SLAVEN LETICA: Požari i Lijepa naša, smušena dilentantija

Nažalost, u državi, društvu i kulturi u kojoj diletanti i smušenjaci divane o požarima, ali i globalnom zatopljenju, javnom dugu, iseljavanju, zdravstvenoj zaštiti, pobačaju, alternativnim izvorima energije, ovrhama i svemu i svačemu, logično je da POŽARNI ZNALCI – ŠUTE, napisao je na Facebooku Slaven Letica, naš poznati sociolog i sveučilišni profesor.

Njegovu zanimljivu objavu o tome kako smo narod smušenjaka i diletanata prenosimo u cijelosti:

POŽARI I LIJEPA NAŠA, SMUŠENA DILENTANTIJA

Pokojni hrvatski dramaturg, filmski redatelj, scenarist i pisac Zvonimir „Berk“ Berković (Beograd, 21. ožujka 1928. – Zagreb, 9. lipnja 2009.) objavio je prije trinaest godina (2004.) knjigu „Pisma iz Diletantije“, zbirku javnih pisama, epistola, koje je izvorno pod egidom „Pisma vlasti“ tiskao u „Vjesniku“ i „Globusu“.

Ta javno-savjetnička pisma počeo je objavljivati nakon, po njegovom sudi i nadi, „epohalne“, milenijske promjene vlasti 3. siječnja 2000., vjerujući kako bi vlast „novog smjera“, sastavljena od šarolike koalicije lijevih stranaka, mogla i morala biti mudrija, prosvjećenija i moralnija – poštenija i pravednija – od one koju je predvodila „stranka pečenih volova“ (HDZ-a) od početka 1990 do kraja 1999.

Berković je u svojim epistolama nositeljima nove vlasti nudio vlastite ćudoredne i praktične javne savjete, pronalazeći nadahnuća za njih u životu, mislima i djelima najvećih svjetskih, europskih i hrvatskih moralnih, umnih, umjetničkih i državničkih autoriteta.

U trenutku kad je objavio knjigu (2004.) bio je svjestan kako su njegovi savjetodavno-prosvjetiteljski napori bili uzaludni. U intervjuu koji je dao novinarki „Nacionala“ Željki Godeč 3 prosinca 2003 o sudbini vlastitih epistola progovorio je rezignirano, depresivno: „Objektivno govoreći nije se isplatilo pisati! Ništa se nije promijenilo, moji apeli nisu urodili plodom. Upravo je nevjerojatno do koje se mjere to što sam pisao ignoriralo. Sve komplimente koje sam dobivao ticale su se mog stila, a ne sadržaja.

Za Tuđmanove vlasti bilo mi je zapravo mnogo lakše – činilo mi se da on čita moje kolumne i da se barem ljuti. Taj dijalog, istina, podsjeća na film ‘Pričaj s njom’ u kojemu glavni lik razgovara s osobom koja ne daje nikakve znakove života, ali on svejedno govori i zamišlja da odgovara na replike. Ali to je ipak bio dijalog. Moje je najveće razočarenje došlo poslije 3. siječnja. Počeo sam pisati ‘Pisma vlasti’, a tema je uvijek bila ista – Hrvatska. I adresa je uvijek bila ista, i upozorenja da je opasno tako se poigravati s hrvatskom sudbinom.

Slao sam vlasti poruke, tobože u ime najvećih zemaljskih i prekogrobnih autoriteta, samo da bi me ozbiljnije shvatili, ali nisu. Neprestano sam im nudio savršene uzore, Churchilla, de Gaullea, Wojtylu. Uzalud.“
Novinarki „Nacionala“ zatim je pojasnio vlastito mišljenje o uzaludnosti pisanja i Hrvatima i Hrvatskoj kao narodu i zemlji, danas i državi, diletanata: „Mađari su se u svemu držali prakse profesionalizma, a mi diletantizma. Naveo sam mnoge primjere od kojih je najstrašniji onaj kada se hrvatska vojska u Bleiburgu nudi svojim bivšim antifašističkim protivnicima za buduće antikomunističke saveznike, a nitko od pregovarača ne zna engleski. U svakoj kulturi ima diletantizma, ali u Hrvata su njime zaraženi najveći duhovi i najslavnije ličnosti, kao što su Meštrović, Krleža, Radić, o Tuđmanu da i ne govorimo…

Moja biografija također je slučaj jednog diletanta, samo bez genijalnosti spomenutih velikana. Zato su sva moja pisma bila zapravo pisma iz Diletantije. (…) Hrvatska je zaista čudna zemlja – možete o svakome pisati što hoćete, a da iza toga nema nikakvih reperkusija, da se nitko ne smatra pozvanim da odgovori. Povijest Hrvata mogla bi se napisati i kao povijest smušenosti i diletantizma.“

Poduži uvod posvećen mom dragom umrlom prijatelju Berku napisao sam kako bi u nastavku osnažio njegovu ključnu tvrdnju i uvjerenje kako smo mi Hrvati narod SMUŠENJAKA i DILETANATA.

