MLADI DOLAZE: Jurica Pušenjak – slikar koji je uzdrmao javnost izložbom “Heroji”

Mladi slikar Jurica Pušenjak izazvao je posebnu pozornost kada se odlučio za izložbu “Heroji”, posvećenu herojima NOB-a, za koju je valjalo naćiniti više od 1300 portreta. A bile su i zapažene njegove izjave kako se najviše namučio s portretom Tita. A da je spreman na nova iznenađenja otkrio je u odgovoru na pitanje – što novo priprema. “Sve čega se najviše bojite”, rekao je.

Razgovarao: Milivoj Pašiček

Foto: Nikša Lalin

Postoji li taj magični trenutak kada ste rekli – ja ću biti slikar?

Taj najraniji trenutak je vjerojatno bio nekakva naivna predodžba o umjetniku koji izoliran u svojem ateljeu stvara genijalne umjetnine i tako mijenja svijet. Takve su fantazije kod mene počele rano. U osnovnoj školi koja me uglavnom nikada nije zanimala. Škola, udžbenici, gradivo, TZK, veliki i mali odmori… Najgora mi je bila činjenica da sam prisiljen sjediti osam sati dnevno na jednom mjestu i slušati nešto što me uglavnom ne interesira. A onda ta, jeziva školska pedagogija, gdje nas se kao najmlađe od početka priprema kako da taktički dajemo zadovoljavajuće odgovore jer iza točnog odgovora uvijek slijedi dobra ocjena, odnosno nagrada. Za mene je taj magični trenutak bio bijeg iz školske klupe u svijet fantazija, a ono što je ostalo isto jest to da i dalje živim u svijetu fantazija.

Jesu li u to vrijeme postojali neki uzori?

Moji su se uzori, fascinacije i opsesije ubrzano mijenjali, no ono što me je oduvijek i iznova inspiriralo jest šarolika rock kultura. Sjećam se da sam jednog prijepodneva kada sam umjesto da pišem zadaću za školu naletio na televiziji film The Doors Olivera Stonea. Čini mi se da je to bilo u petom razredu osnovne škole. Jim Morrison mi je u tom trenu bio sasvim nova opsesija. Postao sam opčinjen njegovom muzikom te podivljalom i neobuzdanom personom koja je istodobno produhovljena, slobodoumna i mekana. Taj je film strahovito utjecao na mene jer sam najednom krenuo u potragu za neprimjerenim sadržajima.

Još za studija počeli ste raditi na materijalu za izložbu Heroji koja je izazvala mnogo pozornosti, ali i komentara koji nisu bilo svi na vašoj strani?

Točno, no čini mi se kako su takvi komentari bili rijetki i uglavnom od nekih  anonimnih profila na društvenim mrežama. Jedan od omiljenih mi je da slike treba zabraniti, a mene i mog mentora Zoltana Novaka poslati na psihijatrijsko vještačenje.

Kako ste se i zašto odlučili za NOB i partizansku temu? Niste li razmišljali da će izazvati i negativna mišljenja?

Studirajući na akademiji osjetio sam veliku potrebu da svojim radom na neki način odam počast partizanskim borcima. Gledajući partizanske i druge ExYu filmove na Klasik TV-u probudio se općenito interes da se više raspitujem o tome kakav je bio život u Jugoslaviji te da bolje proučim partizansku povijest. Nije me bilo strah da bi moj rad mogao izazvati negativna mišljenja ili reakcije jer je umjetnički poziv prvobitno rizičan, a ono što je u umjetnosti najinteresantnije jest kada se taj rizik dosljedno sprovodi i osjeća u nečijem umjetničkom radu. Mislim da sam to uspio postići sa svojim Spomenikom herojima NOB-a.

Trebalo je napraviti preko 1300 portreta. Rekli ste da ste se posebno namučili s Titom. Zašto?

Jer je drug Tito bio izuzetan čovjek! Zamislite. Seljak iz Kumrovca koji prolazi tako silovit put od odrastanja u siromaštvu, kasnijem zarobljeništvu, Sibiru, Bombaškom procesu, pa krijumčarenje zabranjenih knjiga u Lepoglavi, Drugi svjetski rat, Treći Reich, nacionalsocijalizam i njegovi kvislinzi itd. Pored svega navedenoga, Tito u sebi zadržava vedrinu i optimizam. Kako naslikati takav jedinstveni duh?

Tema je osjetljiva. Jeste li imali neugodnosti, je li bio prisutan strah?

Znao sam da je ono što radim ispravno.  Nije me imalo čega biti strah.

Jeste li imali neki cilj s tom izložbom? Što ste željeli pokazati?

Želio sam slici dati svrhu pa sam je iz tog razloga postavio u kontekst antifašističkog komemorativnog objekta ali s jakim naglaskom na slikarsko. To je neobična postavka. Glavna mi je misao bila da izjednačim borbu za slikarstvo s borbom partizana za slobodni teritorij.

Svi heroji završili su na golemoj konstrukciji visokoj tri i dugačkoj osam metara. Jesu li mjere bile unaprijed zadane?

Te su se mjere nametnule same po sebi kada sam krenuo u konstrukciju objekta u koji bi svi portreti bili montirani.

Zašto se odjednom kod vas umjesto crvene pojavila crna zvijezda petokraka?

