IZ ARHIVA JEDNOG PURGERA: Ovo su zanimljive crtice s magistrata

Neiscrpna je galerija osebujnih likova, ljudi koji nikada nisu ušli u povijest, jer su živjeli skromnim i običnim životima, no čije su sudbine nepovratno ostale čvrsto vezane i uz današnji Zagreb.

Piše: Branimir Fagač

Dakle, o mnogim je znanim i neznanim likovima puno toga zabilježeno u podebelim magistratskim zapisnicima. Za mnoge od njih, to je jedino što je iza njih ostalo. Tu je čitava galerija likova koji su nekada stanovali u Zagrebu, bili poznati, a kad su umrli, ostali su tek prašnjavi spisi u kojima se spominju.

Pa i mi, nešto mlađi, sjećamo se još posljednjeg zagrebačkog fijakerista koji je na kolodvoru sačekivao putnike, sjećamo se i “peska belego, ku-ku!”, onog legendarnog zagrebačkog prodavača pijeska kojeg je pokojni Zvonko Špišić opjevao u jednoj svojoj kompoziciji.

A naši bi se djedovi svakako sjetili “šene Lizi”, osebujne starice koja je sitnim koracima prolazila Zrinjevcem odjevena kao Djevica Orleanska, Lady Macbeth ili kakva druga povijesna ličnost, budeći svaki puta među šetačima nemalu strku i senzaciju. Policija ju je dobro poznavala i ostavljala ju je na miru. Tek nakon njezine smrti saznalo se da je “šene Lizi” bila sirota i da je tu garderobu nosila naprosto zato što nije imala druge. Neka njezina sestrična, glumica, koja je umrla još u 19. stoljeću, ostavila joj je svu svoju glumačku garderobu. I što je “šene Lizi” mogla – nego da iznese sve te povijesne kostime, kad već nije imala novca za druge.

Tončekovo seno

A ima već stotinjak godina kako je umro “Juri-Juri”, jedan od najpoznatijih zagrebačkih “figara”, koji je nekada imao svoju brijačku radnju u današnjoj Tkalčićevoj ulici, upravo na zavoju, odmah iza Dolca. Bio je samac, neženja, sam je pospremao stan, kuhao i šivao svoju odjeću, a znao ga je čitav onovremeni Zagreb. Posebno su ga voljela djeca, jer im je besplatno dijelio domaći “kuglof”. Potkraj života brijao je i šišao samo kanonike i biskupe, a kad je jednom biskup otišao u Beč na operaciju želuca i kod prvog se brijanja pohvalio “Juri-Juri” da sad opet može sve jesti i piti, zagrebački mu je “figaro” odbrusio:

“A prosim ih presvetli, kaj su išli to delati i svoje grešno telo reparirati. Tak su lepo propovedali o diki nebeskoj, kak je tam lepo bez potrebe za jelom i polom i samu angelsku mužiku slušati. Sad su imali lepu priliku tam dojti, pak su se dali rajše trančirati”!

A godinama pokriva zemlja i Tončeka iz Skalinske ulice koji cijeloga života nije pio vodu. Objašnjavao je da je jednom slušao od nekog “vučenjaka kak vu vodi ima na milijon nekakvih vušiju, a bogme te vuši nebuju išle vu moj želudac, rajše ne pijem vodu”.

Jednom je kupio pun voz sijena i dao ga uvesti u dvorište svoje kuće. Znalo se dobro da Tonček ne drži ni krave ni konje, pa su se Zagrepčani zanimali zašto li je to napravio. A Tonček im je sve lijepo objasnio:

Grdo sem se posvadil ze svojom starom i zaslužila je da je grdo zašpotam, ali ja kao fin človek ne trpim prostarije, pa sem kupil voz sena. Kad je moja stara došla dime i pitala čemu služi to seno, ja sam joj lepo otpovedal da je to zato, da joj velim kakva je živina koja mleko doji i da zna, da će me bu opet grdo sekirala, da joj bum drugi put kupil kravske repove ili jen pun lajt napoja. Eto, tak vam radi fin človek, a ne da kriči da se cela hiža ori i da vsi susedi čujeju”!

I još bismo mnogo mogli napisati o tim osebujnim likovima za koje mnogi i neznaju da su živjeli u Zagrebu. Ali, nećemo. Ima neke tuge u tim sjećenjima, ma koliko ona bila vesela. Stoga, ostavimo zanimljivu povijest magistrata na miru i prošećimo malo dalje po starom Zagrebu.

Zašto puca top?

Pođimo na današnje Strossmayerovo šetalište. Zastanimo kod Lotršćaka. Ako se približava podne, sačekajmo da se kazaljke poklope. Jer, tog će trenutka s otvorenog prozora vidilice na vrhu zagrmjeti top, koji svaki dan točno u podne obavještava građane Zagreba da je prošlo pola dana.

