2021. GODINA: Bila je to godina predsjednika s karakterom – Zorana Milanovića

Hrvati su u 2021. sa zanimanjem pratili istupe predsjednika Milanovića. A oni su ponekad bili tako česti da su news kanali mogli sa sigurnošću računati na minutažu koju će im popuniti „predsjednik s karakterom“.

U svojim javnim nastupima Zoran Milanović je gotovo u pravilu sadržajno napadao premijera Andreja Plenkovića i HDZ. Ne bez razloga, reći će mnogi. Premijer je mahom odgovarao da se radi o čovjeku koji nema drugog posla, a ni realne odgovornosti prema građanima.

Milanović je stilski inzistirao na uvredljivim metaforama pa čak i izravnim uvredama kakve još nisu viđene u komunikaciji državnog vrha. Bijednik, druker, batler, podrep, opušak, Superhik, samo su neke od uvreda koje je predsjednik odaslao političkim protivnicima. Između ostalog premijer je postao „herojski zec“ i „komunistički gojenac“, a predsjednik Sabora Gordan Jandroković nazvan je „sigurnosno nepismenim fićfirićem“. Ništa bolje nije prošla ni javna televizija koju je nazvao „Yutelom koji radi za HDZ“, novinar Boris Dežulović kršten je „provincijskim hejterom“, a pulmolog Velimir Srića dobio je etiketu „još jednog koji je izmigoljio iz rupe”.

Svojom nasilnom komunikacijom predsjednik je uspio ušutkati mnoge koji su bili vrlo glasni u kritici ranijih predsjednika; od aktivista civilnog društva do lijevih političkih aktera; većine onih koji su zagovarali i pomagali njegov dolazak na vlast. Brojni su analitičari raspravljali gdje je aktualna predsjednikova pozicija. Je li on postao predvodnik oporbe? Ili je, što je malo tko očekivao, zasjao kao nova zvijezda desnice koja bi ga mogla dovesti do drugog predsjedničkog mandata? Što bi se dogodilo da je makar desetinu ovakvih uvreda u javni prostor sasula bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović? Odnose Pantovčaka i Banskih dvora analiziramo kroz neslaganje oko zdravstva, sudstva, vojske i susjednih država, piše Deutsche Welle.

Foto: Ured predsjednika

Sukob oko epidemioloških mjera

Iako su pandemijsku politiku premijer i predsjednik započeli na istim tračnicama, još su se 2020. godine razišli oko vođenja krize, ponajviše na temeljima nelogičnosti i nedosljednosti mjera koje je Vlada provodila. U godini na izmaku predsjednik Milanović je svojim izjavama minirao epidemiološke mjere, pozivao je novinare da skinu zaštitne maske na tiskovnim konferencijama, a samu epidemiološku struku nazvao je mumbom-jumbom. „Nevjerojatna je poslušnost ljudi onda kad slušati možda baš i ne bi trebalo u potpunosti“, komentirao je mjeru nošenja maski. No u računicu se mora uzeti i činjenicu da se sam javno cijepio i nebrojeno puta pozivao građane da učine to isto.

Na samom kraju godine davao je i vrlo jasan ali neizravan poticaj referendumskoj inicijativi iza koje je stala parlamentarna desnica predvođena strankom Most čiji je krajnji cilj oduzimanje ovlasti Stožeru civilne zaštite i ukidanje COVID potvrda. Štoviše, predsjednik je u svojim javnim nastupima govorio da se u njegovom uredu ne primjenjuju COVID potvrde, a eventualnim inspekcijama zaprijetio je vojskom koja čuva predsjednički kompleks.

„Nećeš mi slati svoje janjičare i inspektore gore da idu provjeravati Ured predsjednika. A baš je i zgodna situacija, ne mogu ni proći. Miljenić bi ih i pustio jer je on kao čelnik tijela, ali ja ne dam, jer vojska je na ulazu. I psi”, poručio je premijeru. Predsjednik je, u ovom slučaju, izuzet od kažnjavanja, no kada je postalo jasno da će masne kazne plaćati šef njegova ureda – s Pantovčaka je ipak došla informacija da se epidemiološka mjera COVID potvrda, a koju je donio Stožer civilne zaštite, ipak primjenjuje. „Ja mogu pozdraviti činjenicu da se gledaju potvrde na ulazu u Ured predsjednika Milanovića, ne znam kako bi nešto drugo i moglo biti“, komentirao je Plenković.

Izbjegnuta potencijalna ustavna kriza

Izbor predsjednika Vrhovnog suda većinu je godine punio medijske stupce i minute, zahvaljujući dvojbenoj proceduri koja je otvorila raspravu o ovlastima u samom postupku. Treba li predsjednik odbijati provoditi zakon, pozivajući se na Ustav? Smije li imati svojeg kandidata ili treba iskazati naklonost nekom kandidatu koji se javio na natječaj Državnog sudbenog vijeća? „Plenkoviću bi odgovarao beskrvni predsjednik Vrhovnog suda koji ‘ne sudi’ HDZ-u, ali ispod stola utječe na presudu, za HDZ jasno oslobađajuću“, komentirao je još u prvom poluvremenu ovog sukoba Milanović. Prvi čovjek sudbene vlasti izabran je u trećem pokušaju, tek kada je Milanović odustao od Zlate Đurđević pa je Plenković ostao bez čvrstog razloga za protivljenje. Uz suglasnost obje strane izabran je Radovan Dobronić. A on je odmah rekao što misli o Plenkovićevu Povjerenstvu za suočavanje s prošlošću. Za razliku od Povjerenstva, predsjednik Vrhovnog suda ne misli da se ustaški pozdrav Za dom spremni smije upotrebljavati u posebnim i ograničenim prilikama. „Civilizacija se ne može zasnivati na toleriranju zločina“, poručio je.

