BUNJAC PIŠE PERNARU: Nisi ti iz Živog zida otišao zbog mene, nego zbog terora Sinčićeve supruge

Izborna utrka traje, ali i “ratovi” bivših kolega i prijatelja, od kojih se jedni mire, poput Ivana Pernara i Ivana Vilibora Sinčića, dok su drugi poput bivšeg zastupnika Branimira Bunjca krenuli svojim putem.

Bunjac se sada odlučio napisati ponešto Ivanu Pernaru, koji ga, kako kaže, “rsteće po društvenim mrežama i portalima”.

Ovo je objava Branimira Bunjca:

Dragi moj Ivane Pernaru, budući da me rastežeš po društvenim mrežama i portalima tijekom ove kampanje dopusti da ti odgovorim na neka pitanja.
Svidio si mi se kao organizator prosvjeda 2011., pa sam ti već tada počeo davati konkretnu podršku.

Ja se tebi isprva nisam sviđao, jer si govorio da sam “previše moralno čist” i da se zbog toga u mojoj blizini osjećaš “neugodno”.
Ljutio si se i na Vladimiru jer mi je prepustila mandat u saboru.

Međutim, vremenom si me prihvatio jer si shvatio da smo zajedno ubitačan tandem u saboru, da imamo jako slične političke stavove, pa čak i životne vrijednosti (npr. vegetarijanstvo itd.) Zbog tvojih političkih zasluga bio sam te uvijek spreman zaštititi, iako mi mnogi tvoji potezi nisu bili baš po volji. Znaš i sam da sam do zadnjeg dana inzistirao da budeš na listi za EU parlament. Branio sam te od straže u saboru i zaradio zbog tebe kaznenu prijavu. Sad pišeš da ti je žao što sam te branio! Nije li to pomalo nezahvalno?

Kažeš da sam otišao iz Živoga zida zbog mjesta u parlamentu i da si ti kao otišao zbog mene. Međutim, vrlo dobro znaš da smo obojica otišli zbog neizdržljivog terora i agresije gospođe Palfi, teške političke neznalice, koja je do krajnosti zloupotrijebila svoju ulogu supruge predsjednika stranke. Bio si prisutan 31. listopada 2018. u saboru kada sam prvi put dao ostavku na svoj mandat i tek nakon vašeg dugotrajnog nagovaranja je povukao. Kakva je “fotelja” tada bila u pitanju?

Moj otpor gospođi Palfi iskoristio si da se i sam oslobodiš terora i napustio si stranku prije mene. Ja sam otišao za tobom, a ne ti za mnom!

Za nama su otišle stotine drugih članova. Odlučili smo osnovati pravu, a ne obiteljsku stranku, ali ti si je usmjerio u potpuno krivom smjeru. Narcisoidno si nametnuo stranci svoje ime iako sam te upozoravao da na taj način nećemo moći privući u stranku nijedno poznatije lice na političkoj sceni.

Zatim se pokazalo da si nesposoban urediti stranku na regularan način, da te u biti i statut i zapisnici i sva tijela stranke samo jako zamaraju. Tebe zanima djelovanje na društvenim mrežama, a ne organizacija stranke na terenu. Politika stranke je ono čega se ti danas ujutro dosjetiš.

Tvoj odnos prema članovima je upravo katastrofalan. Nitko od tebe ne može dobiti nikakvu relevantnu informaciju, nikoga nemaš živaca pošteno saslušati. Kadroviranje ti blago rečeno ne ide. Praktički sretneš nekoga na ulici i postaviš ga za županijskog koordinatora, s druge strane odričeš se u sekundi ljudi koje poznaješ dugi niz godina.
Na moja upozorenja da ljudi nisu vreće krumpira uvijek si lakonski odgovarao – Naći ćemo druge!

Dao sam si truda, napisao završnu verziju statuta, statutarno ti učlanio 403 člana u stranku, organizirao i vodio 5 sjednica Glavnoga odbora, skupio ti hrpu potpisa za parlamentarne izbore, izradio gomilu promo materijala koju sam dobrim dijelom sam platio.

Nisi me doživljavao dva posto. Komunicirao si sa mnom pet minuta mjesečno.

U vrijeme predsjedničke kampanje nazvao si me dva puta po dvije minute. Prvi puta si me pitao jesam li skupio potpise, drugi puta jesam li podijelio letke. To je bila tvoja komunikacija sa mnom!

Bilo mi je jasno da srljaš u propast, što se najbolje vidjelo po katastrofi na predsjedničkim izborima. Nisi mogao dobiti ne samo glasove, nego smo jedva krajnjom naporom skupili potpise da se uopće možeš kandidirati!

Te izborne noći pozvao sam te da sazovemo skupštinu stranke, da joj promijenimo ime, osvježimo glavni odbor. Zaključio si da je sve to nepotrebno, da samo treba nastaviti po tvom. Bilo je jasno da u takvom ozračju ozbiljnog rada nema, da će stranka nastaviti tonuti i zato sam odlučio otići.

Nemam motiva raditi tamo gdje smo već unaprijed osuđeni na neuspjeh.

Ljudi koji su otišli od tebe otišli su iz sličnih razloga, a ne zato što sam ih ja kao nagovarao da odu. (Znaš i sam da se ne bavim time).

Da si mi dao podršku stvorili bi jaku stranku koja bi sada dosezala barem tri mandata u saboru. Žao mi je što to nismo uspjeli.

Ali, iskreno, nisam otišao samo zbog toga već i zbog nekih drugih stvari, što ću ti opisati u svom sljedećem postu za koji dan.

Komentiraj