O topu postoje brojne legende koje stari stanovnici Zagreba dobro znaju. Tako se priča da je top u Zagreb dospio kao turski plijen, da je nekad bio u turopoljskom utvrđenom gradu Lukavcu, da je 1593. godine pucao u bitci kod Siska na Turke. Po priči Augusta Šenoe, upravo je tom prilikom taj top opalio: probio i razbio najveći bubanj u turskoj vojsci, a onda je dopremljen u Zagreb i postavljen na Grič da pucnjavom podsjeća na taj veliki događaj.

Neki su tvrdili da je grički top jedan od topova s Medvedgrada i da je upravo iz tog topa ispaljen hitac preko Save koji je raznio pečenog purana na stolu Hasan-age zulumčara. Bilo je svojedobno građana koji su tvrdili da je grički top pripadao vremenu kralja Bele IV. i da ga je on ostavio u znak uspomene na svoj boravak u tvrdim zidinama Griča, građanima zapovjedavši da se svakog dana puca iz njega, kako ne bi zahrđao.

Grički top, međutim, ni izdaleka nije toliko star. Naime, 1. siječnja 1877. godine ispaljen je s Lotršćaka prvi puta topovski hitac koji je graađanima Zagreba objavio podne. Top se tada nalazio u Meteorološkom zavodu i gledao je na Strossmayerovo šetalište. Te prostorije postoje i danas, no njihova je namjena, razumljivo, potpuno drugačija.

Zašto je top s Griča pucao svakog dana točno u podne? Objašnjenje ćemo naći u starim zapisnicima gradskih skupština iz 19. stoljeća. Na sjednici održanoj 24. veljače 1876. godine, podnačelnik Đuro Crnadak, koji je predsjedao u odsutnosti načelnika Ivana Vončine, zapisao je:

“Gradski viječnik Đuro Deželić predlaže da se u gradski proračun stavi izvanredna stavka od 100 forinti za nabavu jednog topa, pušćanog praha i za paušalnu nagradu onom tko bi po uri na kraljevskoj velikoj realki, koja je po mjesnom meridijanu uređena, davao topom u 12 sati znak za podne, po kojem bi se ravnali zvonari svih gradskih crkvi”.

To, naravno, nije bilo prvi put da se na tom mjestu nalazi top. Prema starim arhivarijama, još u 14. i 15. stoljeću stajala je ispred gradskih vrata na Dvercima mala kuća. To je bila stražarnica izvan gradskih zidina, a svrha joj je bila da pazi da se u grad ne bi ušuljali sumnjivi ljudi i da hicem iz topa najavi približavanje kakve neprijateljske vojske. U stražarnici je bio mali top nazvan “habernik”, što na turskom jeziku znači top. Po tomu je cijela zgradica – stražarnica bila nazvana Habernikom.

Zgrada i stražarnica srušene su 1812. godine, a u posljednjoj godini njihova postojanja topovskim se hicem najavljivao kakav požar u Zagrebu.

Počasni plotun za gradonačelnika Heinzela

Prva dva grička topa podnevnika pucala su od 1877. godine, pa sve do 1928. godine. Po svoj prilici oba su bila izrađena u Zagrebu i svojim su izgledom više nalik na veliku pušku na drvenom stalku, nego na top. Sada su u gradskom muzeju. Današnji, treći top podnevnik nabavljen je 1928. godine iz puškarske tvornice u Kranju.

Grički top za sve vrijeme svog postojanja nije pucao samo 14 godina. To je bilo od početka 1914. godine, kad je vojska zabranila podnevno pucanje zbog moguće panike i štednje municije. Prvi svijetski rat je završio, mir je već odavna došao, a zagrebački su se građani sjetili svog topa tek 1928. godine, kad je opet počeo pucati pod rukom poznatog Marijana Frobea, koji je dugi niz godina, sve do svoje smrti, svakodnevno objavljivao podne.

Uz grički je top vezano mnogo anegdota. Kad je, na primjer, 1928. godine otvaran Zagrebački zbor, preteča današnjeg Zagrebačkog velesajma, grički je top pucao dan ranije točno u ponoć, kako bi sve građane Zagreba obavijestio da se izložba otvara sutradan. Mnogi građani nisu znali da će top pucati, pa su bunovno poskakali iz kreveta i navrat-nanos pohrlili na ulice, mnogi u pidžamama. Neki su pomislili da je počeo neki novi rat.

Prilikom izbora gradonačelnika Vjekoslava Heinzela, top je svečano ispalio deset hitaca. Time se htjelo podsjetiti na staru gričku navadu da se prilikom izbora gradonačelnika puca počasni plotun. Tada su neki zamjerili što nije ispucano jedanaest hitaca, kako se činilo od starine. To je bio povod za dugotrajnu raspravu, koja je podijelila brojne znanstvenike u dva tabora, izazivajući u Zagrebu veliki smijeh, jer su se razgovori o deset ili jedanaest hitaca uskoro pretvorili u prave osobne obračune i izravnavanje osobnih računa.

Grički top puca i danas točno u podne, pa je jedna od turističkih atrakcija grada Zagreba. Ljeti mnogi stranci dolaze pod Lotršćak u 12 sati, samo da bi iz najveće blizine čuli podnevni hitac.