Foto: Tomislav Bušljeta/Ured predsjednika

Gdje je mjesto ministra obrane?

Sukob struja u vojnom vrhu razotkrio se kada je ministar obrane Mario Banožić odlučio umiroviti brigadira Elvisa Burčula. Iako su hrvatski građani spremni na sve, malo tko je očekivao takvu provalu bijesa Zorana Milanovića, sada u funkciji vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga RH. Rat oko vojnog vrha traje i danas pa smo svjedočili epizodama kada je predsjednik onemogućio ministrov govor na prisezi ročnika, ali i kada je zabranio novinarima ulazak u vojarnu na ispraćaj vojnika u mirovnu misiju, iako im je pozivnicu poslao upravo ministar. U prljavom rublju koje je bačeno u javnost našli su se i skupi, a navodno nepotrebni, letovi vojnim helikopterom predsjednika Milanovića, ali i prijevoz hrvatskih biskupa brodom ratne mornarice po naređenju ministra.

Zapovijeda li Milanović vojskom u miru i je li ministar obrane samo njegov ekonom i računovođa, pitali su se mnogi. Epizoda će ostati upamćena po tome što je predsjednik ministra nazvao opuškom, premijera je opisao puzajućim državnim udavom, dok mu je ministar uzvratio da je – psihijatrijski slučaj.

Likovanje nad padom bivše ministrice

Zbog malverzacija novcem iz europskih fondova uhićena je bivša ministrica regionalnog razvoja i moćna HDZ-ovka Gabrijela Žalac. Rasplitanje korupcijskog klupka pokazalo je da je slučaj bio poznat Državnom odvjetništvu RH i Uskoku, no kako oni nisu učinili previše, loptu je potjerao Europski ured za borbu protiv prijevara. To je pak dodatno pojačalo dojam kako je hrvatsko pravosuđe u čvrstom i neraskidivom zagrljaju HDZ-a. „Pala Gabika, Plenkovićev kadar. Gospođa je Plenkovićev mladi kadar, to je taj zeleni kadar, zeleni po iskustvu, a po moralu tamnijih boja. Ima ih još“, komentirao je Milanović. „Nigdje drugdje u Hrvatskoj nisam vidio nekoga s takvim znanjem, entuzijazam i takvu kvalitetu u poznavanju EU fondova. I mislim da je bila sjajna“, rekao je Plenković pozivajući se na presumpciju nevinosti njegove bivše ministrice koja ipak zbog niza skandala nije našla mjesto u drugom Plenkovićevom kabinetu.

Macron između dva brda

U studenom je u Zagrebu boravio francuski predsjednik Emmanuel Macron. Iako ga je prema protokolu prvo primio i ugostio Milanović, Macron je došao sklopiti posao s Plenkovićem. Naime, riječ je o trgovačkoj misiji – Francuska je Hrvatskoj prodala borbenu eskadrilu. Osim što je Macronu pokazao ljepote Gornjeg grada, premijer je organizirao svečani ručak na koji predsjednik nije bio pozvan.

„Predsjednika neke države voditi na ručak u neki hotel, meni je neugodno. Vidim ja, čovjek me nije pozvao, a zvao je moju šeficu protokola. To su te uličarske fore, valjda nas je htio posvaditi“, izjavio je Milanović. Uz to, predsjednik je kritizirao i razliku između cijene eskadrile koja je istaknuta tijekom pregovora i one koja se nalazi u ugovorima. „Kako smo krenuli, razlika u cijeni od onog što je najavljeno – 990 milijuna eura, što je dosta, ali to ne može biti besplatno, u usporedbi s onim što je u međuvremenu kao na cajgeru počelo rasti, tu će se još napraviti razlika od koje smo mogli opremiti kompletnu kopnenu vojsku. Sad ispada da idemo prema 1,2 milijarde. To je za mene skandal”, rekao je Milanović. „Očito ne zna, ne prati, ne čita i sada zamajava hrvatsku javnost pola godine kasnije“, odgovorio je Plenković objasnivši da je u konačnu cijenu uračunat PDV koji država uplaćuje sama sebi.

S prezirom prema Beogradu i Sarajevu

Očekivano, predsjednik je tu i tamo slao strelice prema susjedima. Govoreći o srbijanskom napretku prema EU, u New Yorku je rekao da je “najteža stvar” to što je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić “bio jedan od najistaknutijih ratnih huškača 90-ih”. U istoj je godini pohvalio i Milorada Dodika, srpskog člana Predsjedništva BiH. „On je zadnji problem u Bosni i Hercegovini, a posebno iz perspektive bosanskohercegovačkih Hrvata. Uopće ne znam zašto se spominje Dodika. S Dodikom se dogovorimo za deset minuta, i to ne o podjeli Bosne, nego o uređenju Bosne“, kazao je.

Nominalno zastupajući Hrvate u BiH, žestoko je kritizirao bošnjačku politiku, no nitko nije očekivao da će se na takav način dotaknuti genocida u Srebrenici. „Postoji genocid nad Židovima, pa onda u Ruandi. Postoji i genocid u Srebrenici, no postoji gradacija. Najlakše je reći sve je isto, ali nije“, kazao je predsjednik po prvi puta jasno osjetivši neodobravanje i zgražanje svojih donedavnih birača.

Put u BiH je nakon svega otkazao iz sigurnosnih razloga. “Nije poanta zalagati se za Hrvate u BiH da se antagoniziraju odnosi s drugim akterima. To nije vještina dolaska do rješenja. Svađajući se sa svima, Mađarskom, Austrijom, BiH, Srbijom nećemo nigdje doći. To je politika koja je štetočinska”, komentirao je premijer Plenković.