PAVLE PAVLOVIĆ: Kolinda i Bakir o Peljašačkoj ćupriji i druge priče

Jedva sam u krevetu izdržao tih 60 produženih minuta. Bioritam, koji sam davno izgubio, ne da ti da spavaš ,a gdje ćeš sabajle iz tople postelje. Šta će drugi reći? Zato hajde dumaj dok ne dođe vakat da se kao fol protežeš nakon noći hrkanja i udaranja laktovima od strane zna se koga, piše za “Oslobođenje” naš dragi kolega Pavle Pavlović, čiju objavu prenosimo.

A kada upireš ovo malo vijuga u glavi da bi skratio vrijeme svašta ti pada na pamet. Kao, recimo, ono o najljepšoj vladarki u regionalnoj dolini i prvog u Bošnjaka. Sastali se negdje oko Stona da još jednom u miru prohabere o otvorenim međusobnim pitanjima. Šega mi, zar Hrvati i Bošnjaci imaju otvorena pitanja? Zar to nemaju Republika Hrvatska i država Bosna i Hercegovina?

Ili, ako su se već sastali, zašto to nije bilo na najvišem nivou. Odnosno tri naprema jedan u našu korist. Zna se ko predstavlja konstitutivne narode u Jednoj jedinoj, a ko samo jedan konstituitvni narod u Lijepo našoj. Pitam se zašto uz Bakira, bar, nije bio i Dragan. Onda se sjetim da se Čović sprema za posjete Australiji i Novom Zelandu. Dug je to put, ne može se prije njega na nekoliko sati skoknuti do uvala Pelješca.

Onda dumam zašto se g. Izetbegović nije ukazao ražalovanoj Kraljici Balkana uz Sanaderove stubove, kod Kleka. Tako bi raja , a i kamere imale najbolju ilustraciju o tome što su to otvorena pitanja između Bošnjaka i Hrvatske. A, onda, kontam zar nisu Ivanić i Čović, kao dva preostala člana troglavog Predsjedništva, u pravu kada tvrde da jedino tri potpisa iz S-H-B jezičke sehare uklanjaju posljednju prepreku na realizaciji hrvatske ćuprije iz snova. Koja će zaobići neumske barikade na slobodnom putu prema dubrovačkom biseru i južnom prostoru kifla zemlje.

Dumam i to ako uskoro doznamo da BiH više nema ništa protiv mosturine ispod koje će sa strahom ploviti budući kruzeri prema dokovima neumskog Doma penzionera, onda komšije džaba troše svoje vrijeme. Od sada se trebaju pojedinačno sastajati sa gospodom što sjede u, kao fol, zajedničkoj predsjedničkoj loži. Tako u četiri oka uz kaficu ili koji gutljajčić, za minut, dva rješavati sve ono što mjeseima ili godinama opterećuje međudržavne odnose. Ili, Vučiću, eto, ti recepta za neke belaje sa BiH!

Ali, kad sam već Hrvatske hajmo malo dumati o onom vragolanu Junckeru. Voli prvi čovjek Evropske komisije da se grli, ljubi i štipka, tako, bar, kaže, premijer iz Banskih dvora. Upravo kada se u sjedištu EU raspravljao o navodnim seksualnim uznemiravanjima, pa čak i silovanjima među tisućama činovnika u kancelarijama i dvoranama najvažnijeg političko-ekonomskog zdanja Starog kontinenta, gospodin Jean Claude Juncker je javno pred TV kamerama, u programu uživo, štipnuo privlačnog hrvatskog državnika za stražnjicu.

Zbunjeno se pitam da li se u svjetlu te briselske rasprave i potez prvog čovjeka EK može podvesti pod vrstu nedoličnih ponašanja i seksualnih uznemiravanja s kojim nas, posljednjih dana, zasipaju sa svih strana svijeta.

