HRVATSKE SPISATELJICE: Lana Derkač – Izvrsni hrvatski pjesnici trebali bi biti naše bogatstvo a ne problem!

“Pisanje poezije moj je način da razigranošću preradim katastrofe, otuđenost, predapokaliptično vrijeme, baš sve što nas je snašlo, i time opet uspostavim svojevrsnu ravnotežu između mraka i svjetla. Ako se s mrakom u tom postupku može igrati, ako je i on igračka, ne gubi li barem dio svoje tame? Dobro, možda i ne gubi. Ali više nije strašan!” Riječi su to sjajne spisateljice Lane Derkač iz Požege, čiji su radovi prevedeni na petnaest jezika. Osim pjesama piše prozu, drame i eseje. Nagrađivana je i uvrštavana u antologije, panorame i zbornike u zemlji i inozemstvu. 

Razgovarala: Gordana Jelić

*Serijal je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Do danas ste se ogledali u pisanju poezije, kratkih priča, dramskih tekstova, romana, eseja… Postoji li neki trenutak kada ste na početku osjetili, odlučili ili samoj sebi rekli – bavit ću se pisanjem?

Imala sam faze u kojima sam voljela i one u kojima nisam voljela književnost. Za vrijeme ovih drugih se moja majka, koja je neko vrijeme predavala književnost u jednoj požeškoj srednjoj školi, hvatala za glavu i govorila: “Pa ovo dijete ništa ne zanima!” Kako mi se često nije učila ni većina drugih školskih predmeta, na njen užas, objasnila sam joj da ću biti poštarica i da bi mi se baš sviđalo čitav dan šetati s onom velikom crnom torbom preko ramena. Istina je da nisam kanila uistinu raznositi poštu, ali željela sam biti filozof, izgovarati sudske pledoajee poput onih koje sam slušala u filmovima, biti turistički vodič i štošta drugo. Definitivno sam shvatila da se želim baviti pisanjem sa sedamnaest godina, nakon drugog razreda srednje škole, a od tada kontinuirano pišem. Te 1986. godine prvi put sam u životu sudjelovala na književnim susretima i čitanje poezije na njima me se beskrajno dojmilo. Nakon prvih književnih priznanja i srednjoškolskih nagrada nisam si više mogla dozvoliti da ne naučim ni kemiju ni bilo koji drugi predmet za koji nisam imala poseban interes i počele su mi smetati červorke čak i iz prirodnih predmeta. Ali kako nikada nisam voljela raditi ono što moram, ono što mi je izvana zadano, nisam se usudila studirati književnost kako je kasnije ne bih doživjela kao mrsko opterećenje. Kako bih je mogla zauvijek voljeti!

Najviše ste do sada objavili knjiga poezije. Znači li to da vam je ona najdraža?

Podjednako su mi dragi svi književni rodovi, ali istina je da poeziju najlakše pišem. Ja sam osoba koja pažnju uvijek usmjerava na detalje. Detalju dajem prednost pred cjelinom. Poezija mi se čini idealna za igru s malim stvarima koje neočekivano mogu mijenjati značenja, zadobivaju drukčije osobine od onih koje im u stvarnosti pripadaju. Poeziju mogu pisati na krilu dok putujem autobusom i na bilo kojem drugom mjestu. Veseli me zaigranost koju donose riječi-igračke, a u zbirci “Azil za nebeska tijela” koju sam dovršila, ali još nije ukoričena, sve mi češće igračke postaju i nebeska tijela iz samog naslova. Pisanje poezije moj je način da razigranošću preradim katastrofe, otuđenost, predapokaliptično vrijeme, baš sve što nas je snašlo, i time opet uspostavim svojevrsnu ravnotežu između mraka i svjetla. Ako se s mrakom u tom postupku može igrati, ako je i on igračka, ne gubi li barem dio svoje tame? Dobro, možda i ne gubi. Ali više nije strašan!

Prevođena su vam djela na nekoliko svjetskih jezika. Što biste izdvojili, postoji li najdraži prijevod?

Pojedini tekstovi su mi prevođeni na više od dvadeset jezika, no knjige su mi tiskane na španjolskom jeziku u Meksiku, francuskom u Belgiji, arapskom u Tunisu, albanskom na Kosovu. Tu je i jedan izbor iz poezije u Crnoj Gori, ali na hrvatskom jeziku. Teško mi je reći koji mi je prijevod najdraži.

Sudionica ste više međunarodnih pjesničkih festivala i književnih događanja. Kakva su iskustva i spoznaje? Kakva je razlika kada je riječ o sličnim događanjima u Hrvatskoj?

Sudjelovala sam na najrazličitijim festivalima i događanjima i svaki od njih ima neku specifičnost. Jedan od najvećih svjetskih festivala je bio onaj u Granadi u Nikaragvi. Mislim da je po broju sudionika drugi po veličini na našem planetu i na njemu sudjeluju pjesnici sa svih kontinenata. Uistinu je dobra prilika za upoznavanje kolega. Popratni programi poput koncarata i nastupa plesnih skupina, a i književna čitanja i izvan Granade omogućili su mi da upoznam nikaragvansku kulturu. Najzanimljivije od pjesničkih čitanja bilo je uklopljeno u karnevalsku povorku koja je na kraju simbolično spalila bahatost.

