SLIKE ŽIVOTA: Sanja Fališevac – sjajna kiparica koja ne vidi, ali baš sve vidi

Umjetnica za kojom su mnoge izložbe i priznanja, slijepa kiparica Sanja Fališevac iz Zagreba, jednom je rekla da vidi na svoj način i da se to zove “unutarnje oko”.

Piše: Sandra Petrž

*Serijal je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Danas, nakon godina iskustva, kaže: ako se dobije dar za stvaralački rad, dobije se i dar da ga se može raditi! Kako bi to bilo naopako da imamo talent a ne možemo ga provesti. Zato to meni nije teško. Trebalo je samo puno raditi kako bih se usavršila. Radom se razvija osjet u rukama, percepcija u mozgu, inspiracija i volja. Umjetnost nije kao bilo koji drugi posao, nije to ni zanat. Na jednoj Tribini u Društvu hrvatskih književnika gdje sam bila prije više godina, rečeno je: “Umjetnik je spona između Neba i Zemlje”! To je upravo tako, što sam osjetila kroz stvaranje.

Vi i gospođa Martina Domanovac, vaša asistentica, sjajno funkcionirate. Kako ste se našle?

Martina je tražila posao, a ja sam već duže vrijeme tražila kandidata za asistenta preko oglasnika Posao.hr. Naravno, ona nije imala ranija iskustva s osobama poput mene. Došla mi je dobro pripremljena i bez straha, jer je od male nećakinjice dobila informacije o meni, a njezina me nećakinja vidjela na TV-u.

Službeno je sa mnom 8 sati dnevno, no mi se snađemo u raspoređivanju vremena i aktivnosti da sve bude kako treba, a i da obje budemo zadovoljne. Meni je trebala osoba koja se, sa svojim sklonostima, interesima i željom, može uklopiti u dio mog života. Ovdje se ne radi o invaliditetu, nego o potrebi i umjetnosti.

Koliko vremena provodite zajedno i u čemu vam sve pomaže?

Martina me prati gdje god trebam otići, poslovno i privatno, te na izlete, šetnje… Poslovno: svakodnevna pratnja u atelier, pomoć kod prijava na natječaje za izložbu, pomoć u patiniranju skulptura kao i nekih tehničkih obrada alatom – sve za što trebaju oči i sluh. Jasno i u komunikaciji s nepoznatom okolinom, pri telefonskim razgovorima…

Zanima vas kiparstvo i keramika, tkanja… Ali, kiparstvo je nekako na prvoj crti. Kada ste i kako osjetili tu sklonost oblikovanju? Kada ste učinili svoj pravi prvi kiparski potez?

Možda je sklonost modeliranju otkrivena u mojoj devetoj godini, ali prvi pravi kiparski zadatak sam dobila u četrnaestoj godini života. Tada sam radila portret Vojina Perića kojega mi je mentorica Nada Orel dovela. Joj, kako me je  tada bilo sram! Vojina nisam poznavala, a morala sam ga pipati po licu. Danas je on glumac kazališta “Novi život”.

Ali, na početku nije išlo sve glatko. Htjeli su vas gurnuti u daktilografiju, znači daleko od umjetnosti. Kako ste se izborili da vaš svijet bude umjetnost?

U ono vrijeme nismo imali slobodu izbora zvanja, nego nam je tzv. stručnjak za profesionalno usmjeravanje morao “pomoči” pri odabiru budućeg zanimanja na osnovu onoga s čime se slijepe osobe mogu zaposliti. Ja sam znala da ništa od toga nije praktično za mene, da jednostavno želim i moram biti umjetnica. Osjećala sam to kao poziv Bogom dan. Zato se nisam dala stjerati u kut; rekla sam im: “Ili umjetnost, ili ništa”. Tako su morali popustiti. Jedan profesor na odjelu za keramiku je isto komentirao kako se keramikom neću moći baviti kao profesijom, nego samo kao hobijem. Sada vidite da to nije istina! On je možda mislio na zarađivanje za novac, što je i točno, a što se odnosi i na druge keramičare, jer je svima teško. Hrvatska nije pogodno tržište za to. Osobama s invaliditetom još je teže. Ali, važno je raditi i time biti zadovoljan. Sve što sam postigla, postigla sam radom.

Što su vam rekli najbliži, roditelji? Kakva je bila njihova podrška?

Od roditelja sam imala najviše podrške. Njima se sviđao moj izbor, a majka je znala da ću sama najbolje odabrati. Ona me je godinama tjerala raditi, jer sam povremeno zabušavala u početku!

xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

Rođena u Požegi, živi i radi u Zagrebu. Završila je Školu primjenjenih umjetnosti i dizajna, smjer za keramiku i tehniku tkanja.

Za čisto kiprstvo opredjeljuje se uz kontakte i suradnju s akademikom prof. Želimirom Janešom, kiparom na HAZU, te poljskim kiparom Riszardom Stryjeckim, suradnikom na likovnoj akademiji u Varšavi, s kojim se susreće na europskoj koloniji u Oronskom.

