ŽUPANIJSKA KULTURSCENA: Vlasta Pastuović Aleksić sanjala je i dosanjala slikarstvo

“Veliki broj slikara mašta o toj nekoj imaginarnoj osobi koja će jednog dana doći i otkriti njihov talent, uložiti u njihovu promociju, plasirati ih na tržište, kupiti njihove slike. No, na kraju ipak ne dođe nitko…”, kaže nam slikarica Vlasta Pastuović Aleksić, koja je sanjala da jednoga dana živi od svog umjetničkog rada i – uspjela.

Razgovarao: Milivoj Pašiček

Bavite se keramikom, izradom unikatnog modnog nakita, ali je slikarstvo prva ljubav. Kad ste se zaljubili? Što ste prvo naslikali?

Istina je da je keramika bila moja prva ljubav. Sjećam se da mi je prijateljica tada već sa završenom Školom primijenjene umjetnosti i dizajna i studijem arheologije, jednom prigodom poklonila predmet od keramike. Bilo je to nekoliko cvjetića koji su virili iz majušne vaze, sve modelirano od bijele gline i ovlaš oslikano plavom i zlatnom bojom.

Ti mali predmeti bili su tako dražesni da ih nikada neću zaboraviti. Kasnije, kada sam kod Julije bila pozvana u njezin dom i kada sam u njezinom stanu ugledala ogromne gljive od keramike i razne vrčeve izuzetnih formi, to je bilo to. Neopisiv doživljaj radosne spoznaje. Nakon toga upisala sam tečaj oblikovanja u glini kod akademske slikarice i keramičarke  Višnje Markovinović, i kasnije kod Ivane Jelačić.

Što se oblikovanja na plohi tiče, likovno sam se izražavala od najranije dobi. Sjećam se da sam u osnovnoj školi na satovima likovne kulture, nakon što bih završila svoj likovni rad, pomagala ostalim učenicima da završe svoj. Na školskim natječajima za najbolje likovne radove redovito sam dobivala nagrade u obliku knjiga s posvetama. I danas ih čuvam kao lijepu uspomenu.

Željeli ste slikati, o tome ste sanjali, kako na to gledate danas kada ste uspjeli, kada izlažete i grupno i samostalno?

Nisam imala tu sreću da me roditelji upišu u umjetničku školu, pa sam se tako nakon osnovne škole našla u srednjoj upravnoj, a nakon toga na Pravnom fakultetu. Za moj mozak kojemu je prirodno misliti u slikama, odabir škole i fakulteta bio je potpuni promašaj. Pravo sam nekako „gurala“ do treće godine, potom odustala i zaposlila se.

S obzirom na to da sam počela zarađivati, više mi nitko nije mogao diktirati što smijem, a što ne smijem raditi, i na što ću trošiti novac, pa sam ga trošila na tečajeve crtanja, slikanja, keramike i kiparstva, na slikarski materijal, glinu i literaturu iz područja umjetnosti. Tako je počelo. Slikala sam bjesomučno. Istraživala samostalno. Pravi autodidakt prepun ljubavi za likovno stvaranje.

Sudjelovala sam na jako velikom broju slikarskih kolonija. Sve je to za mene bilo ubrzano učenje. Htjela sam nadoknaditi propušteno vrijeme. Godine 1991. organizirala sam svoju prvu samostalnu izložbu slika i keramike. Nakon toga uslijedile su samostalne i skupne izložbe. 2000. godine primljena sam u Hrvatsko društvo likovnih umjetnik (HDLU). Za mene je to bila posebna čast. Sanjala sam da jednoga dana živim od svog umjetničkog rada. Ima jedna poslovica koja kaže – pazi što želiš jer bi ti se to moglo i ostvariti. Meni se, evo, ostvarilo.

Stjecajem životnih okolnosti, prije desetak godina, poduzeće u kojem sam radila otišlo je u stečaj i ja sam ostala bez posla. U tom trenutku meni su se otvorila jedna vrata kroz koja sam doslovno uletjela. Primljena sam na College of Visual Arts u Ljubljani. 2015. godine diplomirala sam slikarstvo, a 2016. i magistrirala likovne umjetnosti.

Ušli ste i u poduzetničke vode, osnovali obrt za umjetničko stvaralaštvo i podučavanje iz područja likovne kulture VLASTAART. Kako je u tom poslu s obzirom na poznate, posebno financijske teškoće, kada je u nas riječ o kulturi i umjetnosti?

