Gordana Ivas: Kako će se liječiti siromašni hrvatski čovjek ne zna ni dragi Bog

Piše: Gordana Ivas

Samo jedan dan bez stresa, želja je svakog radnog čovjeka koji odgovorno radi svoj posao i kojemu nije svejedno hoće li ljudi s kojima je u timu, ili koji izravno ovise o njegovom djelu, biti zadovoljni ili ne daj Bože oštećeni.

Jedno od takvih zanimanja je liječničko. Promatrajući kao pacijent sustav zdravstva, stekla sam dojam kako u velikim kliničkim centrima gdje stotine ljudi čeka s uputnicama pregled specijalista, zapravo manje više sve štima. Ljudi su spremni na to da će izgubiti neko vrijeme u čekaonici, ali će biti nagrađeni novom spoznajom o svojem stanju, ili će biti upućeni na daljnje pretrage u interesu njihova zdravlja.

Zapne uvijek negdje na početku, u domovima zdravlja. Pokušala sam istražiti zašto je to tako i došla do poražavajućeg podatka da većina pacijenata zapravo ne vjeruje svojim liječnicima opće prakse, doživljavaju svoje obiteljske liječnike nesposobnima, neorganiziranim i nedovoljno obrazovanima. Nije problem ljudima toliko čekati da budu primljeni u ordinaciju izabranog liječnika, koliko osjećaj nemoći i jada s kojim se moraju nositi jer im izabrani liječnik zapravo ne vjeruje.

Osim rutinskih pretraga vađenja krvi i mokraće, liječnici opće prakse rijetko će posegnuti za dodatnim pretragama, a one znaju često biti značajnije i dati zapravo pravi uvid u stanje oboljelog. Često će liječnik u četiri oka reći pacijentu da ne smije ili nema pravo propisati bolovanje, izdati neki lijek koji pacijent zahtijeva jer mu čini dobro ili čak izdati uputnicu na zahtjev pacijenta jer nema na temelju čega.

I tako se sve vrti u krug, dok ne dođe na žalost dan kada pacijentu bude već toliko loše da završi na hitnoj. Ako ima sreće, opet u nekoj bolnici gdje mu pretrage naprave u roku od 45 minuta i postave dijagnozu od koje mu se zaljulja tlo pod nogama, opet je nigdje. Jer shvati kako mora još napraviti hrpu ultrazvučnih pregleda i magnetnih rezonanci, budući njegovo stanje upućuje na ozbiljnu bolest, a ne samo akutni stres kojim ga je tješio njegov obiteljski liječnik. Tek tada počinju njegove brige.

Svima su poznati pokušaji reforme zdravstva, restrukturiranje bolničkih centara, njihovo premještanje, smanjenje broja zaposlenih sestara, ograničavanje specijalistima da rade i u bolnicama i u privatnoj praksi istovremeno, prebacivanje dijela poslova na domove zdravlja, iako ne znam kada će to obiteljski liječnici sve stizati, obzirom da se i sada žale kako su pretrpani poslom, prijemom pacijenata, kućnim posjetima, izdavanjem uputnica, naručivanjem pacijenata na specijalističke preglede…Sve u svemu, crno nam se piše.

Nadati se boljemu je čini se utopija. Kaže medicinska sestra u domu zdravlja: „Pa kad ću ja raditi trijažu kad jedva stignem javiti se na telefon, ispirati uho pacijentu dvadeset minuta, vaditi krv, pisati uputnice, biti čovjek…ma znate kaj? Svi budemo ionak zbog besparice otišli po pomoć u Bosnu“.

Da, u BiH je pacijenata iz Hrvatske sve više. Nekada su naša rodilišta, poput bolnice u Petrovoj, bile krcate rodiljama iz susjedne BiH, a kako sada stvari stoje, Hrvati odlaze u jednu od najsiromašnijih država regije obaviti različite liječničke preglede i što je još najbolje, vračaju se oduševljeni. E pa narode, za razliku od Hrvatske, u BiH za građane Hrvatske ne vrijedi ni ona poznata uzrečica koliko para toliko muzike. Tamo za malo novca dobijete puno više nego doma.

Ako se vratimo malo u povijest, točnije u  2013.godinu kada je liječnički sindikat pokrenuo štrajk,  onda nailazimo na podatak kako taj štraj zapravo službeno nikada nije niti prestao.  Nikada se naime nitko nije oglasio da je štrajk gotov. Po svemu ovome što naši pacijenti doživljavaju od strane liječnika primarne zaštite, očito su upravo oni najveći nezadovoljnici koji nikako da se odluče primiti posla, a i žale se neprestano na loše i zastarjele uvjete rada. Dakako, čast izuzecima.

Ono što je najtužnije je da podjela liječnika u domovima zdravlja na koncesionare, njih otprilike 70 posto i 30 posto liječnika uposlenika Domova zdravlja nisu donijele promjene u smislu efikasnosti. Koncesionari ili oni koji plaćaju najam domovima i sami financiraju opremu imaju trostruko i više pacijenata od onih koji to nisu. I to je nažalost jedan od bitnih razloga višesatnih čekanja pacijenata da dođu na red za pregled.

Ukratko,postoji velika razlika među liječnicima kojima je na prvom mjestu zdravlje pacijenta i onih kojima je primarna zarada. Koji god model zdravstva krenemo primjenjivati u našoj Hrvatskoj, rasprave o tome kako trebamo određenim mjerama zaustaviti odljev liječnika iz Hrvatske, držim bespredmetnim. Rijetkima će na na prvom mjestu biti  usmjerenost na pomoć oboljelima, jer da nije tako, Hrvati ne bi bili jedni od bolesnijih i najstarijih nacija Europske unije.

A tko će ubrizgati ogromne količine novca i otkud posrnulom i prezaduženom zdravstvu, ne zna nitko. Kako će se liječiti sve siromašniji hrvatski čovjek, ne zna vjerojatni niti dragi Bog. Da je tome tako pokazuju i nedavno objavljeni podatci prema kojima je u porastu broj oboljelih od zloćudnih bolesti, a novi lijekovi se ne uvoze u Hrvatsku jer ih ne možemo platiti.

Kanadski model zdravstva kojeg zagovara i aktualni premijer naglasak stavlja na pacijente koji će participirati svojim novcem zdravstvene usluge i to s visokih 30 posto. Dodamo li tome i najavljeno poskupljenje usluga, trenutnu ekonomsku situaciju i stres s početka priče, kojemu smo  sve izloženiji, upravo zbog siromaštva i nemorala, stopa smrtnosti koja je u posljednjih 20 godina najveća u Hrvatskoj i Mađarskoj, ne čudi.