IVANA ŠOJAT: Užasavajuće je da Osječani s tribina prijete Osječaninu Bjelici čakijom
U Osijeku se nakon završetka utakmice između Osijeka i Hajduka dogodio ružan incident, kada su navijači Hajduka u trenutku dok je Nenad Bjelica davao izjavu novinarima skandirali: “Bjelko, Srbine, čakija ti ne gine!”
Na taj sramotan čin Torcidaša reagirala je i naša poznata književnica iz Osijeka Ivana Šojat, zgrožena da takve užasavajuće prijetnje mogu zbog nogometa uzvikivati Osječani svom Osječaninu Nenadu Bjelici.
Ovo je objava Ivane Šojat na Facebooku:
ŽIVJETI NA MJESTU KOJE NE VOLIŠ
Ne pratim nogomet i nisam neki sportski tip, no bila bih slijepa kad ne bih zamijetila navijački paradoks: paradoks Osječana koji ne navijaju za svoj klub. Neke od njih sam pitala koji su njihovi razlozi navijanja za, recimo Dinamo ili Hajduk.
Neki su se “pravdali” predratnim statusom jednog od tih klubova koji je tad predstavljao “domoljubni zamašnjak”, drugi su spominjali svoje dalmatinske korijene (baba i/ili deda iz Dalmatinske zagore u Osijek došli četrdesetih godina prošlog stoljeća), treći nisu znali, pa sam ih pitala je li to možda “kompleks provincijalca” koji ih tjera da se “kače” za “finije urbanosti”. Razbjesnila sam ih time. Valjda zbog zrnca istine.
Nekima je ovo moje propitivanje trivijalno, ali meni je bolno, identitetski ne samo zamršeno, nego i simptomatično, jer povlači pitanje: kako je živjeti u gradu na koji ne samo da nisi ponosan, nego ga ni ne voliš? To je tako tjeskobno. Naime, neki Osječani su jučer s tribina svom Osječaninu Nenadu Bjelici vikali: “Bjelice, Srbine, čakija ti ne gine!”
Osječani koji su zbog ljubavi prema Hajduku Osječaninu Bjelici prijetili čakijom ostat će u Osijeku. To je zastrašujuće. Jesu li oni ti koji noću prevrću kante, lome stabla, bacaju betonske kocke s promenade u Dravu? Naime, i to čine oni koji ne vole svoj Grad.
Ne, nije ovo rasprava o naciji. Pripadnost naciji je jedno, a pripadnost Gradu nešto posve drugo. Osijek su voljele sve nacije koje su ga gradile. Sve. Ne umanjujte nijednu od njih. Osijek je izgrađen ljubavlju, zajedništvom, znanjem, ljepotom.
Zaboljelo me što se sinoć vikalo u Gradskom vrtu, jer riječi nisu samo riječi: iza sebe kriju duboku simptomatiku.
Zato na sve uzvraćam riječima što ih izvikuju Osječani koji vole svoj Grad u svim prigodama: “Pa nek znaju sve duše prodane u ovom gradu jedno ime je!”