Godine 2016. osnovala sam obrt za umjetničko stvaralaštvo i podučavanje iz područja likovne kulture pod nazivom VLASTAART. Istina je da je naše tržište preplavljeno slikama i da slikari jako teško prodaju svoja djela. Istina je da kad se pojavi neka kriza u društvu, kultura je uvijek prva na udaru za rezanje troškova. Istina je da su naši građani sve siromašniji i da im umjetnost nije prioritet već je to zadovoljavanje egzistencijalnih potreba.

Počela sam voditi tečajeve crtanja i slikanja za djecu, mlade i odrasle. Na samom početku, dosta sredstava sam ulagala u oglašavanje te organizirala veliki broj besplatnih likovnih radionica kako bih javnosti uopće skrenula pozornost na sebe i na ono čime se bavim. Grupe polaznika polako su se popunjavale i sve je više djece dolazilo na individualnu poduku crtanja i slikanja.

Jako puno sam uložila u vlastito obrazovanje i vjerovala sam da se to mora kad-tad vratiti i valorizirati. Nakon pet godina poslovanja sada mi se polako sve vraća. Svoje usluge više ne moram reklamirati, a informacije o mome uspješnom pedagoškom radu „putuju od usta od usta“. I to je to.

Istina je da se nitko neće zauzeti za mene u smislu da će odraditi posao umjesto mene. Nitko mi neće pokucati na vrata i reći: „Gospođo Pastuović Vi divno radite, mi smo došli svoj kapital uložiti u Vaš talent, promovirat ćemo Vas u najprestižnijim galerijama svijeta“. Veliki broj slikara mašta o toj nekoj imaginarnoj osobi koja će jednog dana doći i otkriti njihov talent, uložiti u njihovu promociju, plasirati ih na tržište, kupiti njihove slike. No, na kraju ipak ne dođe nitko…

Nailazite li na pomoć zajednice, grada, županije?

Kada sam pokretala poslovni subjekt odobrena mi je potpora male vrijednosti za samozapošljavanje sufinancirana iz sredstava Europske unije i Europskog socijalnog fonda. Od kada radim nisam tražila nikakvu vrstu financijske pomoći od zajednice, grada ili županije. Nadam se da će se to u budućnosti promijeniti, imam neke dobre ideje.

 S kojim teškoćama ste se susreli kada je riječ, o tako da kažem, privatnom biznisu?

Prije nego što sam pokrenula vlastiti posao najprije sam završila poslovnu školu. Eto, ukrasit ću se sad i titulom „menadžerica u malom poduzetništvu“, i ta su mi osnovna znanja koja sam stekla za vođenje poslovanja kasnije dosta pomogla, jer sam kretala od nule.

Najlakše je registrirati poslovni subjekt u Uredu za gospodarstvo grada, ali problemi tek onda kreću, a dolaze iz nepoznavanja zakonskih propisa koji se odnose na onu djelatnost koju netko pokreće. Tada kreće potraga za informacijama na Internetu i povlačenje za rukav prijatelja koji imaju neki vlastiti biznis (ali ne nužno iz područja umjetničkih djelatnosti jer postoje velike razlike u poslovanju). Morala sam završiti i neke dodatne edukacije vezane za zakonske promjene (neprekidno se nešto mijenja i potrebno je stalno biti u tijeku).

Na primjer kad sam otvorila obrt izdani računi nisu morali biti fiskalizirani. Fiskalizacija je nastupila godinu dana kasnije i morala sam „poloviti“ što sad ja to sve moram napraviti. Poduzetnik mora znati dosta stvari mimo njegova primarnog zanimanja. Mora biti i pravnik (nikako pobjeći od tog prava 😊), i stručnjak za oglašavanje i web dizajn, ali i knjigovođa. Naravno da je nemoguće sve to detaljno znati, pa usluge plaćate drugima da ih obavljaju za vas. Ukratko, nije bilo lako. Sada je lako, jer sam se potpuno uhodala.

Kakvo je zanimanje publike i uopće za slikarstvo?

Odgovor na to pitanje leži puno dublje nego što se čini. Nastavni plan i program za osnovnu školu propisuje broj sati nastave likovne kulture. Ta satnica iznosi 35 sati godišnje za svaki razred, što je ukupno 280 sati nastave likovne kulture za sve razrede (od prvog do osmog). Usporedbe radi, učenici osnovnih škola u Norveškoj, Francuskoj i Danskoj imaju 630 sati nastave likovne kulture godišnje, a u Finskoj čak 1368 sati.