Javno djelovanje: Brojne skupne i samostalne izložbe u inozemstvu (u Poljskoj, Londonu, Ženevi), a u Hrvatskoj u Zagrebu, Rijeci, Zaboku, Varaždinu.
Sudjeluje u dobrotvornim aukcijama, na nekoliko kolonija i na Trijenalu hrvatskog kiparstva u Gliptoteci HAZU.
Skulpture joj se nalaze u nekoliko javnih prostora i mnogim privatnim zbirkama. U dječjem parku na zagrebačkom Jarunu nalazi se brončani pas-vodič “Val”.

Materijali i motivi: Teme skulptura su apstrakcije mašte, stilizirani likovi, realistični likovi, vaze…. Sakralne likove izrađuje po narudžbi.
Kao materijal dominira crvena i bijela terakota, ponekad u kombinaciji s metalom, pleksiglasom i staklom. Ponešto je radova izvedeno i u bronci.

Dimenzije: uglavnom između 20 cm i 100 cm.

Atelje:
Trg bana J. jelačića 15 (dvorište)
10 000 Zagreb
(posjet moguć uz prethodnu najavu telefonom

xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

Koliko je teško oblikovati nešto što ste zamislili kad čovjek ne vidi? Jednom ste rekli da vidite na svoj način i da se to zove “unutarnje oko”?

Nakon godina iskustva mogu reći: ako se dobije dar za stvaralački rad, dobije se i dar da ga se može raditi! Kako bi to bilo naopako da imamo talent a ne možemo ga provesti. Zato to meni nije teško. Trebalo je samo puno raditi kako bih se usavršila. Radom se razvija osjet u rukama, percepcija u mozgu, inspiracija i volja. Umjetnost nije kao bilo koji drugi posao, nije to ni zanat. Na jednoj Tribini u Društvu hrvatskih književnika gdje sam bila prije više godina, rečeno je: “Umjetnik je spona između Neba i Zemlje”! To je upravo tako, što sam osjetila kroz stvaranje.

Otkud inspiracija? I kako nastaju vaše umjetnine?

Inspiracije dolaze na razne načine, sa svih strana: dolaze same prilikom modeliranja jennog rada, dolaze mi u snu ako dugo razmišljam o nekoj temi koju ne mogu «uhvatiti», često mi najbolje skulpture nastanu nakon putovanja na kojemu sam dodirom doživjela neke dublje osjećaje. Putovanja mi nekako proširuju “vidike”. “Dama s kamelijama” je nastala nakon pročitanog istoimenog romana. Lik dame mi je opisan s naslovne stranice knjige.  “Otočanke” su nastale na brodu, na povratku s Lastova. “Gusar” je nastao nakon što sam obišla jedan drveni gusarski brod. Želja mi je bila raditi skulpturu broda, ali je spontano prešlo na lik gusara s kartama svijeta i nekim apstraktnim detaljima. Tako su nastale plesačice i neki bajkoviti likovi.

Volite apstrakcije. Kažete da su vam najdraže. Klasični su vam likovi dosadni. Zašto?

Da, apstrakcije su mi najjača inspiracija, jer daju mogućnost izražaja na puno načina i nepresušne su. To mi je spontana sklonost. Klasične teme su mi kao neki zanat, jer su tu više zadane tehnike. Ja volim izmišljati i tražiti.

Koliko dugo radite na nekom djelu? Kako osjetite što bi na njemu još valjalo doraditi?

Za svako kiparsko djelo treba nekoliko dana, ovisno o vrsti materijala i zahtjevnoj formi. Bijela, ružičasta i crna glina su posebno zahtjevne. Crvena glina je uobičajena i najugodnija za modeliranje. U toku rada osjetim oblik dok rukama idem po cijeloj površini i kroz ruke mi ide percepcija u misli isto kao što videćim ljudima ide putem vida. I, nemojte umjetnika pitati kako će znati što fali njegovom djelu dok ga radi ! To Vam mi ne znamo reći!  Nije kod mene sve drugačije od drugih likovnih umjetnika. To se pokazalo kada su mladi kipari radili s povezom na očima, na mojoj radionici u varaždinskom RezervArtu. I oni su se bez gledanja odlično snašli iako im je to bilo prvo iskustvo u životu.

Okušali ste se i u portretu. Je li to posebno teško? Koja je tajna da i u tome uspijevate?

Možda je prilikom izrade portreta teško izvući neke detalje koji se na licu vide, ali se ne osjete… Tada mi treba pomoć osobe koja vidi i koja zna objasniti. Inače, meni nije teško. Puno je teže raditi male dimenzije od 10, 20 cm zbog sitnih detalja. Veće skulpture je lakše izraditi. I to baš portret.

Imali ste i brojne izložbe. Postoji li najdraža?

