MLADI DOLAZE: Tara Beata Racz – u osebujnom svijetu suživota slikarstva i psihologije

Talentirana, mlada, uspješna… i teško bi bilo nabrojiti sve što je Tara Beata Racz, koja je u sebi utjelovila dvije zanimljive teme – slikarstvo i psihologiju. Diplomirala je i jedno i drugo, a potom to i uspješno spojila. Kako? Otkrila nam je u otvorenom i zanimljivom razgovoru.

Bili ste odlična studentica. Slikarica koja je najprije diplomirala psihologiju i dobila dvije dekanove nagrade za izvrsnost. Otkud psihologija?u

Interes prema psihologiji javio se u srednjoj školi. S odrastanjem, počela sam se sve više zanimati za pitanja o tome tko sam, kako ljudski um funkcionira, do koje je mjere naše ponašanje svjestan izbor, a koliko je definirano raznim nesvjesnim nagonima i impulsima. Negdje u to vrijeme pročitala sam knjigu Čovjek i njegovi simboli od Carla Gustava Junga i ta je knjiga još više produbila moje zanimanje za ljudsku psihu i potaknula me da upišem studij psihologije.

Odlučili ste se za slikarstvo i diplomirali na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Ksenije Turčić. Tu ste nagrađeni s četiri Rektorove nagrade. Otkud pretplata na nagrade?

Tijekom studija slikarstva bila sam uključena u brojne projekte: uređivala sam i pisala za studentski časopis Skica, volontirala u Udruzi Zajedno psihijatrijske bolnice Sv. Ivan na Jankomiru, sudjelovala u osmišljavanju i organizaciji raznih izložbi, izrađivala scenografiju za Jánačekovu operu Mala lukava lisica. Dio projekata na kojima sam sudjelovala bio je prepoznat kao važan za lokalnu zajednicu i kulturu pa sam za njih nagrađena Rektorovim nagradama. Svakome je drago kad se njegov trud prepoznaje i cijeni, ali moram istaknuti da mi nagrade nikada nisu bile cilj. Naprosto, posvećujem se stvarima koje volim, motivaciju pronalazim u samoj aktivnosti.

Kada se u vama rodila slikarica? Postoji li nešto što vas je odvuklo u svijet boja?

Imam dvije godine stariju sestru Doroteu koja je stalno crtala i slikala, a ja sam se uz nju primila pastela još kad sam bila beba. Penjala sam se na stolić i šarala uz nju, ona mi je bila uzor i inspiracija. Roditelji su nam često donosili nove bojice, flomiće, kistove, a nas dvije smo se igrale i zabavljale crtajući, a kasnije i zajedno smišljajući izmišljene likove i svjetove. Bavile smo se i glazbom: Dorotea je svirala violončelo, a ja violinu. Kasnije je ona izabrala glazbeni put i danas je violončelistica, živi i radi u Washingtonu, a ja sam u jednom trenutku shvatila da me likovnost više privlači. No trebala sam skupiti hrabrosti i prevladati vlasitite nesigurnost da se odlučim formalno obrazovati i upisati slikarstvo na Likovnoj akademiji.

Poznati ste i po tome da volite prikazivati životinje, ali na svoj specifičan način. Vi im zapravo mijenjate oblike. Otkud ta ideja? Je li teško stvarati zapravo nova životinjska bića? Otkud vam nadahnuće?

Čitala sam brojne antičke mitove i legende koji su vjerojatno utjecali na moj rad. Životinjski hibridi poput morskog konja, himere, grifona, satiri i kentauri, sve su to bića koja posjeduju arhetipsku moć i sastavni su dio kolektivne svijesti naše civilizacije. I u srednjevjekovnim bestijarijima nailazila sam na slike pravih i fantastičnih životinja koje simboliziraju neke ljudske osobine poput vjernosti, odanosti, lukavosti, samostalnosti, prepredenosti pridajući im simboličku vrijednost. Dok sam radila na ciklusu slika Transanimalija, čitala sam Knjigu o izmišljenim bićima Jorgea Luisa Borghesa, i tada sam zapravo došla na ideju da slikam izmišljena stvorenja. Nisam željela tek ilustrirati pojedine životinjske hibride, već su oni sami postepeno nastajali. Slikala sam tako da bih najprije izradila podlogu koja je bila vizualno stimulativna, ali nestrukturirana. Iz takve podloge, iz mrlja, nedefiniranih struktura izranjali su oblici čudovišnih stvorenja. Kroz naizmjeničnu igru figure i pozadina postepeno bih došla do konačnih formi. Dakle, životinjski hibridi su nastali u potpunosti slobodno, s vizijom koja je došla u procesu rada.

