(NE)POZNATI POZNATI: Maja Cipek – slikarstvo je za mene disanje, a najdraža izložba u rudniku

Maja Cipek svestrana je umjetnica, ali će uvijek reći da joj je slikarstvo primarno, da je ono za nju disanje. A kad ju pitate što danas znači biti slikarica u Hrvatskoj, reći će kratko, ali posve jasno: “A joj”.

*Serijal “(Ne)poznati poznati” ostvaruje se uz pomoć dodijeljenih sredstava Zagrebačke županije

U medijima nalazimo da ste svestrani kada je riječ o umjetnosti – slikarstvo, glazba, dizajn tekstila, ilustracija…. Otkud sve to?

Odmalena  su mi likovni jezik I pjevanje nekako bili prirodniji oblici komuniciranja. Nisam puno pričala, ali sam puno promatrala, a pjevanje je uvijek bilo prisutno u mojoj obitelji kad bi se okupljali na nekim proslavama.

Uglavnom djelujem u umjetničkom području oblikovanja plohe crtežom I bojom (slikarstvo, ilustracija,  čak I dizajn tekstila me više zanima u slikarskom smislu to znači izrada tapiserije ili osmišljavanja uzoraka na tkanini, a ne toliko dizajn odjeće), zatim se bavim pjevanjem  I dobro se snalazim I u šivanju.

Ipak, primarno vam je ostalo slikarstvo. Je li bilo teško odabrati i sve drugo ipak malo potisnuti?

Da, primarno mi je slikarstvo i nije mi teško odabrati. Šivanje ili pjevanje su mali odmori od slikarstva.

Što za vas znači biti slikarica?

Disanje.

Zanimljiva su vaša grafička umjetnička traganja. Recimo kada stvarate tehnikom monotipije, kada na neki način pomirujete predmete, one oštre i nježne, krhke. Tako je nastao i vaš ciklus “Nježno i oštro”. Otkud poticaj za to, inspiracija, želja?

Moje prve monotipije su nastale na ALU. Inače princip grafike je taj da se prvo napravi motiv/crtež na matrici I zatim se ta matrica otiskuje u više primjeraka I izabere se najbolji otisak. Mene je u grafici jedino zanimao taj moment otiska I koji to predmeti mogu postati matrica. Fasciniraju me otisci , tragovi, slojevi, teksture. Tako sam počela otiskivati hard diskove, metalne mreže, konce, gaze, bamusovo lišće Itd. To je na neki način slikarski pristup grafici, otisci matrica ostavljaju tragove u obliku ploha koje se preklapaju I stvaraju kompoziciju. Jedna grafika kroz prešu prolazi više puta, do momenta kad smatram ili osijetim da je gotovo. Na taj način nastaje monotipija, jer takvu istu kompoziciju nije moguće dobiti u više otisaka.

Ciklus „Nježno i oštro” koji sam izlagala u Galeriji Modulor u Zagrebu, nastao je kad mi je  tata poklonio svoje stare cirkulare I imala sam tu sreću da sam dobila pristup grafičkoj preši u Samoborskom muzeju. Uz cirkulare sam koristila I organske oblike  lišće, kore od drveta, gazu, konac. Iznenadila sam se kako oštrina metala u otisku omekšava, a otisak nježnog lista postaje  oštar, jasan. Došlo je do zamjene uloga .

Javlja se u vašem stvaralaštvu i na neki način odmak od toga, novo umjetničko traganje, vaše flouroscentne formacije. Kako je slikati bijelom bojom na platnu, jer ono na pogled laika ostaje bijelo platno?

Od 2004. do 2014. godine sam zvijala ciklus “Fluorescentne formacije”. On je doživio transformaciju kroz nekoliko samostalnih izložbi počevši od Galerije Tenzor u Ptuju -Slovenija, zatim “Linearna geometrizacija” u Otvorenoj Galeriji u sklopu Samoborskog muzeja, onda  su to bile  „Luminomreže“ u Galeriji  Razvid u Zaprešiću, pa su postale „Retina clara et nigra“ u Galeriji Lapidarij u Omišlju i napokon “Fluorescentne formacije” I, II i III u Galeriji Modulor i Galeriji Matice hrvatske u Zagrebu, zatim u  Galeriji  Prica u Samoboru i Rudniku Sv.Barbare u mjestu Rude u organizaciji Samoborskog muzeja.

To je bio proces pročišćavanja jer sam kod “Fluorescentnih formacija” tragala za onim  momentom kad dodješ pred kompjuter koji kad nije upaljen, kao stroj i nije zanimljiv, ali kad se uključi onda počinje svjetlosno-informativna čarolija.

