SLAVEN LETICA: Za predsjedanja Europskom unijom Hrvatska nije imala sreće

Hrvatsko predsjedanje Europskom unijom i nove velike nesreće koje su zadesile hrvatski narod 2020. godine: korona virus, potres, ekonomski kolaps – mala analiza Slavena Letice, našeg poznatoh političkog analizičara.

Kroz deset dana, 30. lipnja 2020., završava šestomjesečno predsjedanje Republike Hrvatske Europskom unijom, započeto 1. siječnja 2020.

To šestomjesečno razdoblje, građani Hrvatske, ali i građani drugih EU-zemalja neće pamtiti po dobru. Štoviše, pamtiti će je po zlu i naopakom: pandemiji „kineske gripe“, masovnoj tjeskobi i strahu koja je utjerala u misli i duše cijelog čovječanstva te općoj ekonomskoj, proizvodnoj, prometnoj i svakoj drugoj paralizi koje je uvjetovala.

Uz to, građani Hrvatske, posebice Zagrepčanke i Zagrepčani, pamtit će je po potresu i šeprtljavoj reakciji vlasti – državne i zagrebačke – na potres.

Baš nekako kad ističe hrvatsko presjedanje EU-om, korona virus se odlučio privremeno ili trajno, Vrag to zna, pritajiti ili sasvim odustati od napada na ljudsko zdravlje i živote, posebice takozvane „zlatne generacije“, ljudi starijih od 70-75 godina te kronično bolesnih ljudi.

Prvi kritički esej o sveopćoj narodnoj karanteni i paralizi svakog vida života (zalagao sam se za zaštitu smrtno ugroženih stanovnika) koji sam sredinom ožujka objavio u „Hrvatskom tjedniku“ na temu pandemije pod naslovom „Europska i zapadna civilizacija u kineskoj godini štakora samu je sebe smjestila u samoizolaciju i karantenu“, završio sam citatom Ive Andrića o strahu:

“Tada su nastupila ona vremena u kojima svak nastoji da bude malen i nevidljiv, svak traži zaklona i skrovišta, tako da se tada u čaršiji govorilo da i mišja rupa vredi hiljadu dukata. Strah je legao na Travnik kao magla i pritisnuo sve što diše i misli. To je bio onaj veliki strah, nevidljiv i nemerljiv, ali svemoćan, koji s vremena na vreme nailazi na ljudske zajednice i povije ili pootkida sve glave. Tada mnogi ljudi, obnevideli i zaluđeni, zaborave da postoje razum i hrabrost i da sve u životu prolazi i da život ljudski, kao i svaka druga stvar, ima svoju vrednost, ali da ta vrednost nije neograničena. I tako, prevareni trenutnom mađijom straha, plaćaju svoj go život mnogo skuplje nego što on vredi, čine podla i niska dela, ponižavaju se i sramote, a kad trenutak straha prođe, oni vide da su taj svoj život otkupili po suviše visokoj ceni ili čak da nisu bili ni ugroženi, nego samo podlegli neodoljivoj varci straha.”
(Ivo Andrić, Travnička kronika)

Strah polako nestaje iz „Travnika“, pa je pravo vrijeme za prvo sređivanje javno-zdravstvenih, ekonomskih i civilizacijskih rezultata „junačkog“ boja vladajuće koalicije protiv pandemije korona virusa.

U ovom prvom post-korona osvrtu usporedit ću ukupnu smrtnost „od“ i „s“ COVID-om 19 s brojem poginulih u prometnim nesrećama u prvoj polovici 2020. godine. Uz to, procijeniti ću broj godina izgubljenih zbog svakog od ta dva uzroka smrtnosti.

Do trenutaka kad pišem ovaj osvrt (19. svibnja 2020.) od COVID-a i s COVID-om 19 umrlo je 95 ljudi čija je prosječna dob bila oko 80 godina.

Istodobno, u prva dva mjeseca ove godine (za koja su obrađeni rezultati) u prometnim je nezgodama poginulo 40 ljudi; prosječna im je starost bila oko 38 godina; 88% su bili muškarci, 12% žene).

Ako sada izračunamo koliko je godina ljudskih života (ostavljajući po strani zdravstveno stanje i kvalitetu života) u Hrvatskoj izgubljeno zbog dva uzroka smrti kojim se bavimo, dolazimo do ovih podataka.

Polazište za izračun su tablice Državnog zavoda za statistiku o očekivanom trajanju života muškaraca i žena u dobi od 38 godina (muškarci 37.0 godina, žene 43.0 godina) i 80 godina (muškarci 6.5 godina, žene 7.5 godina).

Uz pretpostavku sa će broj poginulih u prometu ove godine biti nešto niži nego 2019. godine (zbog okolnosti što je u doba karantene bilo znatno manje vožnji i vozača na cestama), procjenjujem da će u prvoj polovici 2020. godine poginuti 105 ljudi. Ukupan broj godina izgubljenih zbog prerane smrti u prometnim nezgodama bit će 3.390!

Za pretpostaviti je da će se i broj umrlih od i s COVID-om 19 povećati od dosadašnjih 95 na 110. Ukupan broj izgubljenih zbog prerane smrti od CPVID-a 19 bit će do kraja lipnja 948 godina.

Dakle, zanemarujući sve ostale negativne javno-zdravstvene posljedice paralize zdravstvenog sustava, izolacije, karantena, ali i nezaposlenosti, stresova i strahova na zdravlje Hrvata, moja krajnje pojednostavljena analiza pokazuje da će u doba predsjedanja Europskom unijom (od 1.1. do 30.6.2020.) Hrvatska samo zbog prometnih nesreća izgubiti 3.55 PUTA više godina ljudskih života nego zbog COVID-a 19.

O toj činjenici svakako treba voditi računa ako se, na dao Bog, pojavi „drugi val“ korona virusa, pa nas koronakrate predvođene Davorom Božinovućem, dr. Vilijem Berošom i dr. Krešimirom Capakom počnu ponovno tjerati u samoizolaciju i karantenu.

Jedina razumna strategija bila je i ostaje zaštita životno ugroženih ljudi i odgovorno ponašanje svih ostalih.

Što se hrvatskog predsjedanja Europskom unijom, možemo kazati da – nismo imali sreće.

Možda će neki budući narodni pjesnik 2020. opjevati slično kao to učinio „narod“ u budnici „Ustani bane“:

Bilo je to godine, devetsto i treće,
kad Hrvatsku zadesiše velike nesreće:
madžarske je zastave digo Hedervari
silom hoće Hrvatsku da je pomadžari.
Ustani bane, hrvatska te zove,
ustani bane Jelačiću!
Ustani bane, Hrvatska te zove,
ustani bane, spasi narod svoj!
Nema Hrvata, nema junaka
kao što je bio Jelačić ban!
Ali sada njega crna zemlja krije,
i zelena trava kiti njegov grob.

A da sreće 2020. doista nemamo pokazuje promidžbeni film koji je financirala hrvatska vlada, a koji danas izgleda kao neostvareni san.

[fb_pe url=”https://www.facebook.com/slaven.letica.9/posts/10159132137417871″ bottom=”30″]