FOTO: SLAVEN LETICA – O bitci na Sutjesci iz “žablje”, podgorske, perspektive

Podijelite članak

Slaven Letica, naš poznati politički analitičar i kolumnist, progovorio je o povijesnoj Bitci na Sutjesci iz podgorske prespektive, kako kaže, jer je rodom iz Podgore iz koje je na Sutjesci bilo 80-ak ratnica i ratnika.

U objavi na Facebooku Letica piše:

O bitci na Sutjesci iz „žablje“ – podgorske – perspektive

BITKA NA SUTJESCI NAJTRAGIČNIJA JE BITKA U POVIJESTI NAŠEG MALOG MISTA – PODGORE

Jučer i danas brojni su umnici (pa i neki bezumnici), posebice oni koji sebe smatraju nepokolebljivim čuvarima „antifašističkog“, odnosno partizanskog spomena i nasljeđa, objavili osvrte na obljetnicu početka Bitke na Sutjesci koja je započela 15. svibnja, a okončana 15. lipnja 1943. godine.

Gotovo svi, sa činjenično neoborivim argumentima, navode da je to bila velika hrvatska bitka.

Hrvatski predznak ili atribut bitke određuje činjenica što je od ukupnog broja partizana (22.150) iz Hrvatske bilo njih 8.925 ili 41%.

Danak u krvi koji su na Sutjesci platili Hrvati još je veći: od 7.543 stradala partizana (većina je poginula, ali je dobar dio pokosio pjegavac, tifus), iz Hrvatske ih je bilo 4.105 (54%), od čega oko 2.908 (40% ukupnog broja stradalih) iz Dalmacije.

Njemačka ofenziva „SCHWARZ“ u kojoj je na sudjelovalo oko 127.000 vojnika (pet njemačkih divizija s oko 67.000 vojnika, tri talijanske divizije s oko 43.000 vojnika, ustaško-domobranske postrojbe od oko 15.000 vojnika, jedna pukovnija bugarsko-carske vojske sa 2.000 vojnika i oko 2.000 četnika) imala je za cilj konačno uništenja komunističkog vodstva partizanskog pokreta na čelu s Josipom Brozom Titom i cijelog – danas bismo kazali – hibridnog antifašističkog i antinacističkog partizanskog pokreta.

S trunčicom gorke ironije mogli bismo kazati da su se samo „ludi“ Dalmatinci i Hrvati mogli boriti u katastrofalno vođenoj bitci Josipa Broza Tita u kojoj je odnos snaga bio 6:1 u ljudstvu, a 30:1 u ratnoj pratećoj tehnici.

Bitka na Sutjesci bila je, vrijeme sve mijenja pa i memorije, vrlo važan dio identiteta mog rodnog mjesta Podgore jer je u njoj sudjelovalo oko 80 ratnika i ratnica, od kojih je poginulo i umrlo njih čak 39.

S obzirom na broj stanovnika moje Podgore to je možda i relativno najveći danak u krvi koju je jedno mjesto dalo u ratu protiv Sila osovine i njenih lokalnih saveznika. Kako je Podgora u to doba imala oko 1.500 stanovnika, lako je izračunati da je na Sutjesci izgubila 2.6% stanovništva.

Radi usporedbe – koja je iz današnje političke perspektive vrlo važna – u Bitci na Sutjesci na partizanskoj strani sudjelovalo je samo 67 Beograđana; dakle manje nego Podgorana.

Za današnje prilike u kojima vlada apsolutno historiografsko i političko bezvlašće, važno je kazati što je bio glavni, a često i jedini, motiv za masovni odlazak Podgorana, stanovništva podbiokovlja i Dalmatinaca-Hrvata u partizane.

To, sasvim sigurno, nije bio sirenski zov boljševičkog komunizma (ratnici su odreda bili HSS-ovci, težaci i ribari) nego stoljećima akumulirani strah i protest protiv talijanizacije i talijanske okupacije Dalmacije.