Teško da bih izdvajala izložbu kao najdražu, to se mijenja. Trenutačno je ova zadnja koja je bila u Krapini.

Održali ste i neke zanimljive radionice. Kako je to izgledalo?

Održala sam radionice od dječjeg vrtića do one s miješanim uzrastom; sa i bez poveza na očima kao i radionicu sa studentima kiparstva (koji su eksperimentirali s povezanim očima). Grupi koja gleda pokazujem kako početi modelirati, te im objašnjavam. Nakon što im krene, uz pomoć svoje asistentice ih obilazim od jednog do drugog da osjetim što su i kako su počeli, pa im svakome objašnjavam i pokazujem (i malo popravim), ono što treba i kako treba.

Ljudi me pitaju kako djeca to prihvaćaju? Valjda to što sam “drugačija” po njihovom mišljenju. Ali po stavu djece nisam. Ona to prihvate kao nešto najnormalnije. Većina vrtićke djece jedva čeka da mi nešto napišu na dlan. Oni su bez predrasuda i straha. Ali svi na radionicama koji se prijave najčešće s guštom rade. Ma koji bi tu trebao biti problem!? Važna je otvorenost.

Volite putovanja. Što vam ona donose? Kako upijate sve ono što vas okružuje?

O da, putovanja! Putujem sa ciljem, promišljeno. Jer od putovanja očekujem dublji smisao. A njega ću dobiti ako znam zašto i kako ga iskoristiti. Nema trčanja za vodičem i grupom.  Svako mjesto ima svoju dušu, onaj puls koji se osjeti. Ja moram malo polakše i spontanije obilaziti, nešto opipati na ulicama već prema interesu i dostupnosti, ali mi se i opiše, te negdje sjesti u restoran, slastičarnu, dučan, muzej, galeriju, park itd. To je onaj direktni kontakt s ambijentima i gužvom. (Kod nas bih čekala u redu za sladoled, a u Italiji se gura i nadmeće: prego, prego… Kaos na cesti, za parking, smeće, pa sve one raskošne crkve i mozaici u Ravenni; ona posebna knjižnica Malateste Novela iz 15. stoljeća u Cesseni u kojoj sam imala posebnu čast opipati ono što se inače ne smije dirati, original knjige sa stranicama od janjeće kože (izgleda kao papir) i draguljima na koricama. I onda se ljudi ćude pitajući zašto putujem kad ne vidim. Zar je gušt putovati leteći brzinom svjetla da bi samo gledali? Zar ne bi bio veći gušt stopiti se s pulsom nekog kraja?!

Pisali ste i poeziju. Jeste li odustali?

Poeziju sam pisala ono jedno vrijeme dok nisam bila aktivna u modeliranju. Pisala sam, također, ponesena nekim impulsom, pod pritiskom osamljenosti. Odustala sam, jer previše ljudi piše. A i ne stignem više. Kiparstvo zaista puno traži.

Kao osoba s posebnim potrebama kako ste zadovoljni odnosom vlasti i hrvatskim ustanovama prema invalidnim osobama?

Ja se ne opterećujem ustanovama. Živim svoj život koji nije dosadan, u koji si sama unosim ono što volim, krećem se među pozitivnim ljudima, jer sam dovoljno toga proživjela da znam kako biti zadovoljan. Prihvatila sam svoju situaciju još u djetinjstvu kako se ona mijenjala, da se sada osjećam potpuno normalna. Hrvatska vlada se jako popravlja sa zakonima o osobama s invaliditetom. Mi nismo poput nekih zemalja koje brzo rade, ali je puno učinjeno zahvaljujuči pojedincima koji su povukli borbenu liniju. Veliki je uspjeh imati asistenta, možda najvažnije, kao i otvorena vrata obrazovanju i zapošljavanju.

Što bi na tom planu valjalo mijenjati?

Valja se požuriti! Brže mijenjati ono što mi kažemo da ne valja. Da, i malo smanjiti administracije, pojačati kontrole u organizacijama za koje postoje pritužbe. Jer, ako se ne pripazi na ispravnost rada koja korist od svih dobrih poteza. I društvo se mora mijenjati, kod nas su strašno prisutne predrasude. Npr: mnogi misle da mi je asistentica nešto poput medicinske sestre ili soc. radnice i sl. A moja je asistentica dizajner sa studijem povijesti umjetnosti!

Kakvi su vam planovi? Što biste još željeli postići?

Imam samo želje, a plan je projekt studijsko putovanje kroz Italiju, od Venecije do Napulja i Pompeja.

Cilj putovanja je nadoknaditi ono što mi Akademija nije mogla pružiti, ono što ne mogu vidjeti, ali mogu taktilno doživjeti. Italija ima toliko muzeja i galerija prilagođenih za slijepe osobe kao i druga bogatstva iz povijesti. Za taj će projekt uskoro biti pokrenuta kampanja.