Festival u belgijskom Namuru manji je, ali izuzetno spretno organiziran i posebno su mi se svidjela mjesta izabrana za nastupe – bili su to knjižara, galerija, kafić, brod i Kuća poezije te Rimbaudov grob s upaljenim bakljama i muzej u Francuskoj.

Možda najegzotičniji festivalski ambijent je bio na Svjetskom čitanju poezije u Kuala Lumpuru za vrijeme kojeg sam vidjela mnoge znamenitosti, a izuzetno mi je prijalo i raznoliko voće koje me svaki dan dočekivalo u hotelskoj sobi. Pogotovo dragon fruit!

Nažalost, Hrvatska nema kontinuirani međunarodni festival koji bi okupio širok spektar sudionika. Ima manje susrete koje uključuju inozemne goste, a puno manifestacija koje su imale međunarodni predznak su se ugasile.

Možete li usporediti zanimanje za književnost i književnike u nas i u svijetu?

Za poeziju je sve manji interes u sve više zemalja i njeni ljubitelji svjedoci su njenog iščezavanja s polica knjižara, ali i knjižnica. U Latinskoj Americi još uvijek je taj interes velik. Nisam mogla vjerovati da prodavačice suvenira zatvaraju svoje štandove i odlaze slušati festivalska pjesnička čitanja. To bi u našim prilikama bilo uistinu nezamislivo! Proza se, jasno, bolje prodaje i više čita, ali ona koja je usmjerena na sadržajno napete zaplete i rasplete.  Čitatelji najčešće ne vole puno esejiziranja i promišljanja. Nedavno mi je jedna kritičarka zamjerila esejiziranja unutar knjige priča “Adresar smrti” jer ona oduzimaju pričama dinamiku. Zapitala sam se smeta li joj i u vrsnoj Sartreovoj “Mučnini” manjak dinamike. Ako u novinama naočigled nestaju prilozi iz kulture i ustupaju mjesto torbicama slavnih, ne čak ni njihovoj estetici, nego isključivo materijalnoj vrijednosti, promišljanje je jedini način za opstanak homo sapiensa koji je definiran kao čovjek sa sposobnošću apstraktnog razmišljanja, rješavanja probleme, introspekcije, empatije… Da bi se homo sapiens održao upravo takav, da ne bi iščezao, promišljanje ne može biti osobni izbor, ono je jedino sredstvo. Jer ukidanjem prostora koji dovodi do promišljanja (pri tome ne mislim na pojednostavljeni sadržajni zaplet i rasplet u svakodnevnom životu, medijima pa i književnosti), htjeli mi to priznati ili ne, homo sapiens polako gasi i samoga sebe.

U svom ste se spisateljskom radu dosta bavili temom smrti. Zanimljivo kako ste objavili pjesničku zbirku “Hotel za mrtve”, a potom zbirku priča “Adresar smrti”. Zašto vas zanima ta tema? Je li ju teže propitkivati kroz pjesme ili priče?

Ma kako to čudno zvučalo, “Hotel za mrtve” ima puno lakoće. Knjiga nije mračna kao što to njen naslov sugerira. Ima u njoj i smrti, ali i puno zaigranosti. Kad sam se na ljetovanju vraćala s kave u apartman, prošla sam putokaz za hotel koji je pokazivao i smjer groblja. Tako sam spojila u glavi hotel i groblje. Pitala sam se, ako živi imaju pravo na hotele, zašto isto to pravo ne bi imali i mrtvaci. Pokušala sam zamisliti kako bi izgledao dan u jednom takvom hotelu za mrtve. Istina je da bi se sintagma “Hotel za mrtve” mogla tumačiti  i optimistično i pesimistično, ali  nisam željela knjizi dati nijedan od ta dva prizvuka. Iako mrtvi u mojoj pjesmi nisu lišeni želja i emocija, oni nemaju ni dramatična raspoloženja karakteristična za žive. Učinilo mi se da još ipak moraju raditi na svojoj rezignaciji.

Zbirka priča “Adresar smrti” nema tu lakoću! To je knjiga koja govori o apokalipsi. U prvoj i zadnjoj priči ona je već nastupila, a svi oni tekstovi u sredini čine gradaciju prema njoj – počinju s poremećenim vrijednostima, devijacijama u ponašanju, a onda se pojavljuju potresi i virus, i pred kraj sve se usložnjava. Draga mi je priča “Last Minute” jer objašnjava kako dolazi do apokalipse. Priroda se smije ljudskim glupostima: rijeka previše razvuče usta i nastane poplava, zatresu se tijela šišmiša od smijeha pa neki virus frcne i na čovjeka i tako redom. Ali kad je riječ o gluposti proizašloj iz ljubavi, priroda je blaga pa ne dolazi do ozbiljnijeg odrona.

Zanimljivo je i kako idete stazama poezije, a onda se odjednom rađa roman “Doručak za moljce”. Jesu li pjesme neki emocionalni izleti dok stvarate roman?