Satnica u Hrvatskoj je 1997. godine s dva sata tjedno, koliko je do tada iznosila, smanjena na jedan sat tjedno. To nije niti približno dovoljno da se postignu svi odgojno obrazovni ciljevi. Uloga i važnost likovnog odgoja djece sustavno se u našem društvu marginalizira.

Moram napomenuti da nije cilj nastave likovne kulture odgojiti talentirane buduće umjetnike, već je cilj da se kod djece razviju fine motoričke vještine, divergentno mišljenje, koordinacija oka i ruke, ali i razvoj kritičkog mišljenja te općenito likovna pismenost. Ako sustavno odgajamo učenike koji su nedovoljno ili nikako likovni pismeni, kako onda možemo očekivati da će oni stasati u ljude koji će znati prepoznati i cijeniti neki umjetnički rad?

Stoga imamo situaciju da odrasla osoba ne vidi razliku između nekog umjetničkog djela i reproducirane fotografije na platnu koju vidi na polici trgovačkog centra. Naravno da ima i ljudi koji cijene likovnu umjetnost, njezini su veliki poznavatelji, i vole pogledati svaku novu izložbu u gradu. Dakle, pitanje nije zanima li se publika za slikarstvo, već je pitanje zašto djeca (buduća publika) nisu adekvatno educirana kako bi se kasnije u životu zanimala za slikarstvo.

Kako biste ocijenili, je li u tom umjetničkom svijetu u nas ipak teže ženi nego li muškarcu?

Samo vaše pitanje na neki način već insinuira odgovor. Da, ženama je puno teže uspjeti u svijetu umjetnika.

Talijanska spisateljica Iaia Caputo razmatra položaj muškarca u suvremenom društvu, koji se danas bitno promijenio, pa kaže sljedeće: „Današnji se muškarac našao suočen s novom stvarnošću u odnosu na onu tradicionalnu dominantnu ulogu. On se i dalje drži dobro poznatog, ali zastarjelog teritorija u kojem vrijede drevni kodeksi koji su ga smještali na pijedestal“.

Slavenka Drakulić u svom romanu „Dora i Minotaur“ piše: „….Mene zastrašuje nešto drugo, žena s tijelom kornjače, s tvrdim oklopom u koji je zarobljena. Njoj je tijelo jedino što ima, i dopušteno joj je samo da bude kreativna rađajući kornjačice ili fetuse pasanaca. Jer, kad bi joj muškarci priznali da je ravnopravna umjetnica, tada bi bila dvostruko kreativna.“

U jednoj od najznačajnijih knjiga pregleda povijesti umjetnosti H.W. Jansona, u izdanju iz 1962. godine, ne spominje se ime niti jedne umjetnice. U dopunjenom izdanju iz 2005. sramežljivo se pojavljuje nekoliko imena žena umjetnica. Ženskih imena nema, ne zato što nisu postojale, već zato što su ih muškarci „slučajno“ propustili evidentirati. Ženama je bilo zabranjeno  studirati na Ecole des Beaux-Arts do 1897. godine, a na prestižnoj Academie des Beaux-Arts tijekom čitavog 19. stoljeća.

Povijest patrijarhata dodijelila je ženama u umjetnosti isključivo ulogu muze i pasivnog modela.

„Žene na slikama poznatih slikara mahom su onakve kakvim ih njihov kreator – muškarac, želi vidjeti, one su debeljuškaste, bjelopute, nježne i zamišljene, žene majke, žene curice, čedne i sramežljive. Čak i kad su slikane gole, one izgledaju kao da se nećkaju i predomišljaju. Arhetipski slikar potrudio se tako da na svojim platnima prikaže ženu koja je lišena bilo kakve karizme i karaktera. Nikada, ili vrlo rijetko, nećete među portretima ženâ naći neku koja se otvoreno smije ili je bijesna. Većinom su zamišljene, neodlučne i sjetne, bez izraženih facijalnih ekspresija, žene koje djeluju usamljeno, koje trebaju zaštitu, ljubav i smjernice od samog muškarca, opravdavajući tako vlastitu društvenu ulogu. Svrha žene kao predmeta umjetnosti jest da muškarcu dâ svrhu i smisao, da oblikuje i definira njegov životni okvir“, piše Radomir Konstantinović u „Filozofiji palanke“.

