HSP TVRDI: Srpskoj pravoslavnoj crkvi nema mjesta u Hrvatskoj – Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi apsolutno da
Nedavno je mitropolit Mihailo, vrhovni poglavar Crnogorske pravoslavne crkve izjavio: „Srpskoj pravoslavnoj crkvi trebalo je suditi u Haagu“. S ovom izjavom u potpunosti se slaže HSP, kao i s onim dijelom u kojemu mitropolit Mihailo govori kako je ta Srpska pravoslavna crkva sudjelovala u agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, a danas sudjeluje u projektu aneksije Crne Gore Srbiji.
Kaže se to u priopćenju Hrvatske stranke prava (HSP), koje potpisuje predsjednik Nikica Augustinović.
Jasno je kako je razlog tome približavanje Crne Gore zapadnom svijetu, kako kroz priključenje NATO savezu, tako i sve bolje odnose s Republikom Hrvatskom.
Međutim, pitanje SPC je puno kompleksnije, posebice SPC u Hrvatskoj. Naime, podsjetio bih prije svega na važnu činjenicu koju neki zanemaruju, a neki ju možda i ne znaju: pravoslavne su crkve autokefalne, dakle djeluju na području pojedine države. Tako SPC djeluje u Srbiji, međutim, upitno je djelovanje SPC izvan te države, budući da susjedne pravoslavne države imaju ili bi trebale imati vlastite pravoslavne crkve (bugarska, rumunjska, makedonska i crnogorska crkva). Bosna i Hercegovina svojim određenjem, kao složena država s tri ravnopravna naroda i tri ravnopravne vjere, priča je za sebe. Pojam „ravnopravna“ ne bih ovdje analizirao.
Hrvatska je, s druge strane, država većinskog hrvatskog naroda te nacionalnih manjina koje u njoj žive. Unutar nacionalnih manjina naravno i srpske je manjina, ali i još neke pravoslavne manjine. Slijedom rečenog, rimokatolička vjera najraširenija je u Hrvatskoj, ali egzistiraju i druge konfesije pa tako i pravoslavne (srpske, bugarske, makedonske, ruske,…) i hrvatske. Dakle, u Hrvatskoj djeluje i Hrvatska pravoslavna crkva (u daljnjem tekstu HPC). Sukladno pravoslavnim sustavima „pokrivanja teritorija“ upravo bi HPC trebala biti stožerna pravoslavna crkva u Hrvatskoj, ali nije tako.
Obmanama, lažima, ucjenama i dodvoravanjima SPC nametnula se kao glavna, gotovo i jedina pravoslavna crkva u Hrvatskoj. Ne bih ovdje ulazio u međupravoslavne prijepore glede utemeljnosti SPC uopće (neki izvori kazuju kako SPC uopće nije legitimna crkva) nego bih samo izrazio jasan stav HSP-a: podržavamo autokefalni pristup pravoslavnog svijeta, a time HPC kao službenu, glavnu, stožernu pravoslavnu crkvu u Hrvatskoj.
Nedvojbeno je kako će neki odmah povlačiti parelele s 1942., ali naša inicijativa nema veze s nijednim ranijim sustavom, s nijednom ranijom državom ili inicijativom. Činjenica je da je upravo SPC, koristeći svoj monopolni položaj u Osmanlijskom carstvu (nakon obnove Pećke patrijašije 1557.) stoljećima sav pravoslavni živalj, zapadno od Bugarske, asimilirala pod nazivom: Srbi. Tako su mnogi Vlasi, Rumunji, Crnogorci, Hrvati, Sasi, Mađari,… postali – Srbi. To se nastavilo i u prvoj Jugoslaviji, tada još Kraljevini SHS, u kojoj je 1920. nastala Ujedinjena Srpska pravoslavna crkva spajanjem nekoliko do tada odvojenih pravoslavnih crkava:
Ø Beogradska patrijarhija (Srbija – beogradski pašaluk), autokefalna pravoslavna crkva Kraljevine Srbije,
Ø Karlovačka patrijarhija (nazvana po Srijemskim Karlovcima), autokefalna crkva Srba/pravoslavaca u Austro-Ugarskoj, većinom u Hrvatskoj; njezina sljednica je Hrvatska pravoslavna crkva,
Ø Dabrobosanska mitropolija (Bosna i Hercegovina, ali i Dubrovačko područje), autonomna mitropolija, pod vrhovnom duhovnom vlašću carigradskog patrijarha (dakle, NE pod SPC) i
Ø Cetinjska mitropolija (Crna Gora), autokefalna; njezina sljednica je Crnogorska pravoslavna crkva obnovljena 1993. i nju SPC želi vratiti pod „svoje okrilje“.
Dakle, nastankom nove države, pravoslavne crkve iz četiriju dotadašnjih država, odnosno triju država i anektirane BiH (od strane Austro-Ugarske) – postaju jednom crkvom.
Nužno je i neizostavno zapitati se ovdje: Zašto se raspadom „zajedničke“ države nisu obnovile autokefalnosti svih tih crkava? (osim crnogorske).
I na kraju zaključno, prema svemu prethodno rečenom, jasno ističem svoj i stav Hrvatske stranke prava: SPC je danas u Republici Hrvatskoj nelegitimna organizacija. Prisjećajući se ne tako daleke prošlosti i uloge SPC u vremenu pred i tijekom Domovinskog rata, definitivno nam nije jasno zbog čega ta teroristička organizacija nije bila zabranjena već 1991. Pravoslavni su popovi huškali na rat, „blagosiljali“ tenkove i topove koji su razarali Hrvatsku te vojsku koja je činila strašne zločine u Hrvatskoj, a kasnije i u BiH.
Na kraju, uputio bih jasan poziv obnašateljima vlasti u Hrvatskoj: istražite pravne, političke, kulturne, povijesne i druge temelje djelovanja Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj, započnite proces njezinog gašenja te afirmirajte Hrvatsku pravoslavnu crkvu koja će biti prihvaćen, pozitivan i hvalevrijedan partner u budućem suživotu katolika i pravoslavaca u Hrvatskoj, kao i pripadnika svih drugih konfesija koje žive u Lijepoj našoj.