VIDEO: POEZIJA U DVOJE – Pogledajte s kakvim žarom Sandra i Mario poručuju “The End”

Ne pišu se i ne snimaju svaki dan pjesme u duetu, a upravo su to ovih dana učinili Sandra Petrž i Mario Lovreković Lovra, koji su zajedničkim snagama iznjedrili pjesmu pod naslovom”The End”, baš kako se zove i pjesma popularnog Jima Morrisona, nekadašnjeg glavnog pjevača i vođe američkog rock sastava The Doors.

Sandra Petrž, koja s obitelji živi u Zaprešiću, svestrana je umjetnica, a do sada je požnjela uspjehe na mnogim područjima, jer joj nisu strani ni gluma, ni ples, ni pjesma, ali ni pisanje, pa je već objavila nekoliko knjiga pjesama, a poznata je po svom romanu “Sandročka, zlostavljana”, koji je zapravo njezina životna priča.

A Mario Lovreković Lovra istaknuti je petrinjski književnik, novinar i urednik na internetskim portalima, koji piše poeziju i prozu, a autor je već nekoliko knjiga.

Autori će reći kako je Sandra došla na ideju da sjedini Lovrine i svoje stihove i time odlično spoji dvije ranjene duše u jednu koja ima snage za oboje i diše za oboje.

Radeći na ovom zanimljivom uratku mnogo je toga ostalo radno u obitelji. Jer, snimatelji su Dominik Popović, Sandrin sin, i Ines Lovreković, Marijeva supruga. A bilo je posla i za Sandrinog supruga Branka, koji se uhvatio rasvjete i svih tehničkih detalja. Pomogao je montažom Goran Brebrić, koji nije dio obitelji, ali je veliki prijatelj.

Mario Lovreković Lovra je svoju suradnjun sa Sandrom Petrž opisao riječima “S tobom mogu razgovarati poezijom”, a potom kaže: Kada razmišljam o dušama
zamislim riječ iz knjige besmisla i obično plačem. Kada razmišljam o dušamaobično vjerujem da je moja drugačija, sama i ubijena.

Međutim nije. Pronašao sam sebi sličnu dušu, dušu Sandre Petrž. Pronašao sam djevojčicu u snažnoj ženi, pronašao sam radost i topao zagrljalj. Pronašao sam sestru s kojom mogu razgovarati
poezijom.”

THE END

Sandra:
Kur*evito postojim držeći se zubima za tebe.
Jer, ako mi ti odeš onda i moje postojanje odlazi s tobom.
Tvoja mi krv puni usta, a ja je ne želim ispljunuti pa gutam i uzimam otrovanog tebe i gušim se u nastojanju da te nagovorim da ostaneš.
Grubo mi stežeš vrat a ja znam da me voliš, očajno, posesivno, luđački, izgubljeno.
Ne mogu više sama skupljati užarenu masu prošlih vremena.
Vrludaš mi snovima kao manijak, smrdiš na alkohol, na prošlost, na ustajalost…

Mario:
Postojiš, mrviš ostatke krvi među zubima, ogrnuta si smislom Posljednje večere i haljina ti odaje golo tijelo. Zaboravljaš, za jelo koristimo pribor, nikada nismo sanjali nad objedom. Da si barem mrtva, možda bih progutao tebe, čak i tvoje sjene čiji ugrizi očekuju otvorene rane, svježe krvarenje prošlosti.
Možda bi tada nestalo smisla, ali bih te ljubio, posesivno i manijakalno.

Sandra:
Da, samo tako i volim.
Na rubu smrti, zgnječenih oblih vrhova,
izgriženih noći u nemirnim valovima, potonulih krikova u jekama
odzvanjajućih dubina, skupljajući svoje izgužvane krpice sa prljavog tla koji pamti naša uzastopna, izbezumljena valjanja,
udaranja u zidove koji upili su svaki naš uzdah i svaki naš besmisleni ljubavni smisao u vremenu.
Soliš mi rane?

Mario:
Sol ne ubija rane, sol ne boli djevojčice, poderana koljena nisu grijeh, niti su ostaci tvoje odjeće posljednje sa čime ću snivati. Otvori prozore, pokušaj vrištati toliko dugo dok ti glasnice ne otpadnu. Zatim pokušaj pjevati, odluči se na svoju najdražu skladbu, na onu koju vjerojatno nikada nisam poslušao do kraja. Imat ćeš savršeno hrapavi glas, potrošen od tuge.

Sandra:
Pokušat ću iz grla iščupati vrisak samo za tebe. Mislim da ću moći prestrašiti noć hrapavim ostatkom sebe da ti dokažem da još uvijek imam snage za nas.
Za mršavi ponovni početak završetka biram tango povezivanja naših duša.
Umrijet ću uz tebe s tobom. Napokon sretna i oslobođena.