ZAGREB GRAD “MUŠKIH” ULICA: Zašto glavni grad nema više ulica s imenima zaslužnih žena

Piše: Branimir Fagač

Od oko pet tisuća zagrebačkih ulica, trgova, aleja ili prilaza, samo ih jedan posto nosi ime po ženama – onima koje su, naravno, prema procjeni muškaraca, najviše zadužile hrvatsku povijest.

Iako se iz imena glavnog grada svih Hrvata – Zagreba – dade naslutiti da se radi o imenici muškog roda, to u stvarnosti i nije baš tako. Naime, nije li prije Zagreba ili u trenutku kada Zagreb kao ime grada tek nastaje, postojala upravo jedna lijepa i, po svemu, zavodljiva djevojka, imenom Manda – dakle, žena? Legenda, kaže, da je za vrelog dana na današnjem središnjem zagrebačkom trgu mladi hrvatski ban, žedan, zavapio: Mando, dušo, zagrabi! I tako nastane ime Zagreb, a uz ime legenda nam zauvijek  ostavi i ime Manda, koje nije samo izravna veza sa središnjim zagrebačkim izvorom, zdencem i temeljcem Zagreba – Manduševcem, nego i nepresušni izvor asocijacija nadaleko poznate ženstvenosti, šarma, elegancije i ljepote aktualnih, bivših i nadolazećih pokoljenja zagrebačkih djevojaka i žena.

Dakle, zagrebačke cure, puce, frajle, gospoje i milostive, kćeri, snahe, supružnice, majke i bake, podjednako one plemenita roda i cijenjena imena iz najuglednijih zagrebačkih obitelji, kao i anonimke i sirotinja s gradske periferije, bile su, jesu i biti će sastavni dio ovoga lijepoga grada, a čijom je zaslugom i sam postao veći, sretniji, otvoreniji, razvijeniji i moderniji. No, kako je na njih i njihovu bogatu ostavštinu reagirao onaj drugi, “muški” Zagreb? Ne osobito dobronaklono i vrlo rezervirano!

“Muški” Zagreb na djelu

Ni danas, kada su žene, barem na papiru, ravnopravne s muškarcima i prisutne u svim porama društveno – političkog i inog života grada, situacija ipak nije ni malo ružičastija od one prije stotinu ili više godina. “Jači spol” još uvijek vodi glavnu riječ u svemu, pa tako i u odlučivanju koje su od njih, naravno, prema njihovoj procjeni, najviše zadužile povijest. Slaže se s tom tvrdnjom u potpunosti i Sanja Sarvanka iz udruge B.a.B.e: „Po zakonima se čini da smo ravnopravni, a nemamo ni ‘ženske’ ulice, ni ‘ženske’ spomenike – izjavila je novinarima, odgovarajući na upit o sličnoj temi.

Zbog svega navedenog, ne bi trebao čuditi podatak da je u hrvatskoj metropoli, naime, jedva jedan posto ulica nazvano po ženama. Od približno pet tisuća ulica u Zagrebu samo je pedesetak dobilo ime po pripadnicama ljepšeg i očito minimalno zastupljena spola. Podaci su još tragičniji jer, na primjer, Anina ulica na Trešnjevci ima četiri ogranka, pa je stvaran broj žena po kojima su imenovane zagrebačke ulice – još manji. Nadalje, i uz šest ulica koje su ime dobile po ženskim likovima iz književnih djela (Đurđica Agićeva, Gundulićeva Dubravka, Kozarčeva Tena, Marulićeva Judita, Šenoina Branka i Kontesa Nera), ništa se dramatično nije promijenilo, osim činjenice da imena nekih od navedenih dama i na uličnim tablama ne mogu biti ispisana, a da se uz njih ne nađe i neko muško ime, pa makar ono bilo i ime njihova literarnog tvorca.

„Žene su svugdje podređene. U politici one su punjene ptice s lijepom frizurom, u glazbi ljepotice slatkog glasa, u novinarstvu ropkinje. Jelačićev trg treba dati Ivani Brlić Mažuranić – izjavila je jednom prilikom u svom stilu kontroverzna književnica Vedrana Rudan

I nije bila daleko od istine. Jer, zanimljivo je da su “ženske” ulice vrlo često (da li namjerno ili slučajno), dislocirane iz užih gradskih središta ili “zakamuflirane” do neprepoznatljivosti. Većina je gradskih “ženskih” ulica, dakle, smještena  dalje od Centra, u naselja poput Trnja, Gornje Dubrave, Podsuseda, Sesveta ili Trešnjevke.

Susret s legendama

U metropoli je ono malo “ženskih” ulica dobilo naziv po opernim pjevačicama, glumicama, književnicama, slikaricama ili plemenitašicama. Prosječni se građanin metropole, kojem je stalo do navedene problematike, ne može oteti dojmu da su njegovi vrli sugrađani iz Komisija za imenovanje ulica potpuno ravnodušni u pogledu vrednovanja znamenitih žena koje su tokom stoljeća zadužile ovaj grad (a da se ne spomenemo i nekih  inozemnih pripadnica ljepšeg spola koje su dokazale superiornost nad svojim muškim kolegama u mnogim granama znanosti, kulture, politike, športa…), ili su potpuni povijesni analfabeti sa neizlječivom amnezijom.