Da je, recimo, umjesto Plenkovića pred TV kamerama stajala premijerka Cvijanović ili federalni premijer Novalić, da li bi se EU gazda usudio da ih štipne? Ili, ako ne bi, znači li to da više uvažava hrvatske predstavnike i njihovu političku muskulaturu. Zatim, zanimljivo bi bilo doznati da li bi ga gospođa Cvijanović prijavila za uznemiravanje. Da li bi to isto učinio i premijer Novalić. Ili bi nonšalantno odmahnuli rukom kao premijer Plenković.

I na kraju, najvažnije pitanje, da li je hrvatski premijer već navikao na takva doticanja? Ipak, je on svjetski čovjek prema ovim našim premijerima koji se najbolje snalaze na svojim odijeljenim pašnjacima, među svojim stadom.

…Uh, prođe već pola ure u ovim dumanjima. Idemo još malo litl glavu razbijati big pitanjima da ubijemo ovih 30 preostalih, prokletih produženih minuta spavanca.

Ja, sjetih se kako me je ovih dana mezio jedan ovdašnji jaran u klompama. Ja mu važno u vjetrovitom nizozemskom akšamu, uz hladno vopi, pokazivao digitalne uspomene iz ferija u otadžbini, što je i domovinom zovu. Naletimo tako na jednu fotku što sam je ulentro pred onim mramornim zdanjem na Marijin Dvoru. Što se diči skupo plaćenim i vazda suhim fontanama kojima se najviši vlastodržci solidarišu sa žednim Sarajlijama i njihovom vječnom redukcijom vode.

– Hej, stani, stani! Prepada me vikom. Pokazuje na sliku na kojoj, čini mi se, tužno poziraju dva usamljena bicikla. To parkiralište za dvotočkaše ukrašeno je i tablom na kojoj stoji Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine. Šta je to, nastavlja zaprepašten saznanjem da negdje postoje slobodna mjesta za ostavljanje bicikala. Ovdje u NL, posebno u Amsterdamu prije ćeš naći parking za autobus, nego za točak, kako bi rekli neki naši redovni posjetitelji Skupštine BiH.

Onda se sjetim kako umalo nisam završio u hapsu zbog slikanja bicikala gospode poslanika. Posebno me privukao ovaj slatki ženski. Razmišljao sam kome bi mogao pripadati. Siguran sam da gospođi Dušanki Majkić ne može. Možda bi pasao gospođi Aleksandri Pandurević ili gospođi Borjani Krišto. O ovome većem muškom nisam ni uspio ni kontati, jer me je do pete uplašio reski zvižduk policijske pištaljke. Krajičkom oka vidio sma korpulentnu uniformisanu figuru kako kao kobac juri prema meni.

Kakvo je to slikanje? Strogi glas, prati još prodorniji pogled gospodina organa koji se mašio za blok i olovku. Uzalud mu objašnjavam da nigdje nema znaka zabrane slikanja i da sam putujući po svijetu bez straha i problema fotografirao i mnogo važnije objekte od Skupštine BiH. Nakon povuci, potegni dobro sam i prošao. Morao sam tek da izbrišem nekoliko slika koje sam ulentrao, ovu sam jedva spasio. I vidi sada kako je nekome zanimljiva.

… Aha, još koji minut i dosta ovog dumanja zbog produženih šezdeset minuta koje Evropska unija nije ukinula, iako je su mnogi proteklih dana graktali protiv ove vremenske besmislene igre i trošenja love dok se sve ure i sahatovi naštimaju.

I, prije nego što sam odlučno skinuo pokrivač sa sebe sjetio sam da je nizozemski jaro, nakon objašnjenja da su ono bicikli parkirani pred Skupštinom BiH, mangupski pokazao fotografiju Marka Ruttea, nizozemskog premijera koji je potpuno sam, bez vojske tjelohranitelja, okretao pedale na putu prema kraljevskoj palači da bi vladaru Niske zemlje donio glas o formiranju nove vlade.

Dok se protežem kontam šta li govore naše političke hadžije kada gledaju ovakve fotke premijera najbogatijih zemalja. Da li ih obuzme stid ili podsmijeh?