KLUB POZNATIH ŽUPLJANA: Matija Cetinić Frankos – Poljoprivreda nije posao, to je način života!

Da bi pokrenuli vatru, dovoljna je iskra. Nadam se da priča moje obitelji može poslužiti kao inspiracija i dokaz da se kod nas može uspjeti. Nije lagano, ali se isplati – govori sve uspješniji mladi poljoprivrednik Matija Cetinić – Frankos iz Donjeg Laduča u Zagrebačkoj županiji, s kojim razgovaramo o trnovitom putu koji vodi do uspjeha.

Piše: Milivoj Pašiček

*Serijal “Klub poznatih župljana” ostvaruje se uz pomoć dodijeljenih sredstava Zagrebačke županije

Koji je to trenutak, kada se mlad čovjek poput vas, odlučuje ostati na zemlji sa čvrstom željom da uspije i da nešto proizvodi kao poljoprivrednik?

Nakon završetka aktivne sportske karijere jednom poglavlju u mom životu je došao kraj. Nisam tada znao da ću biti poljoprivrednik. U ovom intervju premalo je mjesta da opišem kroz što smo moja obitelj i ja sve prošli, ali prije nego sam se pronašao u poljoprivredi bio sam pomalo izgubljen. Jednim djelom me i “život pogurao” u pravom smjeru. Naslijedio sam od pokojne bake mali komad zemlje (oko 1000 m2) na kojem sam napravio svoje prve, prave korake. Sadio povrće uglavnom sebi za gušt i kao svojevrsnu “terapiju”. Susjedi su počeli kupovati pomalo to što sam uzgajao pa sam ponovno počeo graditi i dobivati osjećaj samopouzdanja i samopoštovanja da vlastitim rukama mogu nešto napraviti i od toga nešto zaraditi. To je u kontekstu završetka aktivne sportske karijere od 20. godina gdje većina sportaša bude “u magli”. Postalo je jasno tada hoćemo li ovu našu poljoprivrednu priču podići na višu razinu ili ostati na ovome i pronaći drugo rješenje za život. Sport uči bitne životne lekcije. Pomisao da radim za sebe i svoju obitelj i zarađujem male novce mi je bila puno prihvatljivija nego da radim za nekog tko pojma nema što radi i opet mi plaća iste te novce ili manje.

Otkud interes za bobičasto voće, posebno u nas nedovoljno poznati haskap, sibirsku borovnicu?

Odabir bobičastog voća je došao kao logičan nastavak analize naših resursa, znanja i kapaciteta kojima smo raspolagali. Naše tržište voli razne bobice, tržište cijele Europe voli bobice. To pokazuju svi statistički podaci i segmentacija tržišta. Nemamo stotine hektara da bi bili ratari ili stočari, nismo tada raspolagali potrebnom mehanizacijom za veću proizvodnju, nismo raspolagali potrebnim znanjem za kompliciranijim i osjetljivijim biljkama te kad se sve zbroji i oduzme, bobičasto voće nudilo je najpovoljniji omjer uloženo/dobiveno kad gore navedene detalje uzmemo u obzir. Haskap je nešto novo i relativno nepoznato. Uz standardne vrste kao što su kupina, malina, ribizla, bazga trebala nam je kultura koja je nova i drugačija. Voćna vrsta koja sa svojim specifičnostima ima uvjete za dobru poslovnu priču. Iz svakog dobrog projekta stoji još bolja priča. Ljudi vole dobre priče. Proizvodnja haskapa u svijetu sudjeluje sa 0.7 posto u ukupnoj proizvodnji svih vrsta borovnica – znači konkurencija nije situacija za rješavanje. Plantaže koje postoje su daleko ispred nas i moramo se igrati lovice da ih uhvatimo i prestignemo. To je dug proces. Ali imamo svoj cilj i do njega ćemo doći.

Koje su tajne haskapa? Kakvi su prinosi? Kakva je isplativost?

Tajna je odabir pravilnog položaja zemljišta, kvalitetna priprema tla, kvalitetan sadni materijal te kasnija njega i mjere kao što su navodnjavanje, mreže za zasjenu i briga oko suzbijanja korova. Znači, tajna je u jako dobrom planiranju i razmišljanju. Tajna je krenuti od rješenja pa krenuti unatrag. Prinosi po literaturi jako variraju. Kreću se od 3-8kg. Koliko kolege i ja vidimo, realno je očekivati 2-2.5 kg po grmu u punoj rodnosti. Isplativost u poljoprivredi je riječ za strpljive i uporne. Otkupne cijene za haskap su astronomske u odnosu na npr. aroniju, ali haskap polako diže svoje prinose. Biljka ima svoj “stav” i “temperament” te ako mu ne idete “niz dlaku” obično stvari ne završe dobro. Rekao bih da ukoliko su stvari uredu i ovisno o startnoj visini investicije i iskorištenosti sredstava iz EU fondova (biljke, zemljište, mehanizacija, oprema za voćnjak, doprinosi, porezi, tekući troškovi, itd.), može se očekivati povrat investicije između 7. i 8. godine.

