenje svih, a onda barem većine.

Jesu li u to uvjereni?

Da bi lakše manipulirali, i sebe su uvjerili da su jedino oni u pravu.

Ne smijemo smetnuti s uma da se kolektivnom sviješću najlakše prelazi put od autoritarizma do totalitarizma.