Točka na „i“ koja je dovela do masovnog antifašističkog, koji je ubrzo pretvoren u partizanski, a na kraju i u komunističko-partizanski pokret, bili su Rimski ugovori (tri ugovora potpisana su 18. svibnja 1941. u 12:30 između NDH i Kraljevine Italije u Palazzo Venezia u Rimu) kojima je Ante Pavelić (mi di Dalmatinci rekli: nije mu bilo ćaćino) Italiji „pripisao“ Istru i veliki dio Dalmacije: područje Zadra, Šibenika, Splita, otoke Rab, Krk, Vis, Korčulu, Mljet i mnoge druge manje, zatim Boku Kotorsku te dijelove Hrvatskog primorja i Gorskog kotara.

Što se moje rodne Podgore tiče, ali i cijelog kraja od rijeke Cetine do rijeke Neretve, narodnjački, pravaški i preporodni utjecaj i nasljeđe don Mihovila Pavlinovića (Podgora, 28. siječnja 1831. – Podgora, 18. svibnja 1887.) koji se borio i izborio za službenu uporabu hrvatskog jezika u Dalmatinskom saboru, Dalmaciji i Hrvatskoj te za ujedinjenje svih hrvatskih zemalja u jedinstvenu državu imao je veliki utjecaj na rađanje revolta i pokreta otpora protiv talijanske i njemačke okupacije Hrvatske i vazalskog položaja na koji je NDH pristala: teritorijalnim ustupcima, prihvaćanjem rasnih zakona, pogromom nad Židovima, Ciganima (Romima), Srbima, pa i HSS-ovcima.

Moglo bi se stoga slobodno reći da su Podgorani i stanovnici zabiokovlja i podbiokovlja u Drugi svjetski rat odlazili kao sljedbenici ideja Mihovila Pavlinovića i onih braće Radića, ali i da su se iz njega mnogi vratili kao sljedbenici i slijepi vjernici ideja „bratstva i jedinstva“, druga Tita i druga Staljina.

Bio je to jedan od ključnih razloga što je skojevski i komunističko-partizanski teror zavio u crno brojne podgorske obitelji tijekom i po neposrednom završetku Drugog svjetskog rata.
Bila je to velika tabu tema sve do 1990. godine. Iako se u malom mjestu zapravo sve znalo – i imena ubijenih i imena nekih ubojica – vladala je zavjera šutnja. U selu je ubijeno 18 seljana, među njima četiri svećenika. Njima je poslije 1990. na mjesnom groblju podignut znamen s imenima ubijenih i natpis »Navik taj živi ki zgine pošteno«.

Zaključiti ću ovako. Postoji puno neospornih razloga da se moja Podgora, Dalmacija i cijela Hrvatske s ponosom sjećaju Bitke na Sutjesci, uz jasnu svijest kako je herojska narativ koji je gotovo pola stoljeća stvarala jugoslavenska komunistička propaganda, usmjerena na stvaranja mita i kulta ličnosti „trostrukog narodnog heroja“ JBT pregazilo vrijeme. Sutjeska je veliko stratište Dalmatinaca i Hrvata koji zaslužuju stručak cvijeća, jer niti jedan koji je tamo poginuo ili skapao od tifusa nije sudjelovao u krvavom osvetničkom piru u kojem su, bez suda i suđenja, „U ime naroda“ likvidirani „narodni neprijatelji“, „klasni neprijatelji“, „kulaci“, „klerofašisti“, „domaće izdajice“ i dr.

Napomena: o tematici na koju se odnosi ovaj zapis dugo sam razgovarao s dr. Franjom Tuđmanu nakon što sam ga zamolio da bude pokrovitelj podizanju spomenika don Mihovilu Pavlinoviću. Bio je veliki štovatelj njegova književnog i političkog nasljeđa i vrlo je dobro razumio o čemu sam govorio kad sam mu predložio, a on je to prihvatio, da mog susjeda, bivšeg partizana i admirala JNA Svetu Letica imenuje vrhovnim zapovjednikom Hrvatske ratne mornarice. Nije ga razočarao.

Komentiraj