OPG ste osnovali ne tako davno, u srpnju 2015. godine s namjerom da pokrenete ekološki uzgoj voća i povrća. Što sve uzgajate i kako ocjenjujete dosadašnji rad?

OPG Cetinić-Frankos službeno je otvoren u srpnju 2015. godine i sredinom srpnja smo aplicirali na 6.3.1. programa Ruralnog razvoja (15.000 EUR) te smo godinu dana kasnije dobili pozitivno rješenje. Uzgajamo bobičasto voće. Kupina, malina, haskap, ribizla crvena i crna, josta, ogrozd, bazga, dud i šipak. Na manjem dijelu imamo ljekovito i aromatično bilje koje više služe kao repelent štetnicima nego za prodaju. Dosadašnji rad bih ocijenio vrlo dobrim. S obzirom na sve okolnosti, činjenicu da smo prva generacija poljoprivrednika i da smo krenuli od potpune nule – imamo razloga biti zadovoljni. Posebno sam sretan što moja djeca jedu hranu koju sami uzgojimo i što sve više vremena provode sa mnom na zemlji, igrajući se i pomažući koliko mogu s obzirom na svoju dob.

Koliko imate sadnica danas? Na kojim površinama?

OPG Cetinić-Frankos raspolaže sa 4.5 ha zemlje, pod nasadom je 1.5 ha. U ukupnom broju sadnica to znači 4.000 biljaka. Nisam pobornik proizvodnje na jako puno hektara. Pobornik sam ekološke, pametne, precizne i konkretne poljoprivredne proizvodnje. Moglo bi se reći da tajna uspjeha ili neuspjeha leži u sitnicama i detaljima.

Uz suprugu Zoranu Anu, tko vam još pomaže na imanju? Koliko je posla? Kada ustajete, a kada liježete?

Na imanju pomaže najviše moj tata Franko. Od milja ga zovem “tata total”. Gdje tata prođe s motikom tu korov više ne raste. Ponekad pomogne i punac Vanja. Kolege iz Zadruge također uskoče u pomoć. Trudimo se jedni drugima pomagati kad je veliki pritisak na nekom od naših OPG-a. Dijelimo mehanizaciju i vrijedne ruke, pa dan nekako lakše prođe. Kad me pitate koliko je posla mogu jedino odgovoriti da je poljoprivreda način života, a ne posao. To znači da je posao uvijek i stalno. Ili radiš na zemlji ili u glavi planiraš i razrađuješ što ćeš i kada raditi. Budim se u 5,30, a legnem u krevet najčešće oko 23 ili 23,30. Supruga i ja imamo dvoje male djece koja kad su bolesna ili ih muče zubi se znaju buditi svakih 30 minuta pa često nedostaje sna. Djecu vozim ujutro u vrtić, a ja idem raditi na zemlju. Srećom, vrtić gdje djeca idu je dva sela dalje od zemljišta pa mi je sve nekako usput.

Koliko se povećava posao u danima berbe? Koliko ona traje? Imate li dovoljno radne snage?

Kada smo planirali naš voćnjak znali smo da je jedan od velikih nedostataka kroničan manjak radne snage. U skladu s tim smo birali voće vrste i sorte koje se ne preklapaju već kad jedna vrsta završi, slijedi druga. Ili je preklapanje minimalno. Berba na nekim voćnim vrstama poput haskapa traje do 40 dana. Dok recimo na malini traje 150-170 dana. Prošle godine smo tražili radnu snagu putem oglasnih ploča u selima, društvenim mrežama i zavoda za zapošljavanje. Nitko nije htio raditi za satnicu koju smo ponudili (25k n), dnevna isplata. Shvaćam da je to težak posao i da bi bilo izvrsno da mogu platiti više, ali u budžetu nije bilo sredstava za veće satnice.

Vidjeli smo kako ističete da poljoprivreda nije posao, već je to način života. Lijepo rečeno, ali što zapravo time poručujete?

