ZNAKOVITA IZLOŽBA: Užitak za oko i dušu – Stjepan Đukić Pišta izlaže u Rijeci

U povodu izložbe Stjepana Đukića Pište, akademskog slikara, u Rijeci, u Muzeju grada Rijeke, pod naslovom „Krapinsko-zagorska županija i Stjepan Đukić Pišta – gradu Rijeci“, koja će trajati od 2. pa do 24. veljače.

Izvod iz recenzije dr.sc. Ivice Balagovića :

Htio bih Stjepana Đukića Pištu predstaviti riječkoj publici i konzumentima njegovih izložbi na način da ga po prvi put, prilikom fizičkog predstavljanja, prihvate kao umjetnika, koji u slikarstvu nalazi svoje osnovno motivacijsko područje.

Dakle, dva psihosocijalna elementa – kritičnost prema kvaliteti vlastitoga djela i ekstremna ljubaznost komuniciranja ono su temeljno što Stjepana Đukića Pištu određuje i kao slikara. Uvodno to smatram ključnim.

Njegove slike koje ovdje danas gledamo prikaz su nekoliko stvaralačkih faza autorova slikarstva, ali sve donose isto: istraživanje svijeta i života na taj Pištin osebujan način. Ako se barem malo dublje zainteresiramo, gledamo veliku mijenu u tim fazama, prvenstveno tehničku, dakle, razvijanje različitih tehnika slikanja. I naravno, odmah dolazi pitanje: približava li se doba retrospektive, vrijeme bilanci, je li vrijeme za notiranje i zbrajanje dojmova o radu? Koliko ima faza koje su jasno definirane i terminski ograničene u slikarstvu Stjepana Đukića Pište, nesumnjivo će pisati likovni kritičari koji se time striktno bave.

No, mi smijemo i na ovoj izložbi, posvećenoj Rijeci, europskoj prijestolnici kulture, razabirati figurativno autorovo slikarstvo, apstrakcije svakog tipa, portrete od hiperrealističkih trenutaka do središnjeg poentiranja portretiranog objekta – u stilu kasne Rembrandtove faze, kojom se centrira najbitniji dio slike, a ostalo se donosi lepršavo, bez detalja, mjestimice mutno, ponekad u stilu naive i zavaravajuće neprecizno.

Vrijeme koje je autor današnje izložbe proveo na vlastitom školovanju, ne samo u našoj domovini nego i u inozemstvu, potvrđuje ovo navedeno – trajno otkrivanje svijeta koji ga okružuje, u čvrstoj interreakciji njegove imaginarnosti, unutrašnjih ispitivanja najintimnijih sadržaja duše i ekspresiji likovnih gesti svih vidova.

Vjerojatno najveći Đukićev doseg angažman je u portretiranju. Veliki broj autorovih prekrasnih slika su portreti. To portretiranje zapravo je „core bussines“, kako bismo danas rekli, uporabljajući englesku frazu. Nesumnjivo je da je svijet upoznao Stjepana Đukića prvotno i prvenstveno po portretima mnogih znamenitih ljudi, kako povijesno važnih, tako i naših suvremenika. Na svakom je portretu iznimno vidljiv slikarev prihvaćen izazov od strane portretiranog, kojeg autor analizira na način da traži ono najjače u ekspresiji slikanog, ono najvrjednije u osobnosti promatranog objekta, a da jasno i snažno pokazuje svoj autohtoni pristup, koji ne trpi sugestije ni možebitne želje. Poglavito se to, uvjetno rečeno, vidi u ponavljajućim portretima, dakle, u slikama istih osoba, a koje su nastale u različitim razdobljima njihova života i u različitim okolnostima. Takva, možda grubo rečeno, opsjednutost objektom daje slikama autorovu genijalnost, širokogrudnost, obrazovanost i gospodstvo, a koja specifičnim Pištinim tehnikama stvara prekrasne slike.

Predmet svakog postojanja čovjeka su sugovornici. Mi koji smo sudionici u recepciji novih djela i ponovnom sagledavanju postojećih autorovih slika, zapravo smo njemu, kao začetniku tih djela, nasušna potreba. Nasušna potreba koja njega kao slikara održava u punini umjetničkog bića, sa suvislim modusom postojanja, a nama u tom međudjelovanju pruža užitak.

Kad su me vodili po Ermitažu, spomenuli su mi da se iz postojećih portreta nikako ne može zaključiti kako je stvarno izgledala Katarina Velika. Pa što? Zašto ne bismo prihvatili vremenski slijed, možda ekonomski – gospodarstveni ili ekonomični slijed. Dakle, upravo nam to Stjepan Đukić kazuje svojim ponovljenim i ponavljajućim portretima, među koje spadaju i autoportreti u nekoliko vidova, u kojma pokazuje da je svaki portret jedan roman, suvislo djelo limitirano vremenom. I onda po zakonu dekonstrukcije rastače portret-roman na bitne sastavnice i opet ih slaže iznova, opetovano slikajući istu osobu. Naravno da ovdje postoje zadane granice i okviri koje autor-slikar ima (sam kaže : „Naučio sam se disciplini.“), granice do kojih se smije igrati i apstrahirati pojedine dijelove slike. Nesumnjivo iz svega toga proizađe kompleksnost portretiranog.

Ali portretiranje ljudi iz realnoga svijeta nije jedini portretistički obol umjetnosti. Stjepan Đukić Pišta također je svoj vrhunac potražio i u slikanju svetaca. Kao kontinentalni Hrvat, čak štoviše sjevernjak – čini mi se važnim spomenuti, Đukić slika kršćanske sakralne motive, uglavnom portrete svetaca u istinskome religijskom procedeu. Sakralni motivi u portretiranju pokazuju nevjerojatnu ozbiljnost u autorovu pristupu, poglavito realističnim stilom obogaćenim posebnom tehnikom slikoreljefa. Kad sami, ili prateći samoga slikara, obilazimo crkve, kapelice, pastoralne dvorane i druga sveta mjesta koja krase Đukićeve slike, primjećujemo kako te slike uvjerljivo i jasno pojačavaju samu sakralnost prostora.

Radnja ove izložbe ne zbiva se samo u figuraciji ni u portretima. Silovita koloristička ekspresivnost autorovih pejsaža, a poglavito apstrakcija i organičkih i pejsažnih, plijeni pažnju gledatelja. Suvremene tendencije nukaju slikare da se okušavaju slikajući apstraktna djela, osobito u kontekstu najnovijih naslojina , pa je jasno vidljivo da i naš autor spremno odgovara i na takve signale i izazove. Recepcija je takvih Pištinih tematskih iskoraka je zadivljujuća. Ljudi naprosto ostaju zadivljeni i zatečeni snagom tih djela.

Zaključno navodim da Pišta vodi dobar život – što samo po sebi ne bi smjela biti patetična i banalna prosudba – i kao što sam prvotno napisao, želja mi je prikazati ga kao čovjeka koji radi posao koji voli, na način kojim svoju umjetničku silinu i energiju pretače u slike; faze njegova djelovanja ritmički se izmjenjuju, dakako, same po sebi i slijedom Božje providnosti, a da bismo sve to prihvatili, trebamo pomno promatrati njegove uratke, promišljati nad njima i svakako uživati.