SLIKE ŽIVOTA: Sjajni Nenad Vrbanec i njegov trener Filip Šeketa u lovu na medalje

Sjajne sportske rezultate niže 32-godišnji Nenad Vrbanec, svestrani sportaš iz Judo kluba Zrinski iz Čakovca, osoba s Down sindromom, koji se okitio europskim zlatom i svjetskim srebrom.

Piše: Tomislav Pašiček

*Serijal je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Ali, Nenada ne krase sam0 uspjesi u sportu, jer će za njega reći kako je osoba prepuna ljubavi i dobrote, vrlo odgovoran, ali i zahvalan. I ne čudi onda što kada ga pitate tko je zaslužan za njegove medalje, kao iz topa odgovara – trener Filip Šeketa. koji je uz njega više od tri godine.

Šeketa je u judu od 2002.godine, kada je nakon niza ozljeda koje je imao odustao od natjecateljskog dijela te je 2016. krenuo u trenerske vode. Radi u Judo klubu Zrinski iz Čakovca, a iza njega su juniorski uspjesi –  ulazak u juniorsku reprezentaciju te osvajanja medalja na državnom i međunarodnom nivou. Na pitanje što bi istaknuo kao uspjehe kluba, kaže: “Ove godine imamo najveće rezultate od osnutka kluba, osim europskih medalja, te u 2023.-oj godini osvojili smo i sedam državnih medalja, ali zasigurno najveći uspjesi su Nenadovo Europsko zlato, Svjetsko srebro te Lorennina brončana medalja sa Europskog kadetskog kupa”.

U klubu trenira i Nenad Vrbanec, osoba s Down sindromom. Kako je došao u klub?

Klub je poslao obavijest u udruga za osobe sa intelektualnim poteškoćama te je Nenad došao trenirati gdje je ostao sve do danas. Trenira s ostalim judašima. Na treningu nikad nismo radili razliku, naš Nenad trenira normalno s ostalim judašima, tehnika mu ide jako dobro te brzo usvaja nove tehničko-taktičke elemente. Jedina razlika je ta da zna raditi s manjim intenzitetom#.

Kada ste prepoznali u njemu potencijal za natjecanja?

“Nenad je svoje prvo natjecanje imao negdje 2017.godine u Sloveniji točnije Lendavi te je tamo pokazao dobre borbe. Redovno je trenirao te smo u dogovoru sa roditeljima učlanili ga u SUDS organizaciju gdje je napravio sve ove zapažene rezultate. Nenad trenutno u svojoj kolekciji ima dva svjetska srebra  te europsko zlato. Mislim da je zlato ipak najznačajniji rezultat jer je između ostalog pobijedio judaša od kojeg je gubio proteklih godina”.

Po vašoj procjeni ima li još potencijala, želje za još neke trofeje?

“Definitivno ima, Nenad trenira četiri puta tjedno te ne preskače trening, dok god on ima želju i žara u sebi ja ću mu biti podrška u svim izazovima koji su pred njim. Trenutno smo otputovali na jedan turnir u Nizozemsku koji je u organizaciji Europske judo unije te se nadamo da ćemo i tu napraviti dobar rezultat. Klub mu je velika podrška te ga podupire i podržava u svim natjecanjima. Ponosni smo što je dio našeg kluba”.

Koliko Nenadu otežava situacija u kojoj u Hrvatskoj nema pravu konkurenciju?

“Pa dosta otežava, nažalost moramo ići dosta daleko kako bi imali borbe, ali mislim da će se to u skorijoj budućnosti promijeniti”.

Što bi valjalo popraviti u nas kako bi se poboljšao sustav sporta osoba s intelektualnim teškoćama i podigao na višu razinu?

“Pa evo polagano se pokreće nešto i po tom pitanju, trenutno je u izradi plan za sljedeću godinu gdje bi se pod organizacijom Hrvatskog judo saveza po prvi put  organiziralo Prvenstvo Hrvatske za sve judaše sa poteškoćama. Nadam se da će se to što prije realizirati”.

Okušali ste se u mnogim sportovima, čak i osvajali neke nagrade. Kako to da ste zavoljeli judo i tu i ostali? – pitamo Nenada.

“Da, probao sam plivanje, osvajao medalje, s nogometom sa sudjelovao na specijalnoj olimpijadi te osvojio 5. mjesto. Nakon dolaska u Judo klub Zrinski sve ostale sportove sam ostavio malo po strani, ali i sad pomognem prijateljima u udruzi osoba s intelektualnim poteškoćama Međimurske županije. Judo sam zavolio jer mi je on pomogao da se još više osamostalim i steknem osobine koje bez juda ne bih mogao, samopoštovanje, poštovanje osoba s kojim treniram pa i odnos prema protivnicima. Pojedine stručne osobe naglašavaju da je taj odnos u klubu prava inkluzija osoba s invaliditetom u društvu.

Kolika je i kakva bila podrška roditelja? Negdje sam pročitao da vas je u Judo klub Zrinski upisala majka?

“Roditelji mi pružaju veliku podršku, kao što je vožnja na treninge, pripremaju me za natjecanja. U našu udrugu je došla obavijest iz judo kluba, javili su se moji prijatelji te sam i ja tako probao taj sport. Ostali prijatelji su odustali a ja sam ostao, na kraju ispada da sam sam odlučio”.

Kako su vas prihvatili u klubu?

“U klubu su me prihvatili kao ravnopravnog člana, svi se prema meni odnose prijateljski”.

Koliko su teški treninzi? Koliko često trenirate?

“Treninzi mi uopće nisu teški, treniram u skladu sa mojim mogućnostima trudeći se obaviti sve zadatke kao i ostali judaši. Treniram četiri puta tjedno”.

Kojem se svom uspjehu najviše veselite?

“Svim uspjesima se veselim, ali Europsko zlato mi je najdraže”.

Kakav je to osjećaj biti europski prvak, osvojiti zlato nakon pobjede nad Portugalcom od kojeg ste dva puta prije toga izgubili?

“Osjećam se ponosno i sretno. Nakon pobjede bio sam najsretnija osoba jer mi se sav trud koji dajem na treningu isplatio, a najviše su se isplatili trenerom savjeti”.

Pohađate i Centar za odgoj i obrazovanje. Što tamo radite?

“Da, pohađam produljeni boravak u centru za odgoj i obrazovanje. Najviše radimo proizvode od gline ( satovi, pločice te anđele) a i pomažemo kod izgradnje oskara znanja”.

Imate li kakav hobi, odlazote još uvijek na folklore?

“Odlazim, idem na na probe folklora. Volim prepisivati rečenice iz knjige na laptop”.

Što biste još željeli ostvariti u budućnosti?

“Kao prvo što se tiće sporta osvojiti zlatnu medalju, biti prvak Svijeta, te se zaposliti i biti koristan u društvu”.