HRVATSKE SPISATELJICE: Martina Frka Milotić – Voljela bih da me ipak još neko vrijeme ne nestane

Mlada i već dobro poznata spisateljica Martina Frka Milotić nije dopustila da ju novinarstvo, koje voli, zarobi do kraja i uspjela je već utkati lijepe i jasne tragove u hrvatskoj književnosti.

Razgovarala: Gordana Jelić

*Serijal je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Martina Frka Milotić je mama, novinarka i blogerica rođena u Rijeci… gotovo je redovito uvod u sve kada se piše o vama. Otkud to?

Svi smo mi mnogo toga istovremeno, a ja svakako nisam izuzetak. Novinarstvo je moja struka, poziv i način života, blog je moj ispušni ventil, a majčinstvo… majčinstvo ne stane u jednu rečenicu, zato je tu i blog i knjiga.

Krenimo onda od mame, što je mama “kriva” u tome što se počela baviti spisateljskim radom?

Kao djevojčici rekli su mi da se od pisanja ne može živjeti pa neka si izaberem neko drugo zanimanje. Tvrdoglava kakva jesam, postala sam novinar, dokazala da se od pisanja može živjeti, a onda su došle i prve knjige. Biti spisatelj u Hrvatskoj možda nije “posao”, ali je i dalje, unatoč brojnim preprekama, zadovoljstvo.

Vašoj prvoj knjizi je naslov “Mala Kme osvaja svijet – Majčinstvo bez filtera”. Kako je ona nastala?

Nastala je kao rezultat istoimenog bloga na kojem već čitavo desetljeće pišem zgode i nezgode iz našeg obiteljskog i mog “mamećeg” života. Blog sam prvih godina pisala svake večeri, uspavljujući djecu, na mobitelu, a ispostavilo se da su se u tim mojim obiteljskim crticama pronašle i mnoge druge mame.

Zašto ste naslovu dodali “majčinstvo bez filtera”?

U vrijeme kad je blog nastao, pa i kada je knjiga izašla, bilo je vrlo malo blogova koji su prikazivali realan, često težak život mladih majki i obitelji. Društvene mreže sve su pakirale u nekakve idealne filtere i davale su nerealan pogled na majčinstvo i obitelj, a ja sam željela poručiti upravo suprotno – ovako zaista izgleda jedan “mameći” dan, neuljepšan, nefiltriran, sirov, ponekad težak, ponekad još teži, nesavršeno savršen.

Što uopće mislite o majčinstvu i kako ste to osobno doživjeli?

Majčinstvo je ogromna promjena u životu svake žene. Rođenjem djeteta, rađa se i jedna nova osoba, koja ne živi više samo za sebe. Ogromna je to ljubav, ogromna odgovornost, ogromna briga… Ogromne emocije, o kojima trebamo često i mnogo, glasno razgovarati kako bi i neke buduće mlade mame dobile podršku i znale da nisu same u svojim nedoumicama i brigama.

Vaša djevojčica i dječak su porasli, sigurno je mnogo novih doživljaja i životnih crtica. Hoćete li možda “Mala Kme osvaja svijet” doživjeti nastavak?

Kako je Mala Kme spontano nastala, tako je moguće da će nastati i neki njen nastavak. Zasad ništa ne planiram, puštam da se stvari same dogode. Nekako mi iskustvo govori da najbolje stvari u životu i nastaju upravo tako, neplanirano.

Slijedio je roman “Pripovjedačica”, zapravo fiktivnog sadržaja, ali  u kojem ste se pozabavili stvarnim likovima iz slavenske antike. Otkud ta ideja?

Pripovjedačica se bavi staroslavenskim božanstvima te mitovima i legendama iz mojega kraja – s područja Kvarnera i otoka Krka. Želja je bila sačuvati ih od zaborava i probuditi interes nekih mlađih generacija da tu našu bogatu baštinu nastave istraživati, tražiti odgovore, da postavljaju prava pitanja – i da se nepovratno zaljube u svo to bogatstvo koje su nam ostavili naši pretci. Ako sam i jednog čitatelja potaknula u tom smjeru, bit ću zadovoljna.