Što za vas uopće predstavlja slikarstvo?

Slikanje je za mene prostor slobode kroz koji gradim sebe kao osobu. Ujedno, to je i prostor susreta između mene i drugog subjekta.

Volite li izložbe i kako uspostavljate kontakt s posjetiteljima?

Poseban je osjećaj kad radovi izađu iz ateljea i postave se u galeriji. U novom prostoru slike počinju živjeti novim životom, izlaze iz osobnog prostora u javni, ogoljuju se i izlažu, to je osjetljiv i neponovljiv trenutak. Tek tada slike mogu uspostaviti dijalog sa svojim promatračem. Kao autora uzbuđuje me ta mogućnost otvaranja i izlaganja, a naravno, zanima me i koje emocije i asocijacije slika budi pri susretu s drugim, koja pitanja otvara. Naravno, volim izložbe i zbog toga što tada imam priliku susresti svoje kolege i druge posjetitelje te s njima razgovarati o umjetnosti.

Poznato je da rado u svom umjetničkom svijetu stvarate i mozaike. Što vas privlači  tome?

Za mene je rad na mozaiku poput meditacije, zahtijeva fokus i smirenost. Opušta me, otvara nebrojene mogućnosti da od raznobojnih krhotina stvaram cjelinu, gradim novi svijet, a sastvaljanje nije predvidivo, nije tek zbroj svojih dijelova. Također me u izradi mozaika privlači rad s raznim materijalima poput kamena, stakla, keramike, a svaki materijal sa sobom nosi vlasitite specifičnosti i izazove. Izrada mozaika ipak nije samo kontemplativna aktivnost, to je i fizički zahtjevan posao jer nije lako razbijati materijale u sitne pločice i komadiće. Uz strpljenje potrebna je i snaga. Ipak, mene to i zabavlja i opušta jer kroz čin destrukcije mogu iz sebe izbaciti i otpustiti stvari koje me muče. Nakon toga ipak slijedi konstrukcija: stvaranje nove cjeline ujedno je i rad na sebi.

Uspješno ste povezali psihologiju i slikarstvo. Bavite se i art-terapijom. Koliko je ona u nas prisutna?

Mislim da se u današnjem svijetu javlja sve veća potreba za art-terapijom. Sve više ljudi zainteresirano je za polaženje art-terapijskih radionica, a i sve je i veći broj institucija poput bolnica, domova umirovljenika i centara za rehabilitaciju koje prepoznaju ljekovitu moć umjetnosti. Nadam se da će se s vremenom otvoriti i veći broj radnih mjesta za likovne terapeute jer uvjerena sam da bi oni bili itekako dragocjeni u odgojno-obrazovnim kao i u ustanovama socijalne skrbi. Imam sreće da sam trenutno zaposlena kao likovni terapeut u Centru za rehabilitaciju Zagreb na Orlovcu gdje imam priliku primijenjivati sva svoja dosad stečena znanja, iskustva i vještine.

U čemu se sastoje vaše art-terapijske radionice, edukacije i predavanja?

Moje art-terapijeske aktivnosti, bilo da se radi o radionicama, edukaciji ili predavanjima, sastoje se jednim dijelom od psihodinamičkih teorija, jungijanske psihologije i geštalta, a drugim dijelom od iskustvenog rada na sebi. Tek kad sami osjetite dobrobit koju stvaralački proces donosi za mentalno zdravlje i osobni rast, možete razumijeti koliko je važno da se ta znanja i vještine prenose te da se što više ljudi upozna s iscjeliteljskom snagom umjetnosti.

Gdje tu dolazi do izražaja psihologija, a gdje slikarstvo?

Terapija umjetnošću je spoj psihologije i nekog oblika umjetnosti. Slikarstvo, ili neki drugi oblik umjetnosti, način je na koji se izražavamo. Budući da je to izražavanje udaljeno od verbalnog izričaja, više je u kontaktu s raznim nesvjesnim, kontradiktornim i konfliktnim osjećajima koje proživljavamo u određenom trenutku. S druge strane, psihologija nam daje znanja i vještine da uspješno vodimo proces kreacije te da s više razumijevanja uđemo u dijalog između terapeuta, klijenta i umjetničkog djela.

