BOGATE SE NA NEMOĆI STARACA: Sklapaju ugovore o dosmrtnom uzdržavanju, a potom ih bacaju na cestu

Po onome kakvih strašnih slučajeva ima, glavna bi poruka bila – ne sklapajte ugovor o dosmrtnom uzdržavanju niti s najbližima!

Jer, praksa pokazuje da je iz svojih domova na ulicu ili u neželjeni, neprikladan smještaj izgurana cijela mala vojska starih i nemoćnih, a najviše zbog neznanja, jer su potpisali famozni ugovor o dosmrtnom uzdržavanju.

Tim ugovorom u ruke uzdržavatelja predaju svoju imovinu, a on njima nudi skrb, odnosno uzdržavanje za mirnu i dostojanstvenu starost. No, kako piše Glas Slavonije, priča je najčešće drugačija.

Stare osobe uglavnom ne shvaćaju da njihovu nekretninu uzdržavatelj dobiva odmah, a ne nakon njihove smrti, a što je, pak, predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju. Često se brkaju ta dva instituta. Gubitkom imovine nakon potpisivanja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju često prekasno shvaćaju da su prevareni, no – sve je prema zakonu. Kada pokrenu sudski spor, koji dugo traje, često zbog svoje poodmakle dobi i ne dočekaju njegov kraj.

Stoga Sindikat umirovljenika Hrvatske (SUH) traži ukidanje dosmrtnog uzdržavanja koje se već bezbroj puta u praksi pokazalo jednim od najprijepornijih instituta Zakona o obveznim odnosima.

“Njime je na djelu razvijena industrija lešinarstva – kaže predsjednica SUH-a Jasna A. Petrović. SUH-ovu pravnom savjetovalištu godišnje se javi oko 2.000 starijih osoba, a većinom upravo zbog zloporaba dosmrtnog uzdržavanja. “Svakodnevno nam se javljaju umirovljenici i druge starije osobe izložene prijevarama, povredama dostojanstva i zlostavljanju, potpunom zanemarivanju svake životne – stambene, prehrambene, zdravstvene i druge brige o njima od strane davatelja uzdržavanja, a zbog čega su prisiljeni sudski tražiti da se ugovor raskine, da im se tako “ozakonjeno oteta” imovina vrati, no presudu najčešće ne dočekaju”, kaže Petrović za Glas Slavonije.

“Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju ne potpisujte ni s najmilijim članom obitelji – kaže Petrović. Iako su ugovori o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju vrlo slični i formom i sadržajem, razlikuje ih trenutak transfera imovine primatelja uzdržavanja. Kod doživotnog prijenos imovine primatelja odgođen je do njegove smrti, a kod dosmrtnog je moguć odmah nakon ovjere ugovora na sudu ili solemnizacije kod javnog bilježnika.

“Uzimajući u obzir da je svrha oba ugovora uzdržavanje potrebite osobe, a prijenos njene imovine tek je kao naknada, posljedica uzdržavanja, nema nikakvih opravdanih razloga da se ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju favorizira davatelj uzdržavanja u odnosu na davatelja uzdržavanja iz ugovora o doživotnom uzdržavanju. Kad se uzme u obzir da najveći broj zloporaba instituta uzdržavanja nastaje iz ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, postavlja se pitanje zašto omogućiti da se, za potpuno istu činidbu, a to je uzdržavanje primatelja uzdržavanja, omogućuje davatelju dosmrtnog uzdržavanja da odmah otuđi imovinu uzdržavanog, a da praktički nije ni počeo s obvezom uzdržavanja”, ističe predsjednica SUH-a.

Točne brojke o žrtvama dosmrtnog uzdržavanja nema pa SUH traži hitno uvođenje registra, evidenciju kao prevenciju. Petrović ocjenjuje da pravna struka pruža snažan otpor izmjenama.

“Imaju tezu da primatelji uzdržavanja mogu prodati imovinu ili potpisati ugovor o uzdržavanju ili pokloniti stan, kuću za kunu, da je to njihova volja, njihova sposobnost. Dijelom to struka čini iz profesionalne zatucanosti jer se država itekako miješa, primjerice u problem kredita u švicarskim francima, zelenaških kredita, raznih prijevara, a ovo je legalna prijevara koja ima formalnopravni okvir”, ističe Petrović.