Poručujem zapravo da je posao onaj rad koji započne u 8 sati i završava u 16 i ideš doma bez brige ili razmišljanja. Poljoprivreda nije posao nego način života – to znači da radiš 24 sata na dan. Ili činjenično na zemlji ili u mislima. Često navečer kad legnem u krevet prevrtim dan – što sam radio dobro, što mogu popraviti i slično. Stara navika iz sporta pretpostavljam.

Udružili ste snage s istomišljenicima okupljenim u zadrugu uzgajivača bobičastog voća Berry Organica. Što je to donijelo i što mislite da će u budućnosti donijeti to udruživanje?

PZ „Berry Organica“ čine članovi OPG-a Babojelić, OPG Bučević, OPG Cetinić-Frankos, OPG Fišić, OPG Medić, OPG Muhar, OPG Nemedan i raspoređeni smo po cijeloj državi. Bitno je naglasiti da smo svi prva generacija poljoprivrednika. Udruživanje je donijelo osiguranje egzistencije našim obiteljima i to u društvu koje se ne voli udruživati nego dijeliti. Donijelo je plasman proizvoda, lakši pristup EU sredstvima, gradnju zajedničkog brenda, sudjelovanje na brojnim događajima, donijelo je nova prijateljstva i otvorena vrata za nekoliko poslovnih mogućnosti koja se ne otvaraju svaki dan ili svakome. Što će u budućnosti biti ne znam. Planovi i programi provedbe tih planova postoje. Živimo i radimo u sadašnjem trenutku jer tu smo najmoćniji i na to jedino imamo stvaran utjecaj.

Svojevremeno ste proglašeni najboljim mladim poljoprivrednikom. Što vam znači ta nagrada?

Proglašenje za najboljeg hrvatskog mladog poljoprivrednika je veliko priznanje radu mene i mojih kolega. Zahvaljujući projektu “Berry Organica” sam izabran za najboljeg hrvatskog mladog poljoprivrednika 2017. S tim projektom smo nastupili na 4. kongresu najboljih mladih poljoprivrednika u Bruxellesu u studenom 2017. te osvojili tri 2. mjesta u kategorijama “najbolji projekt”, “najodrživiji projekt” i “najinovativniji projekt”. Nedostajao je jedan bod da pobijedimo.

Jeste li pratili donošenje novog zakona o OPG-u, koji je jedva prošao u Saboru sa 77 glasova i zbog kojeg su neki zastupnici napustili sabornicu za vrijeme glasovanja? Kako se vama čini taj zakon?

Rad Sabora ne bih previše komentirao. Smatram da je većina zastupnika nekoliko svjetlosnih godina udaljena od istine u poljoprivredi. Nitko od njih se profesionalno ne bavi poljoprivredom, pa kako onda mogu znati što je stvarno dobro, a što nije? Što se tiče novog Zakona o OPG-u nemam neko posebno mišljenje. Treba pričekati efekte primjene tog zakona pa onda formirati stav i mišljenje. Što će on značiti u svakodnevnoj praksi vidjet ćemo. Jedno je zakon kao slovo na papiru, drugo je tumačenje tog zakona i provođenje u djelo. Iz pročitanog sviđaju mi se neke stavke poput zaštite imovine od ovrha, regulacija stvarnog broja OPG-a koji rade i proizvode, radi se razlika između „samoopskrbnih“ i „profesionalnih“ poljoprivrednika, uvođenje mogućnosti da obitelj i prijatelji koji nisu članovi OPG-a mogu povremeno pomagati bez zasnivanja radnog odnosa, sprječavanje zlouporaba temeljem poslovanja OPG-a.

Hrvatska u EU zaostaje na mnogim poljima, pa tako i u iskorištavanju sredstava fondova. Kakva su vaša iskustva? Što mislite koji su naši najveći problemi?

Kolege iz Zadruge i ja smo u tri godine postojanja uspješno iskoristili 300.000 eura iz raznih mjera RR-a. Znači može se, ali je sporo. Kada se čuje fraza “tako je rekla EU” to su u dobrom dijelu gluposti. Mi u Hrvatskoj imamo kompleks da se moramo dokazati sebi i drugima kako mi provodimo sve čisto, jasno i pri tome zakompliciramo život velikom dijelu potencijalnih korisnika tih mjera. Kao npr. klauzula iz 6.1.1. (50.000 eura) da nositelj ne smije biti na toj poziciji duže od 18 mjeseci ili 20.000 eura 24 mjeseca. Iz Ministarstva će reći kako je to mjera za “prenos” posla sa starih na mlade. Kada pogledate, naziv mjere je za “mlade poljoprivrednike”, a ne za “prebacivanje na mladog poljoprivrednika”.