Neki dan sam u jednoj dnevnoj tiskovini pročitala intervju s našom priznatom kiparicom Marijom Ujević-Galetović koja kaže da je na natječajima uvijek osvajala druge nagrade, jer kao žena nije mogla biti prva.

Kako uopće ocjenjujete suvremenu ženu u Hrvatskoj, a kako u svijetu?

U tradicionalnom društvu kao što je naše, gdje postoji dominantan tip obiteljske organizacije koji od žene koja radi izvan kuće i dalje očekuje da ona zadrži svoju tradicionalnu ulogu, a koja podrazumijeva brigu oko djece, održavanje kućanstva i pripremu hrane, vidimo da je ženin život dvostruko opterećen. Način na koji će žena izaći iz nametnutih joj tradicionalnih okvira života, pretpostavlja u kolikoj mjeri će biti sposobna učiniti vlastite izbore.

Nažalost, naše patrijarhalno društvo jako se opire ženskoj neovisnosti premda se deklarativno čini da nije tako. Stoga, moje mišljenje jest da postoji samo jedan ključ koji vodi do ženine takozvane suvremenosti, bolje bih rekla neovisnosti, a taj ključ podrazumijeva  obrazovanje, financijsku neovisnost i sudjelovanje žena u svim političkim strukturama, i to potpuno ravnopravno. Sve ostalo, demagogija je i klišeiziranje.

Što je to što vas je vodilo naprijed unatoč svim teškoćama koje se javljaju?

Više puta bila sam omalovažavana kao umjetnica amaterka, a potom i kao profesionalna umjetnica sa završenim magisterijem. Kad sam bila amaterka nije mi bilo dozvoljeno ući u svijet profesionalnih umjetnika, jer sâm pojam amatera promatrano iz perspektive profesionalnog umjetnika nešto je manje vrijedno, jadno i bijedno, nedostojno pažnje. Kad sam završila akademiju opet sam nailazila na kritike nekih kolega koji samo zagrebačku Akademiju likovnih umjetnika smatraju mjerodavnom institucijom koja osposobljava kvalitetne umjetnike. Čak me je jedna kolegica vrlo oštro napala na jednom internetskom portalu da moja diploma ne vrijedi, jer da se umjetnost ne završava u četrdesetima te da sam u najmanju ruku diletantica ili prevarantica.

Kad sam otvorila obrt, čula sam glasine omalovažavajućeg prizvuka da obrtnici mogu biti samo kozmetičari, pedikeri i frizeri…, ali da je umjetnost puno više od toga. Umjetnici koji su otvorili obrt za pružene usluge i proizvode legalno izdaju račune, a državi plaćaju doprinose i porez. Da, slika osim što ima duhovnu nemjerljivu vrijednost, ona je i proizvod na tržištu koji ima svoju mjerljivu vrijednost.

Moja umjetnička malenkost stvarno ne bi trebala nikome zaklanjati sunčev sjaj.

Nemali broj puta moji likovni koncepti bili su bez obrazloženja odbijani na natječajima za izlaganje. To u potpunosti prihvaćam, jer mi je jasno da je konkurencija strahovita i mnogobrojna. U Hrvatskoj ima jako puno izuzetnih umjetnika. Puno puta su mi se prijatelji i poznanici znali obratiti riječima: „Kako ti se dâ studirati i kaj buš poslije s tim“.

Što me vodi naprijed? Rad, red i disciplina, upornost i dosljednost, i ono najvažnije ljubav prema umjetnosti.

Što najradnije slikate i što vas u slikanju čini sretnom?

Ruski slikar Vasilije Kandinski znao je reći da je apstrakcija jedina konkretna stvarnost, jer da su boje, linije i oblici na dvodimenzionalnoj plohi jedino što je stvarno te da slikarstvo treba osloboditi ovisnosti o materijalnom predmetu. Težio je tome da naslika vlastite doživljaje.

Pod fenomenom apstrakcije podrazumijeva se napuštanje prikazivačkog pristupa koji nastoji oponašati stvarnost. Kažem nastoji, jer i kad slikar naslika neki realističan motiv svejedno se radi o iluziji. Često se našalim sa svojim učenicima kad im kažem da naslikana krava ili kokoš na papiru ili platnu nisu krava i kokoš, već da se radi isključivo o nanesenoj boji na papiru ili platnu.