Kako je moguće da se do današnjih dana baš nitko iz spomenutih “Komisija” nije sjetio jednu od gradskih ulica, aleja ili trgova imenovati po, Elviri i Bianki Coronelli, prvim zagrebačkim učiteljicama plesa, Mariji Prikril i Ruži Pospiš – Baldani, našim ženskim slavujima ili Sidiniji Rubido rođenoj grofica Erdödy, prvom glasu, prve hrvatske opere “Ljubav i zloba”, Vatroslava Lisinskog? Čudno da, ali ne i nemoguće. Naime, onaj drugi, “muški” Zagreb, iz neobjašnjivih razloga, ne želi prigrliti ni žene takvih snažnih osobnosti poput Irme Polak i Vere Miste, omiljenih zagrebačkih operetnih prvakinja, Dragojle Jarnević, spisateljice Ilirskoga pokreta, a kamoli one, koje se nikako ne uklapaju u okvir “građanski normalnoga” poput Hanje Bošković, prve zagrebačke i hrvatske motociklistkinja, Marije Frecove Fabković, prve učiteljice tjelovježbe,  Mire Vürth, prve zagrebačke zvijezde u ženskom tenisu ili, na primjer, Štefice Vidačić, najljepše puce Zagreba i Kraljevine Jugoslavije, te Miss Europe” za 1926. godin

Što bi li se tek dogodilo da je neki zaljubljenik u modu, prisječajući se slavnih dana, nekoj od Komisija za imenovanje ulica predložio, na primjer, Branku Kincl, frizerku koja u Parizu 1937. godine osvaja Grand – prix za najbolju frizuru, Milu Granitz, krojačicu kojoj je zlatnu kolajnu za model haljine sa domaćim narodnim vezom ispred nosa pokupio, glavom i bradom osobno Christian Dior ili pak, Angelinu Dilberović, zagrebačku modisticu, koja je na istoj pariškoj izložbi svoj model šeširića uspjela prodati nikom drugom do engleskom kraljevskom dvoru? Vjerojatno bi se loše proveo jer, “muški” Zagreb, vjerojatno smtra da navedene dame ničime važnim nisu zadužile hrvatsku povijest.

Svi smo svojevremeno s velikim zanimanjem pratili trakavicu oko  prijedloga da jedna od najtrofejnijih hrvatskih športašica, alpska skijašica Janica Kostelić, također dobije ulicu ili trg u gradu Zagrebu (umjesto da po njoj imenuju neku skijašku stazu), koji je stigao iz Hrvatskoga olimpijskog odbora. Dobrano su se osramotili, jer na kraju krajeva bio bi to presedan, no ne i nemoguća misija, jer samo je Marija Ružička Strozzi, markiza hrvatskog glumišta, još za života, istina, dobila spomenik, ali ne i ulicu.  Takvi se prijedlozi smatraju lošim ukusom, ali ovaj ionako nije stigao da bi se izašlo u susret – ženi.

POPIS ZAGREBAČKIH “ŽENSKIH” ULICA

Anina ulica (četiri ogranka: Anina I, Anina II ogranak 1, Anina II ogranak II, Anina grana), Ulica Marice Barić, Ulica Šenoine Branke, Ulica Ivane Brlić Mažuranić, Ulica Mile Dimitrijević, Ulica Ervine Dragman, Ulica Agićeve Đurđice, Ulica Margarete Froman, Ulica Anđele Horvat, Ulica Dragice Hotko, Ulica Kraljice Jelene, Ulica Marije Jambrišak, Ulica Marulićeve Judite, Ulica Neznane Junakinje, Katarinin Trg, Ulica Side Košutić, Kraljičin Zdenac, Ulica Vere Lesjak, Ulica Kate Meglajec, Ulica Milice Mihičić, Ulica Kate Mlinarić, Ulica Paule Miškine, Ulica Kontese Nere, Opatička ulica, Ulica Eleonore Patačić, Ulica Dore Pejačević, Ulica Drage Piškor, Ulica Vike Podgorske, Ulica Marijane Radev, Ulica Slave Raškaj, Ulica Svete Barbare, Sveta Klara, Trg Svete Marije Čučerske, Svetohelenska ulica, Svetojanska ulica, Svetoklarska ulica, Ulica Ljerke Šram, Ulica Kozarčeve Tene, Ulica Demetrove Teute, Ulica Milke Trnine, Ulica Jagode Truhelke, Ulica Vajdin Vjenac, Ulica Nine Vavre, Ulica Klotilde Vranyczany, Ulica Zinke Kunc, Ulica Marije Jurić Zagorke, Ulica Cvijete Zuzorić, Željkina ulica