SLIKE ŽIVOTA: Istinski heroj Dino Sokolović – od strašne nesreće do olimpijskog zlata

Ovo je priča o istinskom heroju. Sportskom i životnom. Priča o Zagrepčaninu Dini Sokoloviću, čovjeku koji je preživio nevjerojatnu tragediju, a puno godina kasnije na Zimskim je paraolimpijskim igrama u Pjongčangu osvojio povijesnu zlatnu medalju za Hrvatsku.

Piše: Tomislav Pašiček

*Serijal je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Bio je 13. lipanj, davne 2003. godine. I to baš petak 13. Tog dana se 14- godišnjem Dini Sokoloviću srušio svijet. U Močilama, mjestu kod Vrbovskog dogodila se strašna prometna nesreća, a Dino je bio u automobilu sa svoja dva brata i majkom. Nažalost, vozač kamiona izgubio je kontrolu nad vozilom i prikolica s kontejnerom koju je vukao kamion potpuno je smrskala vozilo u kojem su bili Sokolovići. Kakva tragedija! Svi su ostali na mjestu mrtvi, a Dino je čudesno preživio no liječnici su mu morali amputirati obje noge.

Teško je uopće i zamisliti što je prolazilo kroz glavu mladog sportaša jer Dino je tada sjajno u Zagrebu igrao rukomet, zajedno s vlastitim bratom, ali i Manuelom Štrlekom, kasnije slavnim hrvatskim reprezentativcem. No nije to bilo sve jer svestrani Dino oprobao se i u hokeju na ledu, košarci, plivanju, karateu i vaterpolu.

“Teško je pričati o prometnoj nesreći, iako je prošlo skoro dvadeset godina”, započeo nam je sa sjetom u glasu svoju priču Dino Sokolović.

“Bio je zadnji dan škole i krenuli smo na more. Na staroj cesti prema Krku kamion se u zavoju prevrnuo na naš auto. Mama nije imala kamo otići jer je bila stijena pored. Svi su u autu poginuli osim mene. Naravno, vozaču kamiona nije bilo ništa. Kako sam preživio? Pojma nemam, čista sreća”, prisjeća se velike tragedije Sokolović i nastavlja:

“Nakon nesreće sam mjesec dana bio u bolnici, potom sam išao na rehabilitaciju pa se nešto zakompliciralo i opet sam se morao vratiti u bolnicu i ponovno na rehabilitaciju i učenje hodanja na protezama. Jedan obiteljski prijatelj je rekao da se moram nastaviti školovati i tako je i bilo. Tata me upisao u školu iako su mu na orijentaciji na koju ja nisam mogao ići rekli da moram ići u Dubravu u školu za osobe s invaliditetom. Otac nije htio ni čuti za to već me upisao u najbližu školu, bila je to ekonomska. I onda, čim sam naučio hodati krenuo sam u školu”, prisjeća se Dino.

A što se sportskog dijela tiče? “Opet je moj otac imao najveći utjecaj, a velika je podrška stigla i od Ane Sršen koja me uputila na plivanje. Tako da sam još za vrijeme rehabilitacije plivao”, objasnio je Dino Sokolović.

Dakle nakon nesreće prvi sport kojim se Dino bavio bilo je plivanje, a u njemu je na Svjetskom prvenstvu uspio osvojiti 11. mjesto. Disciplina je bila 100 metara prsno.

“Sport je odličan izbor za svakoga, a posebno za osobe s iinvaliditetom. Meni je jako pomogao. Stekao sam puno poznanstava, upoznao druge osobe s invaliditetom i prihvatio svoj invaliditet. Nastavio sam živjeti s invaliditetom i nastavio se boriti sa svime. Nakon plivanja počeo sam igrati košarku u kolicima i dogurao sam do reprezentacije. Paralelno sam počeo i skijati i pokazalo se da sam u skijanju bolji i zagrizao sam za skijanje. Koliko god ono bilo naporno ja u njemu uživam”, govori nam Sokolović.

Kockice su se posložile, Dino je uspio izgraditi sjajnu sportsku karijeru, a vrhunac je bilo zlato na Paraolimpijskim igrama u Pjongčangu u disciplini slalom za sjedeće skijaše.

“Ovo paraolimpijsko zlato posvećujem supruzi Barbari i kćerki Viti”, uzviknuo je tada ponosni Dino.

“Pokazalo se da sam baš u slalomu među najboljima. Nisam baš kao Kostelići koji su “rasturali”u svim disciplinama”, priča nam šaljivo Dino i otkriva da je zajedno s kolegama te Kazimirom Ilijašem pokrenuo i rukomet za osobe u kolicima.

Danas Dino ima 34 godine, u sretnom je braku sa suprugom Barbarom, a imaju i dvoje djece. Zanimljivo je da su njih dvoje išli u istu osnovnu školu, čak i u isti razred. Već su tada razmjenjivali poglede. Zajedno su već 15 godina.

“Žena ima velik utjecaj na sve, jer dok sam se ja skijao bila je doma i brinula o kući i tada o jednoj kćeri. Ma o svemu. Njoj ide velika zahvala jer se mora brinuti i o meni, kao stopostotnom invalidu”, zaključio je Dino Sokolović.