POLITIKA: Milivoj Pašiček – “Možemo što hoćemo!” novi je slogan HDZ-a, jer oporbe nema

Andrej Plenković je izazvao buru u oporbi, pa i u javnosti, kada je rekao da može što hoće, a kada se pogleda situacija danas iz neutralnog kuta – bio je u pravu. Ne samo to, nego bi sada bez problema mogao reći – HDZ i ja vladat ćemo vječno.

Piše: Milivoj Pašiček

I mogao bi uz sve hvalospjeve svojoj Vladi dodavati svakoga dana neki novi komplimente, hvaliti se uspjesima, procvatu države, i ne bi bilo problema. Jer, potpuni je raspad sustava u oporbi, gotovo da oporbe i nema, poglavito ne one i onakve koja bi mogla poljuljati najhomogenije biračko tijelo HDZ-a i ugroziti HDZ kao partiju. Je li na vidiku jednopartijska vladavina u sljedećih tko zna koliko godina?!

Svjedočili smo kako se raspala kristalna kugla Miroslava Škore na čiju su se popularnost uhvatili mnogi – i oni koji su postali saborski zastupnici zahvaljujući njemu, kao i oni koji su njemu i Domovinskom pokretu dali glas jer je popularan i jer im se sviđaju njegove pjesme koje i sami pjevuše. A i Škori su pjevušili, neki i na uho, i tepali mu mnogi koji sada imaju saborski mandat i dobre plaće, a zahvalili su mu na način da su se brzo priklonili novom vođi Ivanu Penavi, koji je postao čelnik stranke a da još ne tako davno nije bio niti član. I po tome smo jedinstveni u političkom životu Europe. Ali, s Penavom ili s nekim drugim, Domovinski pokret ne može ništa HDZ-u.

Jedinstveni smo i po tome kako se, nakon silnih bura i trakavice, pa na kraju pravog bratoubilačkog rata, raspao Klub zastupnika SDP-a. Jer nema u Europi, a vjerojatno niti u svijetu parlamentarne stranke čiji su se parlamentarci raspali na dva dijela, pa da su na kraju “odmetnici” jači od službenih sljedbenika stranke. Jer, oni kažnjeni i izbačeni SDP-ovci osnovali su Klub socijaldemokrata koji ima 18 zastupnika, čime su postali najjači oporbeni klub u Saboru, dok ih je u Klubu SDP-a ostalo 14. Naravno da će sada SDP na sav glas govoriti kako to nije njihov poraz, ali naravno da je podjela učinila silovit udarac stranci i da je to poraz iz kojeg će se tek vidjeti ima li i kako spasa. Jer, po prvi puta nakon 18 godina SDP je i u istraživanjima pao s drugog mjesta koje je prepustio Možemo!

Predugo je trajao unutarstranački sukob u SDP-u, predugo se kalkuliralo i lutalo, predugo se davao značaj osobnim sinakurama, gdje su mnogi zastupnisi bili sami sebi dovoljni i razmišljali kako će se i za četiri godine domoći mjesta na listi koje vodi u Sabor. A socijaldemokracija je za to vrijeme ostala po strani, na terenu se nije radilo, infrastruktura je postala sve tanja, a birači su se počeli osipati. Takav SDP sigurno ne može ništa HDZ-u.

Pojavili su se i konkurenti iz Možemo! i odnijeli značajan dio simpatizera SDP-a i to još uvijek čine. No, može li Možemo! nešto učiniti u Hrvatskoj veliko je pitanje. Donedavne aktiviste u Zagrebu, koji je bremenit problemima, čeka teška utakmica, a u nekim njezinim dijelovima, poput izbora ravnatelja DB Srebrnjak i kadroviranja u Zagrebačkom holding, već su se poskliznuli i doživjeli mnoge napade. A da bi se ozbiljnije nešto učinilo u Hrvatskoj valja osvojiti teren, doći u svaki kutak, ostvariti dobru infrastrukturu i kadrovski se ekipirati. Ni Možemo! ne može ništa HDZ-u.

Most ima osam zastupnika, koliko nakon osipanja ima i Domovinski pokret. Suverenisti ih imaju šest, a isti broj drži i Klub Zeleno-lijevog bloka. Sve je to slabašno za 77 zastupnika vladajuće većine na čelu s HDZ-om. Znači, ni svi oni ne mogu HDZ-u ništa.

Tako je oporba bančila i galamila unutar svojih redova, a utihnula kada se valjalo uhvatiti u koštac s nagomilanim problemima u zemlji koje HDZ rješava na svoj način. Svojim ponašanjem oporba je, prije svega SDP i Domovinski pokret, dobro podmazala kotače HDZ-ovog vlaka koji nema nikakvu želju postati express. On će voziti polako i dugo i cijelo će vrijeme na njemu biti ispisane riječi glavnog prometnika na svim postajama Hrvatske, Andreja Plenkovića: “Ja mogu što hoću!” A ako i promijene taj slogan, on bi mogao glasiti: “Mi možemo što hožemo!” Zahvaljujući oporbi koje nema, čini mi se kao da je već tako.