SLIKE ŽIVOTA: Anđela Mužinić Vincetić – nesreća nije ubila želju za sportom

Anđela Mužinić dolazi iz sportske obitelji i bilo je logično da i sama nastavi obiteljsku tradiciju. Njezin je odabir bila odbojka i bila je vrlo perspektivna odbojkašica no velika tragedija sve je promijenila.

Piše: Tomislav Pašiček

*Serijal je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

“Nesreća se dogodila kada smo se vraćali s turnira iz Makarske. Odluka je bila da na to natjecanje idemo s kombijem, svi zajedno kao ekipa, ali nije bilo mjesta u kombiju pa smo nas nekoliko cura išle s trenerom u automobilu”, prisjeća se kobnog trenutka svog života danas 30- godišnja Anđela i nastavlja:

“Počela je padati kiša i selo prije mog zarotirali smo se na cesti i završili u jarku”.

Kobno izletanje dogodilo se svega nekoliko kilometara od njezine kuće u Srinjinama kod Splita.

“Sljedeće čega se sjećam bilo je buđenje u Draškovićevoj ulici u Zagrebu. Nisam u prvom trenu niti shvaćala što mi se dogodilo. Bilo mi je pod normalno. Rekla sam da kada ojačam ruke da ću imati najjači “smeč” u odbojci. I dalje sam vjerovala da ću se moći baviti odbojkom, čak sam kasnije u Varaždinskim toplicama tražila i odbojkašku loptu. To je ipak bila moja prva ljubav”, priča nam Anđela.

I dok su se trener i Anđeline prijateljice s vremenom oporavili, liječničke prognoze za perspektivnu odbojkašicu bile su jako loše. Zbog loma sedmog i osmog prsnog kralješka Anđeli su noge bile potpuno oduzete.

“Zapravo sam vrlo jednostavno sve to prihvatila kao svoje novo stanje i uopće nisam tugovala ili žalila za ičim”, priznaje nam Anđela.

Već smo napisali da je sport njezin život i nije odustajala.

“Stolni tenis mi se složio kao slagalica. Prvo sam u kontakt došla s Helenom Dretar Karić s kojom sada igram parove. Sjećam se da me ona došla posjetiti u Varaždinskim toplicama i pozvala me da dođem igrati stolni tenis. Rekla sam joj da neću doći i da me to ne zanima. No nisam ni znala što je stolni tenis. Nisam imala mira pa sam otišla pogledati njen trening i nije me oduševio. Mislila sam si kakvi su to amateri i da je to glupost. No nakon četiri mjeseca boravka u Varaždinskim toplicama vratila sam se u osnovnu školu, a moje je roditelje nazvao Mijo Bakić i pitao ih bi li me odveli da treniram stolni tenis. I rekla sam da.”, govori nam Anđela.

Ostalo je povijest jer Helena i Anđela već su na Paraolimpijskim igrama u Riju bile fantastične te su sebi i Hrvatskoj donijele srebro.

“To mi je najdraža medalja. Igrale smo protiv jakih Koreanki i znam da smo u zadnjem setu gubile visokom razlikom no nakon minute odmora sve se okrenulo i uspjele smo osvojiti srebrne medalje”, prisjeća se Anđela.

Godine 2012. na Paraolimpijskim igrama u Londonu upoznala je sadašnjeg supruga Kristijana Vincetića, inače plivača.

“Tada smo se zaljubili i otada smo zajedno. Kristijan je jako dobar, pričljiv i smiren čovjek. Iz mog kaosa uvijek stvori red”, uz smijeh dodaje Anđela.

“Jako je tolerantan i pravi je sportaš koji me puno toga naučio i puno mi pomogao u sportskoj karijeri”, dodala je Anđela.

Mjesec dana nakon povratka s Paraolimpijskih igara u Tokiju Anđela i Osječanin Kristijan uplovili su u bračnu luku pa je otada Anđela svom prezimenu dodala još i Vincetić. Imaju jednu veliku zajedničku želju.

“Da se ostvarimo kao roditelji. No polako. Neka sve ide svojim tijekom”, rekla je Anđela. A što se tiče sportskih ciljeva?

“U svibnju imamo dva turnira pa potom jedan u Češkoj, ali sve je nekako svedeno na iščekkivanje Europskog prvenstva u rujnu čiji će domaćin biti Sheffield. Treba se što bolje spremiti i ostvariti najbolje rezultate na tom Europskom. Važni su i ti turniri jer na njima lovim normu za Paraolimpijske igra u Parizu iduće godine”, zaključila je Anđela Mužinić Vincetić.

S obzirom da je na svjetskoj ljestvici na drugom mjestu realno se već plasirala na Paraolimpijske igre. A u Gradu svjetla će, poznavajući ju, krenuti po novo odličje. Sretno!