Mene zanima slikarsko istraživanje koje polazi od vidljivih predmeta čije oblike potom reduciram na apstraktnu predstavu. Ono što mene zanima nije slikanje nekog objekta, već slikanje vlastitog osjećaja vezanog za taj objekt. Definicija umjetnosti nije u stupnju u kojim se slika približava nekom prepoznatljivom objektu iz pojavnog svijeta, već u stupnju u kojem se slika od njega udaljava.

Odnedavno sam počela eksperimentirati s asemblažima i objektima u prostoru, i to me baš veseli. Izazovan mi je taj izlazak oblika iz dvodimenzionalne plohe u trodimenzionalni prostor.

Ono što me najviše čini sretnom jest sam proces stvaranja. To je točka u kojoj vrijeme ne postoji. Dok nešto stvaramo, mi nismo u stanju misliti niti o prošlosti, niti o budućnosti, i u tomu stvaralačkom radu postoji samo jedna bezvremenost, a to je – sadašnjost.

Kreativni likovni rad kao da zaustavlja naš uvijek nečim zaokupljen mozak, i pozicionira ga samo u jednu točku, a ta se točka zove – sadašnji trenutak. To je vrlo iscjeljujuće stanje svijesti. To je razlog zašto mnogi slikari dugo žive. 😊

Recite nam neka vaša postignuća i koje vam je najdraže?

Nakon magisterija, svoju slovensku diplomu nostrificirala sam u Hrvatskoj kako bih na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu, Odsjeku za obrazovne studije, upisala program dopunskog pedagoško-psihološkog i didaktičko-metodičkog obrazovanja radi stjecanja odgovarajućih nastavničkih kompetencija, a time i nastavničke licence. Neki dan sam položila zadnji ispit. Jako sam ponosna na svoje uspjehe.

Najdraža postignuća su mi kada mi moji učenici osnovnoškolci, koje pripremam za pristupanje prijemnog ispita u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna, jave da su prošli na prijemnom. Moram se pohvaliti da su svi učenici koje sam dosad pripremala uspješno položili prijemni ispit.

Volite raditi s mladima, s djecom, poučavati ih slikarstvu. Nailazite li na dobar odjek roditelja i zainteresiranost mališana?

S obzirom na sve prisutnu televiziju, računalne igrice i mobitele kojima su današnja djeca okružena od rođenja, sve je više roditelja koji prepoznaju opasnost pomanjkanja igranja, znatiželje i stvaralaštva kod svoje djece. Roditelji uviđaju koliko je neophodno djecu usmjeriti ka drugačijim i puno sadržajnijim aktivnostima koje će im poticati maštu, razvijati divergentno mišljenje, poticati motoriku očiju i ruku.

Nažalost, današnja djeca sve manje pišu (tome je pridonijela i „online“ nastava), a znanstveno je dokazano da fini motorički pokreti šake kao i fizičko kretanje djece, rapidno povećavaju broj neurona u mozgu. Ne treba naglasiti kolika je važnost vježbanja senzoričke, motoričke i emocionalne interakcije koja potiče rast neurona u dječjem mozgu, a to posljedično utječe na bolje učenje i koncentraciju.

Sve je više roditelja koji svoju djecu, doslovno, žele otrgnuti od televizijskih ekrana i mobitela, i zainteresirati ih za neke drugačije kreativnije sadržaje te ih upisuju kod mene na tečaj crtanja i slikanja.

Sposobnost likovnog izražavanja kod djece je urođena. Svi znamo da se već mala djeca počinju spontano likovno izražavati, i sasvim im  je prirodno uzeti olovku u ruke i početi šarati.

U radu s djecom osnovnoškolskog uzrasta moj je cilj da ih putem likovnog odgoja polako vodim od spontanog (nerazvijenog) ka svjesnom (kultiviranom) likovnom izražavanju.

Kreativna percepcija, kao što je sposobnost zamišljanja i predodžbe trodimenzionalnih slika, pretpostavka je i za svaku drugu vrstu kreativnosti u životu pojedinca bilo čime da se bavi, i ne odnosi se isključivo na područje likovnog izražavanja. Ukoliko se kod djece takav oblik osjetilne i perceptivne sposobnosti ne potiče odgojem i obrazovanjem od najranije dobi, djeca će tu urođenu sposobnost izgubiti već u srednjem djetinjstvu.

Primjećujem da je roditeljima jasan taj fenomen. Neka djeca i sâma žele neku dodatnu aktivnost izvan redovitih školskih obaveza pa se upišu na likovni tečaj, a neka djeca pokazuju izuzetnu darovitost u području likovnog izražavanja te imaju namjeru pristupiti prijemnom ispitu u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna.

