HRVATSKE SPISATELJICE: Ines Hrain – Volim krimiće i već me zovu hrvatskom Aghatom Christie

Pisanje je za mene posao iz snova, ujutro vam ne zvoni sat, radite kad poželite. A ja lako pišem, riječi mi naviru same. Ideje zapisujem i danju i noću – reći će o sebi uspješna varaždinska spisateljica Ines Hrain, koja ima iza sebe nekoliko rado čitanih romana, među kojima su i krimići u koje je i sama zaljubljena. 

Razgovarao: Milivoj Pašiček

*Serijal je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Radite dugo s djecom u školi. Kako je došlo do iskoraka u svijet pisanja knjiga?

Najprije sam iskoračila u svijet pisanja, a tek onda uskočila u prosvjetu. Počela sam pisati priče u predškolskoj dobi, a u osnovnoj školi dobila sam već nekoliko književnih nagrada. Jedna od njih bila je godinu dana besplatnog kuglanja u Domu JNA, među onim uspaljenim jugoslavenskim vojnicima. Naravno da nagradu nisam iskoristila, imala sam trinaest godina. Nakon toga pisala sam priče za časopise i “pisane” romane, što mi je donosilo dobar džeparac.

Iza vas je nekoliko knjiga, romana. Kako je nastao vaš prvi roman?

Prvi roman rodio se kao priča o jednoj ženi od sto četrdeset kilograma i njezinim problemima. Kad su to pročitali neki moji prijatelji i članovi obitelji, nagovorili su me da priču proširim i napravim od toga roman. Taj prvi roman napisala sam s najvećom lakoćom i uživala u svakoj rečenici. Glavna junakinja život započinje kao čistačica, a sve detalje oko tog posla naučila sam radeći i sama kao čistačica preko Student servisa. Nakon toga ona upisuje Učiteljski fakultet, o čemu isto tako sve znam jako dobro. Ta je prva knjiga gotovo autobiografska.

Nakon toga napisala sam još sedam romana. Volim upravo formu romana, u njemu se stvar može u miru razraditi, ne moram brojati stranice i retke kao u pričama.

Rekoste jednom kako je spisateljsko zanimanje za vas najlakši posao na svijetu – “ništa ne radiš, samo stavljaš na papir ono što ti se mota po glavi”. Mislite još uvijek isto?

I dalje mislim isto, to je za mene posao iz snova. Naravno da sam za neke krimiće trebala dosta istraživanja, surađivala sam i s jednom detektivskom agencijom, puno je posla s izdavačima i strke oko promocija i svega. Ali ujutro vam ne zvoni sat, radite kad poželite, a svi ovi popratni poslovi meni su zabavni. No kako treba plaćati račune i jesti, za sada se ne mogu još baviti samo pisanjem. Ali radim na tome punom parom.

Znači li to da lako pišete? Kako se pripremate? Zapisujete li ideje? U koje vrijeme ste najaktivniji?

Da, lako pišem, riječi mi naviru same. Neke sam romane napisala iz glave, za neke sam imala hrpu bilješki svugdje oko sebe kako ne bih pobrkala sate, dane i tijek događanja. Puno toga moram provjeravati na internetu, a za mnoge informacije moram  konzultirati neke poznanike među policajcima i detektivima, odvjetnicima, liječnicima… Jednom sam čak morala zatražiti neke podatke od blagajnice u Konzumu i ona mi je sve potrebno strpljivo objasnila.

Ideje zapisujem danju i noću. Kad ti neka sitnica padne na pamet, ako je ne zapišeš odmah, ne možeš je više izvući ni da se na glavu postaviš. Zato ustanem iz kreveta u bilo koje doba noći i zapišem što mi je sinulo. Nekad su to nove ideje, nekad je to greška koju sam napravila u romanu pa je baš u dva ujutro našla isplivati na površinu. Ako sam negdje vani, upišem brzo u mobitel ili na kakav papirić.

Najaktivnija sam rano ujutro, oko četiri ili pet. Ponekad i navečer. Ali nikad poslijepodne. No kad me uhvati pisanje mogu pisati danju i noću bez prekida. No to je rijetko, uvijek iskrsnu neki problemi doma koji mi to ne dopuštaju. No za sljedeći roman planiram se zatvoriti u neku kućicu na moru ili na planini da nikog ne vidim i ne čujem i da budem sama sa svojim likovima i laptopom.

Koliko je teško napisati roman?

Svakome je nešto teško ili lako, ja nikada ne bih mogla skladati simfoniju ili sklepati ormar, no roman mogu stvoriti iz bilo kakve zanimljive ideje. Kad mi automehaničar kaže da je zadivljen mojim radom jer on nikad u životu ne bi uspio napisati roman, ja odgovaram da sam i ja zadivljena njegovim radom, jer nikad u životu ne bih uspjela popraviti auto. Ponekad, kad pišem ljubavne romane ili satiru, osjećam se kao instrument u rukama svojih likova, oni žive svoj život, ja samo zapisujem što se događa, ni sama ne znam u kom pravcu će se stvari razvijati, kao da prvi put gledam neki film. No kad pišem krimiće onda je stvar drugačija, likove moram držati na lancu, stavljati im riječi u usta, pažljivo ih usmjeravati i u minutu određivati njihovo kretanje i postupke.

