IVANA ŠOJAT: Žalosno je što je cijela Hrvatska zapravo provincija

Naša poznata i nagrađivana književnica Ivana Šojat progovorila je o provinciji, o nama gdje genijalac postaje čudak, gdje se prosječni na položajima brzo pobrinu da sve iznadprosječne maknu ili izoliraju.

Ovo je objava Ivane Šojat na Facebooku, koju prenosimo u cijelosti:

PROVINCIJA kao pojam i pojavnost nije zlodjelo kakva malicioznog, izvanjskog uma. Ona je kolektivni psihijatrijski poremećaj jednog prostora, kompleks manje vrijednosti koji svakom vrijednosnom silogizmu nameće zaključak da ništa proizašlo iz neke zajednice ne može biti ni dobro, ni vrijedno.

Sve vrijedno nužno mora pobjeći i ostvariti se drugdje da bi dobilo vrijednost u provinciji. Provincija je prema svojim darovitima poput u kal nižeg obrazovnog i društvenog statusa ogrezle obitelji koja naprasno u nekoj generaciji dobije genijalca koji odskače, pa zatečeni sudionici obiteljskog života ne znaju što bi s njim, ne znaju kako se nositi s uspjehom, kako ostvariti ponos. Linijom manjeg otpora genijalac postaje čudak, pojmovni toponim što ga valja zaobilaziti u širokom luku.

Slavonija (i Srijem) tako nije provincija zbog geografskog smještaja, nego zbog svih iznadprosječnih koje je iznjedrila, pa protjerala. U prvi mah mi sad na pamet iz novijeg vremena padaju Pavao Pavličić i Julijana Matanović koji su se vratili u Osijek, imali namjeru ostati, potpomoći kulturnome životu, no koje su prosječni na položajima moći posve izolirali i izbacili iz svih događanja.

Na pamet mi pada i nesretni MATOŠ čija rodna kuća u Tovarniku danas ide na bubanj. Matoš je hrvatska baština. Trebao bi to biti. Nijedna jedinica lokalne uprave ni na jednoj razini, nitko iz tugaljive provincije koja voli kmetski jadikovati nije se dosjetila financijski poduprijeti projekt pretakanja kuće velikana hrvatskog pjesništva u muzej.

Provincija više voli literarne bućkuriše na bilo kojem stranom jeziku, nego moćnu riječ svojih pisaca. I žalosno je to stanje, žalosno zbog činjenice da se u hipu može promijeniti. Žalosno je što je cijela Hrvatska zapravo provincija… I žalosno je što je Matoš ili proročki znao ili ova provincija predugo ždere svoju djecu, žderući ih odbija vlastito spasenje:

STARA PJESMA
O, ta uska varoš, o ti uski ljudi,
O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!
Čemu iskren razum koji zdravo sudi,
Čemu polet duše i srce koje sniva,
Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi,
Usred kukavica čemu krepost diva?
Među narodima mi Hrvati sada
Jesmo zadnji, robovi bez vlasti,
Osuđeni pasti i propasti bez časti.
Domovino moja, tvoje sunce pada,
Ni umrijeti za te Hrvat snage nema,
Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.