MARIO MIHALJEVIĆ: Biti poltron bilo je nekada strašno – biti uguz sada je sasvim normalno

Podijelite članak

Mario Mihaljević, novinar i pjesnik, nekada sjajni radijski voditelj, progovorio je vrlo otvoreno i nadahnuto o, kako je to nazvao, “uguznim vremenima”, pa se i prisjetio kako i nekada prezreni poltron danas jako lijepo zvuči.

Njegovu objavu donosimo u cijelosti:

UGUZNA VREMENA
Kada sam danas blokirao jednu FB”prijateljicu” iz sasvim razumljivih razloga (naime tako završavaju svi koji pokažu imalo razumijevanja ili naklonosti prema onoj nakupini mesa i kostiju, bez mozga, koji neki nazivaju i nekom rječju na p), mislio sam poslije pa ipak ti je to bivša susjeda, ipak ti je to žena tvoga bivšeg, manje-više simpatičnog kolege.
Ali, onda se sjetih….
Da, bilo je u nekim vremenima poltrona. Ali, bilo je puno više direktora, nadređenih i politički pozicioniranih ovih kojima su se ti poltroni ulizivali a da su im se gadili.
Pa su ih i izbjegavali.
Javno im se rugali.
Poltron – kako to divno danas zvuči.
U vremenu uguza.
Odvratnih, smrdljivih uguza.
Prije svega u politici.
To su oni koji stoje iza (trenutačno visoko pozicioniranih) pa naginju glave da bi ih se vidjelo, zamijetilo njihovu naklonost onome tko je trenutačno važan.
To su oni tzv. glasnogovornici koji brane svoga tihogovornika.
A najstrašnije je da to više nije ni sramota.
Biti poltron bilo je nekada strašno.
Bio si prezren.
Biti uguz je sada sasvim normalno.
I još i napreduješ.
Možeš postati svašta.
Predsjednik države, Sabora, Vlade, a o manje rangiranim funkcijama da ne govorim.
I više se nikome ne gade.
Ponajmanje onima kojima se uguzuju.
To ih čini jakima.
Jer samo slabi se okružuju još slabijima. Uguzima.
Sjećam se kako sam se smijao u baraci na Savskoj kada su se svi dizali kao da si im zario šilo u guzicu ako su samo pomislili da Tuđman ulazi na vrata.
A još nije ni bio predsjednik.
A moja bivša kolegica “kud Ivo tu i ja” još dok je bila samo ministrica uvela je to kao obavezno, da svi ustanu kada ona ulazi u prostoriju.
I tu se vraćam na početak.
Naime, sjetio sam se nadnaravne priče o četvorici kolega tamo negdje na prelasku tisućljeća.
Znam da sam dug, ali pročitajte do kraja, neće vam biti žao.
Nakon silnih muka, jedan je čovjek konačno postao direktor Radija umjesto moga prijatelja Duška Radića, (znat će i Neda i Una) o kome se radi i kako je samo ponosan bio.
Svaki dan, ali baš svaki dan dolazio bi u otprilike isto vrijeme u društvu trojice, jednoga dugogodišnjeg urednika koga sam ja cijenio, u društvu jednoga preminuloga pjesnika (koga cijeni moj prijatelj Kemal Mujičić) i trećega, te pili kave.
Samo kave.
Kakav alkohol.
I uvijek isto.
I onda uvijek ista nadnaravna scena dostojna najboljih srpskih komedija ili Hašekovih djela.
Kada je taj “kalif namjesto Radića” popio kavu, samo je kratko rekao – “idemo” i oni su se dizali kao na špagi marionete, kao jedan, bez obzira koliko im je kave preostalo u šalici.
Znao sam često s njima sjesti i to gledati.
Bilo mi je žao sve četvorice.
I kalifa ugursuza i trojice uguza.
Pogotovo zagrebačkog fakina koga sam uvijek cijenio.
I tako jednoga dana, baš on je jedini ostao sjediti na povik “idemo”.
Ali, pogađate već, toga dana kalif je smijenjen.
Tužno do bola.
E pa blokirana je žena onog trećega.
Neću ju odblokirati.
Ne.

Komentiraj