S obzirom na veliki vremenski odmak, kako se ponašaju vaši likovi u romanu u odnosu na one, da kažem stare i prave, stare Slavene s otoka Krka?

Budući da se radnja romana većim dijelom odvija niti u javi niti u snu, negdje na pola puta kroz prošlost i sadašnjost, ideja je da su likovi nesavršeni, svoji, jedinstveni u svojoj nesavršenosti – i to neovisno jesu li ljudi ili božanstva.

Vrlo ste aktivni i kao novinarka, prošli ste mnoge medije. Što je zapravo onda vaša prva ljubav?

U korjenu svega je uvijek isto – ljubav prema pisanoj riječi, bez obzira na formu, bez obzira pišem li, stvaram ili čitam.

Je li teško presvlačenje iz novinarku u spisateljicu i obrnuto?

Dapače, to su dva kraja istog spektra, koji se savršeno nadopunjuju. Književnost mi dozvoljava odmak od često nelijepe stvarnosti, a novinarstvo prizemljenost i čvrsto “uzemljavanje” da ne odlutam iz svakodnevice.

Kako iz kuta novinarke gledate na današnji hrvatski književni trenutak? Događa li se nešto što vi posebno vidite, ocjenjujete?

Drago mi je vidjeti mnoštvo autora mlađe generacije koji se odmiču od teških tema i žanrova i čitatelju pružaju zaista kvalitetne naslove i u formi trilera, krimića, SF-a i fantazija, pa i putopisa, pjesama, chic lita, ljubavnih romana i ostalog. Nažalost tržište nam je jako malo, a književni lobiji i poticaji ministarstva malim nakladnicima dosta loše posloženi, tako da hrvatsku književnost još uvijek na svojim plećima uglavnom nosi šačiča istinskih entuzijasta i zaljubljenika u knjige. Nadam se da će se stvari promijeniti na bolje prije nego se i oni umore I odustanu.

Iako gazimo 21. stoljećem uvijek je nažalost prisutna tema o ravnopravnosti žene u našem društvo. Vidite li, osjećate li, tu neravnopravnost u novinarstvu i književnosti?

Mislim da smo napravili ogromne korake u pravom smjeru i nemam se na što žaliti u svom neposrednom okruženju, ali gedajući na nacionalnoj i regionalnoj razini, još uvijek imamo mnogo toga na čemu treba raditi.

U Hrvatskoj se sve manje čita, knjige nisu u prvom planu, a na portalima se love “klikovi” na sadržaje kojih bi se ozbiljno novinarstvo trebalo stidjeti. Što je lijek?

Lijek je edukacija, edukacija i opet – edukacija. Veliki sam zagovornik uvođenja medijske kulture u škole, kako bi buduće generacije naučili kako ispravno čitati medije, kako prepoznati izvor i potražiti relevantne informacije, kako prepoznati lažne vijesti i provjeriti relevantnost i točnost. Inače ćemo i dalje imati gomilu teoretičara zavjera i masu ljudi koji se oslanjaju na “radijo je javilo”. Dok čitatelji ne postanu kritični mislitelji svojom glavom, nažalost neće se promijeniti ni klikovi, zbog jednostavne veze ponuda-potražnja. Naprosto, portali pišu ono što se “klika” kako bi postigli čitanost potrebnu za financiranje od strane oglašivača. Dakle trebaju nam čitatelji koji traže pametne, provjerene i točne tekstove, a njih tek trebamo odgojiti, jer naša generacija to masovno, nažalost, nije.

I na kraju tko će kod vas pobijediti u budućnosti – novinarka ili spisateljica?

To nije borba, to su dva dijela jedne neodvojive cjeline. Kada bi jedna pobijedila, nestalo bi i druge. Voljela bih da me ipak još neko vrijeme ne nestane – imam još posla, ideja, priča i planova koje želim ostvariti i ispričati.