Povod ovom zapisu su javne reakcije na još jednu prirodnu katastrofu koja je pogodila Lijepu Našu i ovog kao i ranijih i budućih turističkih ljeta: požare u Dalmaciji.
Da je Berk kojom srećom živ, u tim bi reakcijama – uglavnom političkim, medijskim, ali i narodnim, pučkim – našao još jednu potvrdu za vlastitu tezu o Hrvatima kao smušenjacima i diletantima.

Naime, iako u Hrvatskoj postoji čitav niz znanstvenika i institucija koji se ozbiljno – znanstveno, istraživački, laboratorijski, analitički – bave tematikom šumskih požara, posebice onih šumsko-kraških, a na Šumarskom fakultetu u Zagrebu postoji i nastavno-studijski predmet „Problematika šumskih požara“ kojeg vode prof. dr. Željko Španjol i doc.dr. Damir Barčić, o požarima nadomak Splita javno su DIVANILI UGLAVNOM – DILETANTI: političari i apatridski politizirani umnici tipa Ante Tomića Kante i dr. Jurice Pavičića za koje su požari tek povod, jedan od brojnih, za napad na vlast, ali i državu za koju nemaju simpatije. Lijepu Našu – kako bi kazao Berk – DILENTATIJU.

Nažalost, navada diletanata da javno raspravljaju o ozbiljnim temama o kojima znaju malo ili ništa odnedavno (od pojave post-moderne „znanosti“) nije samo hrvatski fenomen i problem.
Tom Nichols, profesora s američkog Mornaričkog ratnog koledža, bivši sovjetolog, danas rusolog, autor sedam knjiga i jedan od najistaknutijih sudionika pokreta protiv izbora Donalda Trumpa za američkog predsjednika „Nikad Trump“, objavio je u ožujku ove godine u uglednom časopisu the Foreign Affairs članak pod naslovom „Kako je Amerika izgubila vjeru u ekspertizu“ (How America Lost Faith in Expertise): https://www.foreignaffairs.com/…/how-america-lost-faith-exp…

Ključna je teza članka vrlo jednostavna i bliska svakodnevnom iskustvu svakog kvalificiranog profesionalca, eksperta, stručnjaka, učenog znalca općenito: informacijska revolucija, Internet, Wikipedija i druge korisnički prijateljske narodnjačke mrežne stranice, lako dostupne informacije, stvaraju kod laika uvjerenje da je on, takozvani obični ili prosječni građanin, zapravo, znalac kojemu nisu potrebna ekspertna, dugotrajnim školovanjem mukotrpno stjecana, stručna, pa i usko specijalistička znanja.

Spoznaja o tome da su samosvijest i znanje često obrnuto proporcionalni oduvijek je bila bliska učenim i mudrim ljudima. Znameniti drevni kineski filozof i društveni reformator Konfucije, Konfučije ili Kung Fu Ce tvrdio je tako: „Stvarno znanje je spoznati (znati) razmjere vlastitoga neznanja“.

Na istom je tragu i razmišljanje Bertranda Russella („Jedna od bolnih stvari o našem vremenu je da oni koji osjećaju sigurnost su glupi, a oni s koji imaju neku maštu i razumijevanje ispunjeni su sumnjom i neodlučnošću.“) i Charlesa Darwina: „Neznanje češće rađa sigurnost nego znanje“.

Prije dvadesetak godina ta i slična razmišljanja, spoznaje i iskustva pretvorena su u zgodan teorem, osnažen rezultatima empirijskog istraživanja. Naziv je tog teorema „Dunning-Krugerov učinak“.

Krajnje pojednostavljen, taj teorem svodi se na ovaj zaključak: ljudi koji imaju izuzetno mala znanja, male sposobnosti i nikakve vještine, koji su zapravo neuki, tabule rase, imaju iluziju da su spoznajno i sposobnostima superiorni stvarnim znalcima: jer ne mogu shvatiti kolike su neznalice i nevježe.

A kako zapravo izgledaju neznanje i osjećaj superiornosti neukih ljudi izvrsno su pokazale javne reakcije-komentari diletanata svih vrsta i fela na nedavni katastrofalni požar u Dalmaciji.
Nažalost, u državi, društvu i kulturi u kojoj diletanti i smušenjaci divane o požarima, ali i globalnom zatopljenju, javnom dugu, iseljavanju, zdravstvenoj zaštiti, pobačaju, alternativnim izvorima energije, ovrhama i svemu i svačemu, logično je da POŽARNI ZNALCI – ŠUTE.

Intuitivno slijede poučak Marka Twaina koji glasi: „Nikad ne raspravljam s glupim ljudima, oni će te spustiti na svoju razinu i na toj će te razini pobijediti svojim iskustvom.“
Iskustvo POŽARNIH BUDALA u javnom laprdanju o svemu i svačemu, pa i o požarima, tako je veliko da POŽARNI ZNALCI u raspravi s njima doista – nemaju šansu.