Postoje li neke posebne metode koje primjenjujete, koje su vam posebno drage?

Jedna od tehnika koje volim primijenjivati je intuitivni kolaž. Izrada kolaža složen je proces koji na spoznajnom i emocionalnom planu zahtijeva da se stari smisao najprije izbriše kako bi se pronašao novi iz prividnog kaosa besmisla. Ako gledamo način izrade kolaža, koji se sastoji od kombiniranja različitih elemenata u jednu novu harmoničnu cjelinu,  kolaž postaje mjesto sudara dijelova, ploha, površina i referenci. On istovremeno utjelovljuje i priziva stanje kaosa iz kojeg se nastoji ponovno uvesti neki oblik reda. Kroz proces rastavljanja starog i sastavljanja nove cjeline od više raznovrsnih slika, boja, oblika i tekstura možemo utjeloviti i reprezentirati brojna kontradiktorna iskustva, od kompleksnih psihičkih stanja, nemogućih težnji do nerazriješenih konflikata između namjera i želja, misli i osjećaja. Kao senzomotoričko iskustvo izrada kolaža zahtijeva od osobe da kida, reže, trga, mijenja, miješa i lijepi dijelove. Ako gledamo koje je psihološko svojstvo tih radnji, vidimo da one kao jednu od funkcija imaju i otpuštanje agresije. Čak i na prvi pogled, iz perspektive “samo vizualnog”, kolaž se nameće kao neki tip konfrontacije.

Je li teško neku osobu uvesti u terapiju umjetnošću?

Kako bih uspješno uvela osobu u terapiju umjetnošću, potrebno je da osoba bude spremna na terapijski rad te da osjeća sigurnost i povjerenje u mene. Nekad taj proces ide glatko, a ponekad je teži.

Kad biste danas morali odlučiti između psihologije i slikarstva što biste mogli lakše ostaviti?

Slikarica sam, ne mogu bez stvaralačkog rada, bavim se likovnom terapijom, a psihologija je dio mog obrazovnog puta koji mi pomaže u radu s klijentima.

Može li se u nas živjeti od umjetnosti, konkretno slikarstva?

Živjeti isključivo od slikarstva u Hrvatskoj je jako teško. Oni koji su to uspjeli više su iznimka nego pravilo. Većina mojih kolega koji su se uspjeli etabilrati u slikarstvu, uz slikanje se bave još nekim poslom. To je potrebno kako bi si mogli osigurati egzistenciju i nastaviti se baviti slikanjem. Troškovi izrade slike su veliki. Materijali poput boja, platna, okvira, kistova… sve to puno košta. Uz to, slikarima je potreban radni prostor u kojemu mogu stvarati. Također, uz to se veže i problem skladištenja slika. Važna je financijska stabilnost da bismo mogli opstati u svijetu umjetnosti.

Koliko se teško probiti kao mlada slikarica?

Teško je… Važno je zato biti uporan, predan, marljiv i kontinuirano slikati. Jedino tako je moguće probiti se na slikarskoj sceni.

Kakva je pomoć društvo, postoji li uopće, osjećate ju?

Nakon što završe akademiju, mladi slikari su prepušteni sami sebi. Osim osobnih kontakata s drugim umjetnicima do čijeg mišljenja mi je stalo, ne postoji briga ili potpora društva koja bi pokazala da se cijeni rad i put mladih umjetnika.

Mladi ste i uspješni. Što biste poručili mladim ljudima koji često ne vide perspektivu?

Poručila bih im da budu svoji i rade na vlastitom autentičnom izrazu. Neka pokušaju živjeti i stvarati u sadašnjem trenutku. Za to je, naravno, potrebna hrabrost, ali i podrška. Rekla bih im da će na putu nailaziti na prepreke, da će se preispitivati i ponekad sumnjati u vlastite izbore, no sve to čini život vrijedan življenja. I neka ne odustaju od sebe i svojih snova.

Što radite kada uspijete pobjeći iz svijeta psihologije i slikarstva?

U slobodno vrijeme družim se s prijateljima, odlazim u šetnje prirodom, čitam, gledam filmove i serije te izrađujem predmete od keramike.