Crnu petokraku sam preuzeo iz posljednjeg albuma Davida Bowieja – Black Star. Općenito se zvijezda s pet krakova ezoterično gleda kao na čovjeka koji je sastavljen od pet dijelova. Raširenih ruku i s nogama koje čvrsto stoje na zemlji, njegove su misli usmjerene ka višim sferama. Taj petokraki čovjek također posjeduje i pet osjetila pomoću kojih spoznaje izvanjski svijet. Bowie je bio ezoterik i on je ta petokraka. Poistovjećujem se s time.

Dok ste studirali neki su vas zvali Mozart, a u svezi s izložbom zvali su vas i herojem. Otkud Mozart, pa heroj?

Mocartom me prozvao netko na prvoj godini studija. Ne znam tko je to bio ali valjda sam u tom trenu ostavio takav dojam Mesije na njega. Ne znam. Zanimljiva je poveznica sa Ziggy Stardust personom David Bowieja koji se u svoje vrijeme apsolutno postavio kao Mesijanska rock zvijezda. Moja fascinacija Bowiejem dolazi malo kasnije, a njegov lik i djelo postaje glavna inspiracija da nastojim s jednakom revnošću kopati po svojoj nutrini te pokušati pronaći odgovor na pitanje – Tko sam Ja?  Za nadimak heroj nisam čuo.

Poznati ste po iskoraku iz nekakve tradicijske forme i kad je riječ o odijevanju, o vlastitom izgledu. Postoji li neka nit vodilja u svemu?

Oduvijek sam bio sklon istraživanju meni nepoznatih teritorija jer kad već nisam volio ići u školu morao sam tražiti druge metode da učim o sebi i svijetu oko sebe.  Kao što je oslanjanje na vlastitu opservaciju. Mijenjanjem izgleda, a da se pritom ne identificiram u potpunosti s onim što nosim na sebi ili s onim što bi takva odjevna kombinacija mogla predstavljati u širem društvenom kontekstu, mijenjam vlasti pogled na unutarnju i vanjsku stvarnost.  Svrha je jedna, a ona jest ponovno isto pitanje – Tko sam Ja? To je nit vodilja u svemu što radim.

Što biste rekli o mladim slikarima u Hrvatskoj? Koliko je tu prilika za napredak, da se dohvate izložbe, postigne ime i prodaju slike?

Teško je reći. Mislim da ne postoji neka generalna formula, no treba imati luđačku volju i ne posustajati. Istraživati sebe i svijet oko sebe. Biti radoznao i otvorenog uma. Dobro je čitati ali ne previše. Najdosadnije je kad se neki mladi slikar zapetlja u teorijska djela. Ona su uglavnom beskorisna za kreativni razvoj. Vjerujem da je danas za mlade prilika više nego ikada. Najviše od svega treba raditi na onome što vas okupira, pratiti i prijavljivati natječaje te se truditi u tome da verbalizirate i dobro prezentirate koncepcije kojima se bavite.

Što za vas znači izložba? Uspostavljate li i kako kontakt s posjetiteljima?

Prostor unutar kojeg umjetnik ima priliku izraziti svoju ideju. Ono što je za muzičare pozornica. Nemam previše iskustva jer sam tek prosli tjedan napravio svoju drugu samostalnu izložbu.

Kako gledate na hrvatski kulturni trenutak kada je riječ o slikarstvu?

Ovdje zaista ima svega i mislim da je slikarstvo poprilično dobro zastupljeno. Od HDLU-a koji odrađuje izuzetan posao po tom pitanju do nekih underground scena koje su također prisutne u Zagrebu. Mene interesira oboje i smatram da jedno ne isključuje drugo. Uostalom, najbolje su stvari u novijoj povijesti umjetnosti bile upravo one koje su se kuhale u undergroundu prije nego što su izašle na površinu visoke i institucionalizirane umjetnosti. Andy Warhol je ovdje primjer.

Može li se kao mlad slikar živjeti od slikanja?

Može ali to je izuzetno teško. Prvi je problem radni prostor do kojega je gotovo nemoguće doći jer za slikara/umjetnika gotovo da ne postoji posao u struci pa je time primoran da se snalazi na razne načine. To je realnost. Bilo bi fantastično kada bi Grad Zagreb ili država napokon službeno raspisali natječaje za dodjelu svojih prostora na korištenje umjetnicima. Takvih prostora je gomilu, a oni zjape prazni. Umjetnici bi ih uredili kako znaju i ovdje stvarali. Radni prostori su za mlade umjetnike nepriuštivi, a i materijali su također skupi. Time smo u startu ograničeni u svojem radu. Tu je onda prisutan i problem tržišta koje se svodi na pet čuvenih kolekcionara koji su malo kome poznati. Grdi je to posel, a treba delati!

Mladi ljudi ispoljavaju svoje nezadovoljstvo u traganju za budućnošću i napuštanjem zemlje. Kako gledate na to?

Još od svojeg studija sam bio veoma skeptičan po pitanju globalizma i svih tih internet, Instagram i Erasmus+ priča. Smatram ih gubitkom vremena, možda jer želim vjerovati u individualnost umjetnika koji djeluje samostalno u svojem prostoru i vremenu. Uvijek su me mučili umjetnički kolektivi i one umjetničke prakse koje inzistiraju na takvom zajedništvu.

Što novog pripremate?

Sve čega se najviše bojite.