SINIŠA ŠKARICA: Sjećanje na Đelu Jusića i fenomen Dubrovačkih trubadura

Naš poznati i dugogodišnji glazbeni urednik i sjajni glazbeni kroničar s ovih prostora, Siniša Škarica, uz prisjećanje na rođendan velikog hrvatskog skladatelja Đela Jusića, rođenog 26. siječnja 1939. objavio je odlomak iz svoje knjige „Tvornica glazbe – priče iz Dubrave: knjiga prva 1947. – 1969.“)

SJEĆANJE: ĐELO JUSIĆ (26. siječnja 1939. – 31. svibnja 2019.)

Još sredinom 1960-ih rijetki su rokeri dobivali vizu za festivalska natjecanja. Bilo je to zbog obostranog opreza. Bendovi su se još uvijek bolje osjećali u ulozi reproduktivaca, u preuzimanju stranog repertoara i izvedbama na engleskom, a estradni je establišment pak puhao na “električarski diletantizam” i onda kad im je davao šansu najčešće je to činio s hinjenom otvorenošću prema novom i mladima. Oni koji nisu bili ni tako mladi, ni novi, pa se ni njihov EP prvijenac objavljen u proljeće 1966. s pravom nije povezivao s autorskim rockom, bili su Dubrovački trubaduri.

Kako je na poleđini omota u uredničkoj bilješci napisao Pero Gotovac “…treba naglasiti da osnovna karakteristika muziciranja ovih mladih ljudi izlazi iz uobičajenih okvira i pomalo već standardnih oblika VIS-ova”.. Njihov vođa i autor, gitarist Đelo Jusić pisao je pjesme “koje svojom apartnošću i nadasve originalnošću unose nešto novo u svijet naše popularne pjesme”, zaključit će Gotovac.

Dubrovački trubaduri dakle nisu bili “električari”, ni VIS beat provenijencije. Gitara je češće mijenjana mandolinom, a saksofon flautom. Njihov beat je bio nadjeven lokalnim folklorom s baroknim ukrasima (i imidžem). Oni su bili ono što bismo danas nazvali sastavom crossovera, grupom koja je uzimala pomalo od rocka, pomalo od zabavne glazbe, pomalo od nacionalnog, pomalo od internacionalnoga i nije joj bilo teško da dospije na domaće festivale, ali ni na one međunarodne.

Tamo će primjerice na Euroviziji 1968., s “Jednim danom” igrati zapaženu ulogu unatoč relativnog podbačaja plasmanom na sedmo mjesto (prognoze su ih svrstavale u najuži krug favorita!) i potom se s uspjehom zaputiti u bijeli svijet. Dubrovčani su u svojim živopisnim renesansnim kostimima tada već nekoliko godina gradili karijeru izvorne pop atrakcije zahvaljujući autorskom rukopisu svog gitarista i lidera Đela Jusića koji je ingeniozno spajao mediteranski vokalni akord, tradicijske zvuke dubrovačkog kraja, barokna intra i code i elektrificirani beat.

Tako su “obične ljubavne pjesme” svijetu zazvučale kao egzotičan i nov sound, više od bilo čega što je dolazilo s ovih prostora, a nama danas, s vremenskim odmakom, razvidnije pokazuju kako su nam “Pusti da ti leut svira”, “Linđo”, “Dalmatinski lero”, “Noćna muzika”, “Luda mladost” ili “Jedan dan” jednako autentične i važne (ako ne i važnije) himne beata koliko su recimo i one kalifornijske “Surfin’ USA”, “Help Me Rhonda”, “Barbara Ann” ili “Sloop John B.”

Opet, korak prije “električarske invazije” bliži su tranzicijskom zvuku Kvarteta Marina Marinija, nego Shadowsima, Beach Boysima, ili Beatlesima, s kojima su inače dijelili i svjetske pozornice i tv – ekrane. Da, ansambl Marina Marinija, koji je zabavljao i same Britance na prijelazu 50-ih u 60-e i imponirao jednom Paulu McCartneyu, potaknuo je (pored sličnih napolitanskih zvuka čuvenog Renata Carosonea) nadarenu dubrovačku mladost da osnuju bend i zasviraju “La piu bella del mondo” i “Tutta in rosa”.

Đelo je pokazao skladateljski dar koji će ih proslaviti, a sama grupa kao da je bila slika i prilika vesele Pomet družine što bi mogla živjeti san dubrovačke ljetne noći bilo gdje na kugli zemaljskoj.

(posvećeno Đelu Jusiću i Dubrovačkim trubadurima, odlomak iz „Tvornice glazbe – priče iz Dubrave: knjiga prva 1947. – 1969.“)