Za svoje junake odabirete naoko svakodnevne ljude i njihove živote. Jesu li to ljudi koji vas okružuju, koje poznate?

Svi su ljudi svakodnevni. Liječniku je svakodnevnica spašavati živote, glumcu je svakodnevica pojavljivati se na ekranu, bogatom poduzetniku svakodnevnica je odlučivati o milijunskim poslovima. Pišem o različitim ljudima, nekad su mi modeli upravo ljudi koje poznajem, nekad je to miks više karaktera, poneki je lik skroz izmaštan. No sve te karaktere i živote negdje sam vidjela, čula za njih, čitala o njima, jer  – ne postoji nešto što ne postoji.

Često mi se obraćaju ljudi koji misle da su u mojoj knjizi nekoga prepoznali. Tako mi je jedan poznanik čestitao na tome što sam ocrnila njegovog prijatelja “velikog gurua”, a ja nisam uopće znala na koga to misli. Drugi put me je na red pozvala jedna žena i ukorila me jer sam njezinu tajnu morsku ljubavnu priču stavila na papir. A ja nemam pojma ni o njezinom ljubavniku  ni o njihovom ljetovanju. Jedna se susjeda pak furila na mene jer je smatrala da je baš ona u knjizi bila ubijena. U svakom slučaju, to mi imponira i daje mi do znanja da su mi likovi životni.

Za koga zapravo pišete? Koja je vaša čitateljska publika?

Publika mi je uglavnom starija. Stariji još jedino i čitaju knjige. No vrlo je popularan bio i moj roman za mlade “Pusti otok”. No sad krećem sa serijom krimića o privatnom detektivu i to će privući starije čitatelje, one koji su ljubitelji Agathe Christie. I meni je nadjenut naziv “hrvatska Agatha Christie” pa ću ga s novim romanima i do kraja opravdati. Među mojim čitateljima ima i mlađih, naravno. Jednom zgodom dobila sam poruku na fejsu od nepoznatog mladića: “Tvoj je Kolagen? Mrak!”

U čemu ste se još okušali kada se radi o pisanju?

Napisala sam trilogiju koja bi se mogla nazvati ljubavnom ili životnom. To su romani Najdeblja, Sjajni je bal i Kolagen. Zatim dva romana za mlade, Pusti otok 1 i Pusti otok 2. Satirični roman Za Rusiju s ljubavlju, te krimić Švedska grenčica koji je HRT adaptirao u radio dramu. Uskoro u tisak kreće i najnoviji roman, čiji naslov još ne mogu odati.

Okušala sam se u vođenju obrta, izdavačkom poslu, promocijama u Hrvatskoj, Sloveniji i Australiji. Zatim u nagovaranju, prezentiranju, prepucavanju, traženju veza, popularnosti i anonimnosti, besparici i velikoj zaradi, u oduševljavanju i razočaravanju, divljenju, zavisti, samouvjerenosti i nesigurnosti.

Koliko je teško naći put do izdavača?

Pisci koje poznajem uglavnom napišu zbirku pjesama ili priča, nažicaju novac za izdavanje, objave to u sto primjeraka, podijele prijateljima i ostatak im stoji doma u dnevnoj sobi. Ista je stvar i s romanom, svaki mali izdavač spreman je tiskati roman ako mu pisac masno plati. Nakon što štampa tristo primjeraka i nekoliko ih proda lokalnoj knjižnici, slijedi promocija u rodnom mjestu prepuna hvalospjeva i s brdom  klope i pića. Pisac se tad uobrazi i postane uvjeren da je svjetski hit, no kad mu izdavač nakon godinu dana vrati neprodanu hrpetinu knjiga, tmusta stvarnost ga opali po glavi. Sretan je ako izdavač još i ne zatraži da te iste knjige otkupi po “razumnoj cijeni”.

I sama sam imala takve početke, kad sam još bila mlada i neiskusna. Sad mi je lako naći izdavača jer moje knjige imaju dobru prodaju i čitanost i poznajem mnogo ljudi u tom fahu, od izdavača do distributera.

Uspjeli ste i da vam romani budu prevedeni na slovenski i engleski. Koliko vam to znači?

Dvije knjige prevedene su mi na slovenski pa se sad zovu Nadebelejša i Samotni otok. Ojajvio ih je mariborski izdavač. Imaju prekrasni tvrdi uvez, profesionalno napravljene naslovnice i vrhunski prijevod.  Oba romana prodala su se po slovenskim knjižnicama i knjižarama i financijska dobit bila mi je nekoliko puta veća nego u Hrvatskoj.

Od engleskog prijevoda Švedske grenčice nisam imala toliko koristi, nešto sam prodala na Amazonu, no knjiga nikad nije tiskana.

