OTKRIVAMO: Zašto nogometaši teško podnose izolaciju?
Nakon prekida gotovo svih sportskih događanja u svijetu zbog pandemije koronavirusa, oprezno, da ih ne bi netko krivo razumio, sportski ʺovisniciʺ (a takvih je puno) se pitaju – koliko će dugo trajati ovaj time-out pozvan zbog ʺviše sileʺ, i kada će se ʺigreʺ ponovo nastaviti.
Izvor: Media servis
Najnervozniji među njima, svakako su nogometni fanovi, koji su jučer odlukom Europske nogometne federacije ostali bez Europskog prvenstva koje se trebalo održati ovoga ljeta, ali će zato u svibnju i lipnju (tako je barem planirano), gledati dovršetak prekinutih nacionalnih prvenstava, a onda i završnicu Lige prvaka i Europske lige. Kako god bilo, nogometa neće biti neko vrijeme, ali kada ga ponovo bude, neće se igrati pred praznim tribinama, što je ipak najveća kazna i navijačima i nogometašima.
Kada lopta ponovo krene sa centra, od profesionalnih nogometaša se očekuje da budu fizički potpuno spremni, za velike napore koje moderni nogomet od njih iziskuje (upravo se tim naporima i akumuliranom umoru, te stalnim putovanjima, često noću – pripisuje veći rizik obolijevanja vrhunskih nogometaša od koronavirusa u odnosu na ostale ljude). Njihova izolacija, osim izbjegavanja društvenih kontakata, podrazumijeva stoga i kontinuirani individualni trening, bez kojega bi njihove aerobne sposobnosti svakim danom sve više opadale, mišići atrofirali, a povećavalo se podkožno masno tkivo.
Svaki je vrhunski nogometaš prilikom odlaska u izolaciju dobio individualizirani program treninga čiju provedbu kontroliraju klupski kondicijski treneri uz pomoć moderne tehnologije. Pazi se na prehranu (nogometašima milanskog Intera, recimo, dostavljaju hranu koju je skuhao klupski kuhar), minimalno osmosatno spavanje i kontrolu zdravlja. Ništa se, naizgled, ne prepušta slučaju – nadzor je maksimalan, jer čovjek po svojoj prirodi ne želi biti odvojen od drugih.
Nogometaši su, za razliku od sportaša koji se bave individualnim sportovima, naučili ipak na momčadske, zajedničke karantene prije nekog važnog susreta, pa je ovakva vrsta izolacije za njih potpuno nova i nepoznata. Nije isto družiti se u nekom hotelu sa suigračima, kartati, igrati Playstation i stolni tenis, ili trenirati sam, i dosađivati se većinu vremena – sam. I neki među njima, pogotovo oni mlađi koji žive sami, jednostavno – ne izdrže. Nakon što je nogometaš Chelseaja Callum Hudson-Odoi zaražen koronavirusom, njegovi su suigrači poslani u samoizolaciju.
Mladi napadač ʺplavihʺ Mason Mount, nije dugo izdržao kod kuće i otišao je s prijateljima na hakl. Ubrzo je otkriven i prijavljen, a klub ga je kaznio s 200 tisuća funti! Pitanje je, koliko su ti mladi i često nedovoljno zreli ljudi uopće svjesni štete koju mogu nanijeti i sebi i drugima takvim neodgovornim ponašanjem, i ne bi li bilo pametno, da klubovi uz stručnjake za kondicijsku pripremu, nutricioniste i liječnike, angažiraju u ovoj nesvakidašnjoj situaciji i sportske psihologe?
Osim toga, kada se život opet normalizira i kada lopta nakon time-outa pozvanog zbog ʺviše sileʺ ponovo krene sa centra, profesionalni nogometaši moraju biti prije svega mentalno snažni, jer će očekivanja i nagomilana strast navijača nakon deset ili više tjedana bez nogometa voditi gotovo sigurno prema euforiji. A tamo gdje se sastanu dvije krajnosti, na sastanak valja obavezno pozvati i psihologiju.