PIROTEHNIČARI: Sada im prijete mine, a što će biti s njima kada više ne bude posla?

Hrvatska će u dogledno vrijeme biti bez mina. To je dobra vijest. No, što će onda biti s pirotehničarima? Pored činjenice da već riskiraju život više od drugih na radnom tržištu, otvoreno je i pitanje njihove budućnosti.

Javnost se prisjeti radnika na poslovnima razminiranja u pravilu tek onda kad netko od njih nastrada. Tako je pogibija jedne pirotehničarke i jednog pirotehničara, krajem prošlog mjeseca, u Hrvatskoj iznova osvijestila činjenicu da još uvijek postoje tereni po kojima se skrivaju ubojite ratne naprave. I tako već približno tri desetljeća. A bile mine nagazne ili potezne, za njihovo su uklanjanje zaduženi demineri iz četrdesetak ovlaštenih poduzeća, financiranih javnim novcem.

No njihovi problemi ne svode se isključivo na smrtonosnu opasnost koja im kroz čitavo radno vrijeme prijeti iz potaje. Ipak, o takvim se drugim poteškoćama ne govori lako u medijima niti za tragičnih prigoda kao što je bila ova navedena, pa većina tih činjenica uopće nije javno poznata.

„Pirotehničari trenutno rade na iznimno teškim i nepristupačnim terenima, tamo gdje je minimalna mogućnost uporabe strojeva, što iznimno povećava rizik od stradavanja”, opisao je za Deutsche Welle jedan od tih problema Angel Arsov, pirotehničar iz firme Istraživač.

Plaće pirotehničara u rangu – konobarskih

Nije nimalo slučajno to što trenutno rade na zahtjevnijim područjima – takva su, naime, još jedino i ostala. Dugi niz godina čistilo se od mina prema jasno postavljenim prioritetima, a na prvome su mjestu bila naseljena područja, odnosno zemljišta uz njih. Slijedile su poljoprivredne površine, i zatim one pokraj prometnica, te nakon toga šume. Sad preostaju brda i planine, najčešće krševita područja Dalmacije i Like, s minskim poljima kakva je samo uvjetno moguće dovesti u vezu s ičime poljskim, pa i terminološki.

„Ovim poslom bavim se neprekidno od 2008, godine. U tom periodu najveći izazov je bio osigurati egzistencijalnu sigurnost zaposlenih u sustavu. Kao primjer bih istaknuo da sam u razminiranje došao nakon što sam duži niz godina radio kao konobar. U to vrijeme plaća pirotehničara bila je oko pet puta veća od plaće konobara, a danas su gotovo izjednačene“, priča nam Arsova, u ovom času raspoređen na planini Svilaji.

„Plaća pirotehničara“, dodao je, „pritom ovisi isključivo o broju radnih dana!“ U pojedinim razdobljima, zbog otvaranja tržišnog natjecanja, dolazilo je do uspostave nerealno niskih cijena razminiranja. Arsov napominje da je u takvoj situaciji bila znatno otežana i borba sindikata za poboljšanje materijalnih primanja.

Sad pak neka nova iskušenja očekuju hrvatske pirotehničare, jer se predviđa da će za tri godine biti razminirani i posljednji tereni u Hrvatskoj.

Posao u interesu nacionalne sigurnosti

„S obzirom na to, mnogi će pirotehničari ostati nezbrinuti, odnosno na burzi rada! Smatram da bi država trebala pronaći rješenje za nas. Bez obzira što trenutno radimo u privatnom sektoru, posao koji obavljamo je u interesu nacionalne sigurnosti, napominje Arsov. Jedno od mogućih rješenja bi bilo priznavanje pirotehničke struke na međunarodnoj razini, kako bi oni mogli svoj posao obavljati i u drugim zemljama, primjerice Ukrajini, što sad ne mogu.

Za hrvatske pirotehničare doduše postoji rješenje koje bi im omogućilo obavljanje svog posla u inozemstvu: završiti tzv. EOD-tečaj. No, njegova cijena se kreće između pet i sedam tisuća eura.

U drugim državama, npr. na Kosovu, polaganje ispita za takav certifikat financira se javno, tj. iz državnog proračuna. Vremena dakle još ima, pa se nadati da bi hrvatske vlasti mogle pokazati dodatni sluh za ove ljude s uračunatim izuzetnim rizikom u svakodnevnom radu. Angel Arsov stoga, prije želje da im nadležne instance izađu ususret, ima samo jednu: „Da do kraja raziminiranja Hrvatske ne bude više stradavanja!”

Širenje međunarodnog tržišta rada

Novi sindikat je jedna od adresa koje su se proteklih godina istaknule po zastupanju pirotehničara s pozicija radničkih predstavništava. Predsjednik Mario Iveković ne vidi naznake da bi činjenica da su im u Hrvatskoj preostali samo znatno teži tereni, mogla donijeti veću naknadu za rad, odnosno plaću. „Projekti su već pripremljeni, u njima su cijene predviđene i tako planirane proračunom, pa je povećanje teško očekivati“, smatra Iveković.

Drugim riječima, nakon iduće tri godine morat će se prekvalificirati ili tražiti radno mjesto u inozemstvu. Svjetsko tržište rada za njih se, kao što primjećuje ovaj sindikalist, nažalost širi iz godine u godinu. „Doduše, oni kod nas imaju benificirani radni staž, pa je među njima dosta onih koji su već stekli pravo na mirovinu. U problemima će se ipak zateći npr. strojari, koji pak nemaju takvu beneficiju.”

Iveković potvrđuje da je otvaranje tržišta razniminiranja svojedobno prouzročilo smanjenje cijene rada, ali i dodaje kako je Ministarstvo unutarnjih poslova RH do danas u značajnoj mjeri stabiliziralo taj stres.

Što se tiče pitanja preostalih zahtjevnijih terena, on ne skriva zabrinutost. „Sigurnost se teže postiže kad su mine skrivene između dva kamena, pa zato strahujemo od povećanja broja stradalih radnika”, kaže predsjednik Novog sindikata. Ako ništa drugo, hrvatska država ima dodatni razlog da im plati neophodnu licencu za inozemstvo, i bar tako još malo pripomogne.