TAJNI ŽIVOT DRVEĆA: Kako šuma utječe na naše zdravlje?
U nekoliko šaka šumske zemlje više je živih bića nego što ima ljudi na Zemlji. Nakon što pročitate knjigu „Tajni život drveća“ njemačkog šumara Petera Wohllebena, drveće više nikad nećete gledati istim očima.
U šumi ćete početi drukčije doživljavati zvukove i mirise, a i nećete se osjećati usamljeno jer drveće za vas više neće biti nepokretni objekti čije grane samo vjetar njiše, nego inteligentni i osjećajni gorostasi.
O drveću općenito znamo jako malo. No oni koji već godinama istražuju šumski život itekako su dobro upoznati s činjenicom da se među stablima odvija bogata komunikacija i suživot.
Naime, ispod zemlje, skrivena od naših očiju, krije se golema mreža korijenja (i micelija) putem koje drveće međusobno razmjenjuje važne informacije.
Čini se da i stabla imaju svoj „wood wide web“, kaže Wohlleben.
Pohvala sporosti
„Djetinjstvo i mladost stabala traje deset puta duže od našeg, a njihov životni vijek najmanje je pet puta duži od našeg“, kaže Wohlleben.
Upravo zato što su radnje i aktivnosti stabala puno sporije od naših, mi ih smatramo „nepomičnim bićima, jedva pokretljivijim od kamenja“, no to je daleko od istine.
Stabla, naime, uče i pamte, imaju inteligenciju, sklapaju prijateljstva, skrbe za one najslabije, kao i za svoje potomke, signaliziraju drugim stablima opasnost te mogu osjećati bol ili usamljenost, piše Alternativa za Vas.
Stabla su socijalna bića
Među stablima iste vrste putem korijenja odvija se čudesna razmjena informacija i hranjivih tvari.
Istraživanja su pokazala da, neovisno o tome kakvo tlo pojedino stablo ima za rast i razvoj, pripadnici iste vrste s vremenom se potpuno sinkroniziraju te svi počnu proizvoditi jednaku količinu šećera po listu.
To znači da su šume superorganizmi, baš poput mravinjaka, kaže Wohlleben.
U šumi vlada pravilo „tko ima puno, taj daje“, pa tako bolje nahranjena stabla preko sustava korijenja hrane one najslabije jer svako je stablo dragocjeno za šumsku zajednicu.
Drveće iste vrste međusobno šalje i signale za opasnost. Primjerice, afričke akacije, kad ih napadnu žirafe, šire plin etilen kako bi upozorile susjede na to da su „proždrljivci“ u blizini.
I drveće može urlati
Istraživanja su pokazala da stabla, kada dugo ostanu bez vode, odnosno kada nastupi jaka žeđ (stabla puno teže podnose žeđ nego glad), doslovce počnu urlati.
No, budući da se to odvija na ultrazvučnim frekvencijama, mi taj zvuk ne možemo čuti.
Savršen partnerski suživot
Stabla njeguju partnerske odnose ne samo među sobom nego i s gljivama, koje im pomažu u dopremi hrane iz dalekih područja i preživljavanju.
Gljive se s njima snažno povezuju svojim micelijem te srastaju s njihovim korijenjem. Od stabala partnera one zauzvrat traže samo malo ugljikohidrata.
One su i njihovi čistači – pomažu im u filtriranju teških metala i toksina, koji drveću jako smetaju, a gljivama uopće ne.
Inteligencija stabala
Budući da je podzemni dio stabala najpostojaniji, čini se da je upravo korijenje njihov mozak, odnosno mjesto na kojem se pohranjuju važne informacije i proživljena iskustva.
Kada naiđe na otrovne tvari, vlažno područje i kamenje, korijenje stabla analizira tu situaciju i prosljeđuje je u zonu rasta. Sve ukazuje na to da drveće, baš kao i mi, ima svoju inteligenciju.
Kako šuma utječe na naše zdravlje
Korejski su znanstvenici uspoređivali kako na žene utječe šetnja šumom, a kako šetnja gradom.
Kod žena koje su šetale šumom poboljšao se krvni tlak, kapacitet pluća i elastičnost krvnih žila, dok kod gradskih šetačica nisu primijećene pozitivne promjene. No nije isto ni šetati divljom šumom i onom umjetnom, koja je zasađena ljudskom rukom.
Osobe koje šeću divljom šumom kažu da im srce zaigra kad god su tamo i da se među stablima osjećaju kao kod kuće.
Dok kod onih koji šeću zasađenom crnogoričnom šumom, gdje drveće, kako kaže Wohlleben, „često odašilje pozive u pomoć“, takav osjećaj sreće izostaje. Svatko od nas, naime, može instinktivno osjetiti zdravlje šume.