Prozu pišem tako polako i rijetko da bih prije mogla ustvrditi da za vrijeme pisanja poezije načinim po koji izlet u prozu. Proza je složenija i njome pokušavam izreći nešto što ne završi jednim razmatranjem. Roman koji spominjete govori o ženama triju generacija u mojoj obitelji i razvoju bolesti. Poezija bi mi bila dovoljna za jedan isječak iz toga, ali nedovoljno je obuhvatna za promjene unutar likova i njihove odnose. Taj roman bio je dug baki s kojom sam odrastala i koja je priželjkivala da napišem roman, a ne samo knjige poezije. Godinama je bolovala od reumatoidnog artritisa koji je od nje naslijedila i moja majka. Baka deset zadnjih godina svoga života nije mogla ustati iz kreveta. Nije dočekala objavu te moje knjige.

”Zastava od prašine”, “Osluškivanje anđela”, “Šuma nam šalje stablo e-mailom”, “Striptiz šutnje”… Spominjem neke naslove vaših djela. Kako birate, kako se odlučujete za naslove?

Naslov uvijek proizađe iz nekog detalja. Katkada njime pokušam ukazati na golemu tehnologizaciju u kojoj već i šuma koristi e-poštu, ali istovremeno i na antropomorfizaciju svega oko nas, na naše iščašenje da baš sve u svemiru sagledavamo iz svoje perspektive. Neki naslovi su više vezani uz stanje u društvu, a neki uz intimu u kojoj je itekako važno hoće li se šutnja razodjenuti. Gdje god naišla na šutnju, želim je razgolititi, odnosno shvatiti kakva jest i zašto je tu. Pa je svaki dan gdje god je sretnem nagovaram na striptiz!

Koliko je teško biti spisateljica u Hrvatskoj? Koliko društvo daje za književnost i književnike?

Gotovo je nemoguće ne raditi i neki drugi posao. Od književnosti doista ne živim, ali to mi daje i mogućnost da se ne trudim biti komercijalna i ne pristanem na ustupke. Da ne pišem kad nemam inspiraciju. Da ne štancam tekstove koji po mojim kriterijima nemaju prolaznost.

Kolege iz drugih zemalja mi tvrde da mogu živjeti od književnosti ako tiskaju knjigu (čak i nekomercijalnu knjigu poezije!) jednom u dvije godine. Kod nas to, nažalost, nije moguće.

Može li se u Hrvatskoj preživjeti i kako od spisateljskog rada?

S obzirom da se od spisateljskog rada ne može preživjeti, naravno, moram puno radno vrijeme odraditi drugdje. Ali sve više osjetim manjak vremena za pisanje. Pogotovo kako starim. Kad god mi padne na pamet neka ideja koju bih trebala razraditi dok ne nestane inspiracija, baš tada me zapljusne takav val drugih poslova da u startu odustanem od pisanja. Željela bih ponovo pisati prozu, a ona pogotovo traži kontinuitet. To izaziva nezadovoljstvo.

Žena književnica i muškarac književnik u nas. Osjećate li na tom planu neku razliku?

Drago mi je što su, barem u našem dijelu svijeta, autorice sve cjenjenije i popularnije. Sve više se o njima govori. Ali istina je da su od žena očekivanja u njihovim obiteljima veća. Usprkos tome što muškarci obavljaju neke kućanske poslove, žena je još uvijek ta koja neće knjigu ili olovku uzeti u ruku dok ručak nije skuhan ili rublje obješeno.

Kako uopće ocjenjujete položaj žena u našem društvu?

Nisam nikad položaj žena svodila na parole, iako beskrajno volim riječi! Smatram da ocjene nekog stanja nisu te koje mijenjaju odnose i položaje, nego djelovanje. Odgajana sam tako da se u svakom odnosu držim ravnopravno – ni ispod, ni iznad!  Često ne djelujem onako kako mi većina sugerira da bi trebalo, doživjela sam zbog toga prekoravanja i neugodnosti, ali mnogi od onih koji su mi zamjerali odbacivanje konformizma i neuklapanje, nakon više godina su priznali da sam dobro postupila. Stvar je u osobnom pristanku ili nepristanku na potlačenost koju ne može nitko drugi promijeniti nego žena sama! Kad bi svaka od nas rekla ne potlačenosti, promijenila bi se i očekivanja društva. Nesigurnost i kolebanje daju nesagledive mogućnosti tlačiteljima!

Koliko je težak put do izdavača, posebno kada je riječ o poeziji, koja i nije profitabilna u njihovim očima?

Sve manje je nakladnika koji tiskaju poeziju. A nakladnici koji se odlučuju na nju, objave nekoliko takvih knjiga godišnje. Problem je što je u Hrvatskoj puno više izvrsnih pjesnika. I ti izvrsni pjesnici bi trebali biti naše bogatstvo, a ne problem!

Što biste savjetovali mladima koji tek kreću u svijet spisateljstva?

Takav savjet ne bi imao svrhu! U svijet spisateljstva će trajno ući samo onaj tko ne može nikako odbaciti olovku. Nagovori mu ne trebaju, a prepreke ga neće spriječiti da u njemu ostane.