SVJEDOČANSTVA STRAHOTA: Govore obitelji pogubljenih
Ukrajinske vlasti i dalje pokušavaju evakuirati svoje borce iz mariupoljske čeličane Azovstal. To je 81. dana rata u Ukrajini sunarodnjacima poručio predsjednik Volodimir Zelenski.
“Nastavljamo vrlo komplicirane i delikatne pregovore kako bismo spasili naše ljude iz Mariupolja, iz Azovstalja. Svakodnevno se bavimo tim pitanjem. Najvažnije je da se dogovori ispune. Pripremamo se za nove pokušaje napada Rusije na Donbas, za to da intenzivira kretanje svojih snaga na jugu Ukrajine. Okupatori još ne žele priznati da su u slijepoj ulici i da je njihova takozvana “specijalna operacija” već propala. Ali doći će trenutak kada će ukrajinski narod natjerati okupatore da spoznaju stvarnost”, rekao je Zelenski, kako javlja HRT.
BBC je objavio, kako tvrde, dodatne dokaze o ratnim zločinima koje su ruski vojnici počinili u Ukrajini. Otkako su se ruske snage povukle iz područja oko Kijeva potkraj ožujka, u Buči, nedaleko od glavnoga grada, otkrivena su tijela više od tisuću civila.
“Više od polovine ubijenih na području Buče strijeljano je. Nisu ih ubile mine ili krhotine, niti su pronađeni ispod ruševina, ustrijeljeni su, njih više od 650. To dokazuje okrutnost Rusa i da su počinili zločine protiv čovječnosti”, rekao je ravnatelj kijevske policije Andrij Niebitov.
BBC-jeva dopisnica razgovarala je s obiteljima žrtava pogubljenih na poprištu zločina – u dječjem ljetnom kampu u Buči.
“Tako je teško. Mrzim ih. Znam da je pogrešno to govoriti o ljudima, ali oni nisu ljudi. Kako su mogli mučiti te muškarce? Na njihovim tijelima nije bilo mjesta gdje nisu zadobili udarce”, rekla je Aliona Mikitjuk, sestra žrtve.
“Stalno su govorili – gdje su fašisti? Gdje su nacisti? Gdje se nalazi Zelenski? Imate vremena do jutra da se prisjetite – ne budete li, bit ćete ubijeni”, rekao je Viktor Sitnickij.
Ruska vojska više nije u Harkivu, ali stotine ljudi i dalje žive pod zemljom, na postaji podzemne željeznice. Tu je sada oko 400 ljudi, nekad ih je bilo 2.400. Olga Pelipenko jedna je od njih. Od veljače živi u vagonu.
“Strah nas je ići kući. Toliko je eksplozija, mnogo bombardiranja. Jako se bojimo”, rekla je Olga Pelipenko.
“Na početku je bilo iznimno teško jer je bilo mnogo ljudi i otpada. Svi smo se osjećali poraženo. Nismo čuli eksplozije posljednja 3 do 4 dana”, rekao je stanovnik Harkiva Aleksi Lutšenko.
Borbe se i dalje vode u predgrađu grada.
“Najstrašnije je bilo prvoga dana. Granica s Rusijom udaljena je samo 15 kilometara od našeg sela. Bježali smo autom dok su padale granate, vidjeli smo mnogo eksplozija u šumi. U Harkiv smo stigli veoma brzo. Obično nam treba 20 minuta, a taj dan nam je trebalo 7 minuta da dođemo ovamo”, rekla je Elena Matz, stanovnica Liptsija.