Samo u Zagrebačkoj županiji zbog te klauzule preko 1000 OPG-a čiji su nositelji ispod 40.godina je ostalo bez mogućnosti prijave na tu mjeru. Također, odgovori na tu temu iz Ministarstva su da ima 15 drugih mjera na koje se može javiti i aplicirati – to je jednostavno loš odgovor. Ako uzmete u obzir ozbiljnost i ambicioznost ljudi iz Ministarstva. Problem je nedostatak sredstava za završetak tih mjera, banke ne vole financirati poljoprivredne projekte. Banke poljoprivrednike niti ne doživljavaju kao poduzetnike. Gdje ćeš većeg poduzetnika od uspješnog poljoprivrednika?! Izgleda da su u bankama zamijenili značenja riječi “poduzetnik” i “špekulant”. Lokalna samouprava (u većini slučajeva) je isto nezainteresirana za bilo kakvu pomoć.

U jednom dijelu je i u nama samima problem jer puno ljudi razmišlja na način – ajmo uzeti neke novce od EU za neke projekte. Meni je to užasno razmišljanje, iako shvaćam ljude koji tako razmišljaju. Uspješni projekti su tržišno orijentirani, konkurentni, fleksibilni i imaju dobru „matematičku podlogu“. U tom smislu sredstva iz EU fondova pomažu i olakšavaju financiranje i realizaciju projekata.

Koji su vam planovi u bližoj budućnosti?

Uzeti pet minuta za sebe. Šalim se, obiteljski planovi su vezani uz zdravlje, veselje i sreću djece i moje supruge. Poslovno proširenje proizvodnje, na postojećem dijelu povećati kvalitetu kroz modernizaciju postojeće opreme i mehanizacije te nastavak školovanja.

Imate obitelj, suprugu, dvoje djece, koliko ostaje vremena za sve njih? Što radite kada ne radite?

Ana i ja imamo dvoje djece – sina Leona rođenog 2015. te kćer Katarinu 2016. godine. Vremena uvijek nađem za njih. Oni su moj broj jedan. Pored njih sve ostalo blijedi. Djeca su u vrtiću do 16 sati kada ih pokupim poslije posla te uvijek idemo u šetnje, igramo se, šećemo s našom kujicom Tarom ili ih odvedem kod susjeda koji ima krave i konje. Djeca obožavaju životinje, koliko vidim i životinje njih. Ono što radim kada ne radim je odmor. Zbog tempa posla, obitelji i medijskih obaveza nemam puno vremena za sebe. Ono što mi najviše nedostaje je čitanje knjiga i uživanje u glazbi po odabiru u miru i tišini.

Nadimak Frankos dobili ste po djedu koji je s Korčule. Veže li vas što za more, za Jadran, za Korčulu?

Uvijek će postojati krvna i emotivna veza s Korčulom. Preci s tatine strane su skoro svi pokopani na Korčuli te svake godine idemo dolje na ljetovanje. Iako, zadnje dvije godine (zbog posla) nisam bio. Za Korčulu me veže i moja prijašnja sportska karijera. Puno prijatelja i kolega s kojima sam nastupao i trenirao za reprezentaciju su članovi “Ošjaka” iz Vela Luke. Cijelo moje djetinjstvo je ugrađeno u obale i uvale Korčule. Nema ljepšeg otoka ili mjesta na svijetu od Korčule.

Svjedoci smo demografske pustoši i odlaska mladih i stručnih ljudi iz Hrvatske. Kakva je vaša poruka mladima?

Pustoš je dobar opis onoga što se događa kod nas u Hrvatskoj. Moja poruka mladima je da uvijek imaju dobrobit svoje obitelj i sebe na prvom mjestu. Ako je to odlazak izvan Hrvatske u potrazi za srećom i kruhom, neka probaju. Nadam se da će uspjeti. Ako je to ostanak u Hrvatskoj onda moraju biti spremni donositi hrabre odluke koje će provoditi uporno i dosljedno dok ne ostvare svoj cilj. Moja priča i priča moje obitelji vezane su za ostanak u Hrvatskoj i radom u poslu sa „sedam kora“. To je bila naša svjesna, planirana odluka i nismo požalili niti jednog dana zbog toga. Ne znam hoćemo li moja Ana i ja imati dobar život u Hrvatskoj, ali ćemo napraviti sve da izgradimo bolju budućnost za našu djecu. Ako svi odemo, tko će na to utjecati? Da bi pokrenuli vatru, dovoljna je iskra. Nadam se da priča mene i moje obitelji može poslužiti kao inspiracija i dokaz da se kod nas može uspjeti. Nije lagano, ali se isplati.