SLAVEN LETICA: Hrvatsko društvo je društvo dubokih i, nažalost, teško pomirljivih „podijeljenih sjećanja”

Napisao je to prof. Slaven Letica, naš ugledni sociolog i sveučilišni profesor, uz Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima 20. stoljeća, te iz svog kuta iznio zašto je sve baš tako.

Na Facebooku Letica piše:

DANAS OBILJEŽAVAMO EUROPSKI DAN SJEĆANJA NA ŽRTVE (SVIH) TOTALITARNIH I AUTORITARNIH REŽIMA XX. STOLJEĆA!

Na današnji dan, 23. kolovoza, Europa, dakako i Hrvatska – u kojoj je taj nadnevak ozakonjen kao spomendan – obilježavaju Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima u XX. stoljeću.

Taj je dan izabran kao podsjetnik na 23. kolovoza 1939. godine kada su komunistički Sovjetski savez i nacistička Njemačka potpisale javni pakt o nenapadanju i tajni pakt o podjeli plijena („interesnih sfera“) z Srednjoj i Istočnoj Europi, poznat kao Sporazum Molotov-Ribbentrop.

Puni je naziv tog pakta bio „Pakt o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i Saveza Sovjetskih socijalističkih Republika“, a u Moskvi su ga 23. kolovoza 1939. god. potpisali sovjetski ministar vanjskih poslova Vjačeslav Molotov i njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop.

Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima u XX. stoljeću utemeljen je na temelju potpisima potvrđene inicijative 409 članova Europskog parlamenta od 23. rujna 2008. kojom se traži uspostava dana sjećanja na žrtve SVIH totalitarnih pokret i poredaka.

Godinu i pol dana ranije, 25. siječnja 2006. Parlamentarna skupština Vijeća Europe u Strasbourgu izglasala je Rezoluciju 1481 „Potreba za međunarodnom osudom zločina totalitarnih komunističkih režima“ kojom su osuđeni komunistički zločini i upućena preporuka nacionalnim vladama da to i one učine.

Kao zastupnik Hrvatskog sabora i hrvatski zastupnik u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe ja sam ozbiljno shvatio spomenutu preporuku te sam napisao i u saborsku proceduru uputio „Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj1945. – 1990. godine“. Hrvatski Deklaraciju je izglasao 30. lipnja 2006.

Iz mog izbornog teksta (https://www.google.hr/search… ) vladajuća saborska većina uklonila je samo LUSTRACIJSKU odredbu iz točke 14. koja je glasila: „Konačno, Hrvatski sabor drži da svi oni koji su osobno počinili ili sudjelovali u počinjenju zločina totalitarnog komunizma u Hrvatskoj ili nad Hrvatima u svijetu trebaju biti sudski gonjeni i da nikako ne bi smjeli raditi na poslovima javne uprave, javnih službi, odgoja i obrazovanja, javnog informiranja, pravosuđa i na svim drugim poslovima koji su povezani ili mogu biti povezani sa zaštitom i promicanjem ljudskih prava i djelovanjem pravne države.“

Problem suočavanja današnjih ljudi i naraštaja s prošlošću – sjećanja na žrtve, ali i počinitelje, zločina počinjenih u ime i za račun jedne od dvaju velikih (fašističke i nacističke na jednoj i komunističke i staljinističke) i mnoštvo manjih i malih (ustaštvo, četništvo, bjelogardejstvo, falangizam itd) totalitarnih ideja i ideologija –

Pad komunizma, ali i raspad komunističkih federacija – SSSR-a, SFRJ-a i Čehoslovačke – donio je većini ljudi, naroda i nacija tih bivših komunističkih zemalja ono što je Jay Winter 2000. nazvao memory boom-om, tj. tutnjem, eksplozijom pamćenja: sedamdesetak i više godina selektivno zamrznuto, zapravo KONFICIRANO, do krajnjih granica zabranjeno, pravo na sjećanje na prošlost svih gubitnika KOMUNISTIČKIH REVOLUCIJA, ali i Prvoga i Drugoga svjetskoga rata, prve i druge Jugoslavije, NDH i komunističke revolucije.

Povijesti ratnih i revolucionarnih gubitnika „historijski materijalizam“ proglasio je izdajničkim, reakcionarnim, fašističkim (ustaškim), kapitalističkim, malo/građanskim, trulim i niškorisnim.
Postupno, isprva bojažljivo, a zatim eruptivno, te su povijesti i velike povijesne naracije iz sfere privatne i intimne, prelile u javnu sferu.

Pad komunizma i raspad navedenih komunističkih federacija donio je ono što sam tih 90-tih godina nazvao SRAM-om: selektivnom retrogradnom amnezijom.

Hrvatski memorijski tutanj stvorio je nova, pluralistička, hrvatska „carstva“ sjećanja/pamćenja, ali se u suštini sveo na samo dvije kriptične riječi (Bleiburg/Križni put i Jasenovac), dvije kontroverzne povijesne ličnosti (Pavelić i Tito), dva simbola (slovo U i srp i čekić) i dva pokliča (Za dom spremni i Smrt fašizmu sloboda narodu) itd.

Povijesna pomirba djece partizana, domobrana i ustaša, ne i hrvatskih četnika, koju je – na tragu ideja Brune Bušića – državnički promicao dr. Franjo Tuđman u praksi se pretvorila u svojevrsnu pomirba očajnika, nazovimo to tako, jer je velikosrbijanska agresija, potaknuta rasističkim velikosrpskim pokretom, vođena pod geslom rata „gdje je srpski grob tu je Srbija“ još jednim smrtonosno zaprijetila povijesnim pogromom nad hrvatskim narodom.

Suvremeni hrvatski memorijski bum – onaj koji se odnosi na razdoblje raspada SFRJ i stvaranje, pokušaj velikosrpskog osvajanja, obranu i oslobađanje Republike Hrvatske – stvorio je još dva paralelna „carstva“ sjećanja na posljednjih 30-tak godina hrvatske prošlosti: većinskog hrvatskoga naroda i manjinskoga srpskoga naroda.

Sve u svemu, može se kazati da – kad je u pitanju posljednjih stotinjak godina hrvatske povijesti – u pamćenjima pojedinaca, obiteljskim prošlostima i pamćenjima, pa i onim narodnosnim, postoji fenomen „podijeljenih pamćenja“ koji je, primjerice, u knjizi „Podijeljeno sjećanje: francusko sjećanje na Drugi svjetski rat od oslobođenja do danas“ elaborirao francuski povjesničar Olivier Wieviorka na podjelama koje je Drugi svjetski rat donio Francuzima. On je među vlastitim studentima otkrio kako postoje „podijeljeno sjećanje“ između studenata koji dolaze iz „partizanskih“ obitelji (on vlastite pretke smatraju „istinskim junacima) i onih koji dolaze iz obitelji pristaša Višijske Francuske koji vlastite pretke smatraju tragičarima, a povijest podjela „tužnim povijesnim trenutkom“.

Hrvatsko društvo također je društvo dubokih i, nažalost, teško pomirljivih „podijeljenih sjećanja“: na sve totalitarne i autoritarne režime i njihove zločine u XX. stoljeću. Podijeljenih sjećanja na zrtve, ali i zločine i zločince.