SINIŠA ŠKARICA: Prije osam godina otišao je čovjek kojeg smo svi voljeli – Kemal Monteno

Osam je godina kako je na današnji dan otišao sjajni glazbenik Kemal Monteno. a prisjetio ga se naš poznati diskograf i dugogodišnji glazbeni urednik Siniša Škarica.

Škarica je na Facebooku napisao:

Danas se sjećamo Kemala Montena. Prije osam godina 21. siječnja 2015. u Zagrebu je umro neponovljivi pjesnik estrade, čovjek kojeg smo svi voljeli. Topli, melankolični glas više nam neće pjevati „uživo“, niti nam pričati onim tipičnim montenovskim humorom, jezgrovitim i jednostavnim. Evo tri crtice iz teksta kojeg sam napisao za 4-CD box objavljen iste 2015., za njegovu porinovsku „Antologiju“.

S Kemom sam se poznavao pune 44 godine, još od subotičke „Jedne noći u decembru“, usput, koju je napisao dok je služio vojsku tu u blizini, u Jaski. Te 1970., osvojio je drugu nagradu publike. A mi, Mi, drugu nagradu žirija s jednom pjesmom koja se zvala – ovih dana sam je spominjao na fejsu! – „Ljubav ti više nije tako važna“. Nije to bez veze, jer tada smo se dobro upoznali, dvije druge nagrade proslavljene su, rekli bi u Dalmaciji, „hektolitrima alkohola“ (Dalmatinci uvijek pretjeruju kad se treba pohvaliti kako puno mogu popiti i, za razliku od, recimo, Zagoraca, ostati bistri na nogama. Nije nego!).

A na tom, nekad vrlo popularnom i važnom omladinskom festivalu u Subotici, idealnom poligonu za mlade, za Kemala Montena je četiri godine ranije, 1966., sve i počelo. Imao je tek sedamnaest, pjevao je dvije tuđe pjesme, i obje su bile nagrađene, a on je dobio nagradu kao najmlađi interpretator. Ispričao je poslije Petru Lukoviću za jednu dragocjenu knjigu o zabavnoj muzici: „Dok sam u Subotici pjevao slikaju me neki filmskom kamerom. Zaboravim na to, vratim se u Sarajevo i jednog dana krenem u kino „Romanija“. Kad u filmskom žurnalu – ja! Cijela pjesma…ja na platnu! Jooj, a mene stid, reći će raja doš’o da sebe gleda. Al’ sam zato svaki dan iš’o u kino, sve dok su prikazivali taj žurnal!“ Tipični Monteno, iskrenost, pa makar govorila protiv njega, okrenut će s humorom sebi u korist.

A one, 1991., nekako s proljeća, sve se odvijalo filmskom brzinom. Estrada će postati nešto drugo. U Bosni i Hercegovini prvi demokratski izbori. Koalicija Crvene jabuke i Kemala Montena na trenutak će pobijediti, no delikatni, nujni tonovi “Nekako s proljeća” ubrzo će se izgubiti u baražnoj vatri teškog metala, ovaj put ne onog benignoga, gitarističkog, već sudbinskoga, ratnog. Odonda dječački vedrog Montena znali smo uhvatiti nekako zamišljenog, premda potom, gledajući nas u oči, vješto je skrivao duboko u sebi bol i tugu što ih je ponijeo sa sobom iz ranjena grada, k nama u Zagreb.
„Bilo gdje da krenem o tebi sanjam, putevi me svi tebi vode…“.

„Sarajevo, ljubavi moja“, komponirao je na stihove svog prijatelja nekad pjevača, pjesnika, slikara i odličnog ilustratora Alije Hafizovića Hafa puno godina ranije, kada je svojim glasom tu pobjedničku pjesmu jednog davnog Šlagera pretvorio u himnu grada kojeg danas po čuvenju – nažalost ne samo po onoj olimpijskoj epizodi – znaju u čitavom svijetu.

Na posljednjoj ploči „Šta je život“ (2013.), tom naslovnom, autobiografskom, imao je potrebu zapitati se „Bože, znaš li odakle sam ja?“ Ne zaboravimo da nas je godinu prije pozivao na svoje koncerte „Vratio sam se živote!“. Došao je u dob kada sve više nije izgledalo „jednostavno ko mlijeko“. U doba životnih rekapitulacija. I sada, dok mi se na tren činilo da se ovom diskografskom rekapitulacijom, kao konačnom zahvalom, rutinom izdavača, po drugi i posljednji put opraštamo s osobitim pjesnikom estrade, postajemo svjesni kako mu se zapravo vraćamo, kako je to tek početak povrataka i susreta, bezbrojnih randevua s Kemalom Montenom, čovjekom kojeg smo svi voljeli.