RADMAN O VJEČNOM ŽIVOTU: Realistično je da najprije svi postanemo 100-godišnjaci
‘Optimističan sam i mislim da uz pomoć specifičnih molekula, imamo ideju kakvih, mogli spriječiti da dođe do aktivacije bolesti, genetski predodređenih koje se jave nakon decenija latencije, tišine možemo odgoditi za 20, 30 godina i u tom slučaju bili bi svi 100-godišnjaci’, rekao je.
Prvo bismo trebali dosegnuti 100-tu, odnosno odgoditi bolesti od kojih se najčešće umire u 80-oj godini života.
To je poruka hrvatskog znanstvenika Miroslava Radmana, genetičara i molekularnog biologa, u razgovoru za RTL Danas. Što on kaže o ideji vječnog života i bi li i on živio vječno?
Najprije, što kažete na ideju Bryana Johnsona da živi vječno?
Znanstvenog razloga, barem ne solidnog, nema da se ne vjeruje u tu mogućnost. Što se tiče istraživanja u svijetu i kod nas ovdje, mislim da je realističan projekt da se najprije radi na tome da svi postanemo 100-godišnjaci. Stogodišnjaka ima svega četiri na sto tisuća ljudi. Nitko ne može predvidjeti budućeg 100-godišnjaka, nema mjerne jedinice s kojom se kaže – ovaj 50-godišnjak će biti 100-godišnjak ako ga ne zgazi auto.
Što je zanimljivo kod 100-godišnjaka je da žive preko 100 godina, do 120, 122 godine, Jeanne Calment u Francuskoj. Taj projekt se čini meni realan, mi radimo na tome, da praktički svakog čovjeka pretvorimo u 100-godišnjaka. Što je atraktivno kod 100-godišnjaka, ne samo da žive dugo, nego da praktički nitko od 100-godišnjaka ne umire od kronične bolesti od kojih mi drugi umiremo. Što kada doživimo tih 120 godina, što onda učiniti da živimo vječno?
Optimističan sam i mislim da uz pomoć specifičnih molekula, imamo ideju kakvih, mogli spriječiti da dođe do aktivacije bolesti, genetski predodređenih koje se jave nakon decenija latencije, tišine možemo odgoditi za 20, 30 godina i u tom slučaju bili bi svi 100-godišnjaci. To je meni realistično.
Ovo drugo bi trebalo donijeti odluku da li eksperimentirati na kraju krajeva s ljudima. Dalje od 120 godina ne vidim drugog načina nego genetska modifikacija. Ne vjerujem da će hrana i prehrana to učiniti. To bi moglo djelovati do 120 godina, ali nakon 120 to bi moralo promijeniti jedan važan dio ljudske biološke mašinerije.
Jako bih to volio, moram priznati da sam dovoljno egoist i da za sebe mogu reći da to želim, ali u tom slučaju želim biti koristan svojim unucima, praunucima. Nadam se da ćete ponovno voditi intervju za 30 godina i to sa mnom.