Kako ljudi u vašem okruženju gledaju na vaš spisateljski rad?

Moji Varaždinci me podržavaju i dolaze na promocije u velikom broju, nosim titulu najčitanije varaždinske spisateljice. Već su me nekoliko puta zvali iz naše knjižnice da donesem nove knjige jer su ove “zglodane”. Tu i tamo susrećem se i sa zlobnim i zavidnim ljudima. I to je prirodno i ide u prilog popularnosti mojih knjiga. Kad takva osoba negdje ocrni mene i moje romane, mnogi pohrle posuditi moju knjigu da baš vide što je to za jednu kokoš.

Kako uspijete uskladiti sve obveze, posao, obitelj, pisanje…?

Sad je lakše, sin je već student, ne moram se brinuti za njega niti razmišljati što će jesti, što će obući i je li napisao zadaću. I on i suprug podržavaju moje pisanje, čim me vide da pišem, odmah  se na rikverc povlače iz moje sobe jer znaju što ih čeka ako me budu ometali. Hvala bogu na dostavi hrane. Što se tiče mojeg posla u školi, to je već teže, ne mogu pisati za vrijeme radnog tjedna pa često pišem noću, a spavam popodne. No, tu su raznorazna ferja i vikendi pa se snalazim nekako.

U školi vodim dramsku grupu i s djecom odlazim na smotre i natjecanja, a tekstove za nastupe isto tako pišem sama. U svemu imam podršku ravnatelja i većine kolega.

Koliko sami proživljavate likove i dijelite osjećaje s onima koje opisujete? Koliko u svemu ima i vas?

Svaki glavni lik je odraz mojeg karaktera, bio on žena ili muškarac. Ne bih mogla u usta glavnom liku staviti neke gluposti s kojima se osobno ne slažem. Ako me netko želi upoznati, može pročitati moje knjige i proučiti glavne likove. Sporedni likovi su druga stvar, oni mi mogu slobodno ići na živce i izvoditi kojekakve bedastoće koje ja prezirem. U svoje likove unosim se do kraja, kad pišem, živim u paralelnom svijetu. Kuham, kupujem, čistim, šećem, a misli su mi u romanu.

Kako ocjenjujete brigu hrvatskog društvo za knjigu i za one koji ju stvaraju?

Ocjenjujem ocjenom 2, dovoljan. No svatko se mora pobrinuti za sebe osobno, ako neki pisac uistinu napiše hit, taj će pronaći svoj put i preskočiti sve one jedne te iste koji se godinama motaju oko kopanje i ubiru novac za svoj rad. Što se čitatelja tiče, oni žele napete trilere, horore, ljubavne drame, ne zanimaju ih pjesme ni priče. Nedavno se moj kolega, pjesnik, ljutio što knjižnice ne otkupljuju zbirke pjesama. Knjižnice osluškuju ukus čitatelja, a poezija im uglavnom stoji netaknuta na policama i skuplja prašinu. Osim ako nije za lektiru.

Kako doživljavate kritiku i kritičare koji pišu o vašim knjigama?

Uglavnom imam dobre kritike, no kao što sam već rekla, i loša kritika prodaje knjige. Glavno je da se o knjizi priča, čitatelji će sami procijeniti što im se sviđa, što ne.

U svijetu naše književnosti, osjećate li se ravnopravno s kolegama, ili mislite da je njima lakše, da su privilegirani?

Što se tiče mojeg stila i kvalitete, osjećam se ravnopravno s većinom hrvatskih pisaca. Što se tiče financijskih privilegija, tu mnogi imaju prednost zbog poznanstava i zbog toga jer se godinama motaju oko književnog kolača iako im kvaliteta možda i nije bog zna što. Ja sam rođena u Zagrebu, međutim sam Varaždinka, pa mi je teže doći do veza u Zagrebu jer nisam išla u školu s ovim ili onim ili surađivala s važnim ljudima u knjiškom svijetu. Moram se pouzdati samo u vlastite snage i kvalitetu mojih romana. No ima i u Varaždinu značajnih ljudi za hrvatsku književnost koji su mi u startu pomogli, a i dalje stoje uz mene.

Što novog pripremate? Što zanimljivog možemo očekivati?

Novi roman je krimić po uzoru na slučajeve velikog Poirota Agathe Christie. Glavni detektiv zove se Vladimir Sladovich i ovo je njegov prvi slučaj. Što znači da će uslijediti i novi slučajevi ovog detektiva. Upravo finaliziram ugovor s nakladnikom Sakcinski-Media. Ukoliko sve bude u redu, roman će se uskoro pojaviti na policama knjižnica i knjižara. Pregovaram i s jednom slovenskom i srpskom kućom, a nadam se da će moj nakladnik pronaći i put do Europe.

Što biste poručili mladim ljudima koji bi se željeli ogledati u svijetu književnosti?

Postanite plastični kirurzi pa ćete uživati u knjigama na svojim jahtama.