Privlači vas i nakit, onaj unikatni. Otkud inspiracija? Kakvo je zanimanje žena?

Dugo sam eksperimentirala u slikarskoj tehnici kolaža gdje sam kao materijal koristila svilu i papir različite teksture. Privlačili su me floralni motivi, i u nekom trenutku spojile su se oslikane latice svile i žica. Motiv cvijeta s dvodimenzionalne plohe iskoračio je u prostor i tako je nastao moj prvi broš. Tu sam dobila mnoštvo ideja.

Nakit koji dizajniram i ručno izrađujem ima  žičanu strukturu s dodacima ručno oslikanih latica svile. Inspiraciju nalazim u prirodnim oblicima. Srebrnim linijama u prostoru nacrtane su vlati trave, lišće, stabla, grane, što samo po sebi ukazuje na pokret. Koristim staklene perlice, zrnca crvenih i ružičastih koralja, Swarovski kristaliće, riječni sedef i staklo. Takvi materijali lijepo koketiraju s imaginacijom raskoši.

Svaki komad nakita unikatan je, izrađujem ga u malim edicijama i napravljen je s posebnom pažnjom i ljubavlju u mojoj umjetničkoj radionici.

Inspiraciju sam našla i u hrvatskom tradicijskom vjerovanju u nadnaravna bića – vile. Zanima me literatura vezana za kulturno-antropološka i etnologijska istraživanja vezana za tu temu, a koja mi je onda poslužila i kao poticaj za dizajniranje „vilinskih ogrlica“. Tako je nastala cijela jedna serija ogrlica s nazivima Ogrlica za nebeske vile koje štite čovjeka od zla, Ogrlica za gorsku vilu, Ogrlica za poljsku vilu, Ogrlica za vilu oblakinju, Ogrlica za vilu koja živi pokraj jezera…

S obzirom na to da je nakit prilično raskošan, i uglavnom većih dimenzija, znale su mi žene „prigovoriti“ da one takav nakit nemaju gdje pokazati. Kako bih im poručila da moj nakit mogu nositi bilo gdje, napravila sam seriju ogrlica koje sam nazvala: Ogrlica za šetnju šumom, Ogrlica za odlazak s prijateljicom na kolač od malina, Ogrlica za šetnju pokraj mora, Ogrlica za gradsko španciranje. 😊

Najviše se nakit kupuje za poklon, a neke žene počaste poklonom same sebe.

Kakva je podrška kod kuće. Vaš suprug je bio saborski zastupnik, silno je angažiran oko rješavanja svih problema u svezi s kreditima u švicarskim francima, na osnovu kojih su banke pljačkale građane. Stigne li vam pomoći? U čemu najviše?

Izuzetno sam ponosna na svog supruga i na njegov donedavni rad u Saboru, njegov predani aktivizam, upornost i njegovu intelektualnu superiornost u svim dosadašnjim verbalnim nadmetanjima sa sudionicima te priče vezane za švicarski franak. Sada više nije zastupnik, ali i dalje je angažiran oko borbe koja polako dobiva svoj epilog u korist građana, potrošača.

Recept za naš sretan život jest da svatko on nas dvoje ima svoju vlastitu zanimaciju i preokupaciju, i da onog drugog pušta da se bavi onim što ga zanima i preokupira.

Ja sam recimo sretna da mi suprug nije slikar i da mi ne krade bojice i papir, pa je to onda isključivo moje područje. 😊

Ne miješam se u njegov posao. On voli moj likovni rad, i kaže da sam mu uljepšala i obojala život. Meni je to dovoljno. Ooje smo jako predani, svaki svomu poslu, i tu smo jako slični. Suprug mi je velika podrška u svemu što radim. Njegove su riječi da, ukoliko sam sretna ja, onda je sretan i on.

Što radite kad ne radite, da se našalimo?

Nastojim svaki dan hodati  5-6 kilometara. Volim odlaske u prirodu, izlete.

Na kraju postoje li neostvarene želje i koja je najveća?

U siječnju 2020. godine bila sam uplatila prvu ratu za putovanje u Sankt Peterburg. Potom je sve stalo zbog nemilih nam i dobro poznatih okolnosti, a agencija je putovanja u Rusiju odgodila za neka bolja vremena. Nadam se da ću u skoroj budućnosti realizirati to putovanje, ali i još mnogo drugih putovanja na daleke destinacije.

 

 

 

Komentiraj