U početku su ti moji radovi bili jako šareni da bi kroz svaku slijedeću izložbu reducirala sadržaj i količinu boja. Ostali su horizontalni i vertikalni slojeviti oblici u jednoj boji, a podloga je postala crna. No i to mi nije odgovaralo jer je sadržaj i dalje bio vidljiv kod obične rasvjete.  Na kraju sam našla idealno rješenje bijelo na bijelom (bijeli fluorescentni i bijeli obični akril). Sadržaj je bio vidljiv jedino kad se upalilo blacklighht svjetlo.

Kako ste nadošli na ideju da koristite flourescentno svjetlo da biste zapravo oživjeli platno i pokazali u konačnosti razne kombinacije koje su nastale vašom “igrom”?

Inspiracija su mi bili tiskani vodovi, zapravo fascinantan izgled matične ploče kompjutera. Pitala sam se na koji način putuju informcije tim vodovima. Obično u SF filmovima informacije su prikazane kao svjetlost, a fluorescentne boje najbolje simuliraju svjetlost pogotovo pod  blacklight rasvjetom.

Našli smo negdje i podatak o izložbi u rudniku. Kako je to izgledalo? Što ste željeli pokazati?

To mi je najdraža od svih izložbi. Zato što nije bio uobičajen prostor za izlaganje, a opet idealan za “Fluorescentne formacije” jer mi je potreban mrak. Inače sam u svakoj galeriji gdje sam gostovala morala crnim papirom ili nekim zavjesama zatvarati staklene površine jer sam trebala potpuni mrak da bi blacklight došao do izražaja. Još me zabavljalo to što ću imati priliku izlagati u prirodi i to među šišmišima. Ipak u tom prostoru uvjeti su bili daleko od idealnih, visoka vlažnost i na nekim mestima je kapala voda. To bi  naravno štetilo platnima pa sam sve slike morala zaštititi najlonom. Zatim je trebalo postaviti i rasvjetu. Zapravo je to bila vrlo atraktivna ali tehnički zahtjevna izložba.

Kako posjetitelji reagiraju na vaše izložbe? Koliko razumiju ono što im prezentirate?

Zanimljive su mi bile reakcije posjetitelja koji su se prvi puta susreli sa “Fluorescentnim formacijama”. Na otvorenju bi ih dočekala na prvi pogled prazna platna jer je bila uključena “normalna“ rasvjeta. Znali su me pitati u nevjerici: ”Pa dobro Majo, što mi sad gledamo?!” Ali kad bi se uključio blacklight i sadržaj na platnima postao vidljv odmah su se mogli transportirati u svijet kompjutera.

Kako uopće ocjenjujete, da tako kažemo, našu likovnu kulturu?

Kad kod nas kažemo likovna kultura ljudi automatski pomisle na najuže područje likovne kulture – slikarstvo, kiparstvo. Smatra se da je likovni samo stvar talenta i u pravilu nerazumljiv ostalim ljudima. A zaboravlja se da ljudski mozak osim za logiku i racionalnost, je sposoban i za  intuiciju i kreativnosti. Likovni u školi nije u funkciji stvaranja budućih slikara i kipara, već je u funkciji razvijanja vizualnog, kritičkog, stvaralačkog mišljenja, finih motoričkih sposobnosti i razumjevanja likovne/vizualne komunikacije. Suvremeno društvo se sve više oslanja na vizualnu komunikaciju.

U Hrvatskoj je likovna kultura u školi smanjena na jadnih jedan sat tjedno. Samo jedan sat za kreativno izražavanje i učenje vizualne pismenosti. Satnica likovnog se smanjila jer se željelo djecu rasteretiti, žalosno je da se kreativni predmeti smatraju opterećenjem za učenike. Tu počinje taj odnos prema stvaralčkom kao smetnji, a i odnos prema likovnoj umjetnosti na kraju.

Što uopće znači biti danas slikarica u Hrvatskoj?

A joj!!

Ogledali ste se s uspjehom i kao dizajnerica tekstila. Pamte se vaši ženski kompleti od vojne cerade, pa haljina na tregere od vojne padobranske torbe. Što ste željeli pokazati ili dokazati?

Volim praktičnu odjeću i obuću od čvrstog i kvalitetnog materijala. Često to mogu jedino naći na muškom odijelu u trgovini. Smeta me kod ženske odjeće prekratki rukavi, nogavice, prekratka majica i najgore od svega lažni džepovi.

I da, ženski kostim od vojne cerade nastao je kao provokacija. Moja mama, žena koja isto tako voli i nosi praktičnu odjeću, je u jednom momentu dok sam studirala iz nekog razloga zaključila s obzirom da sam studentica trebala bi se oblačiti ozbiljnije, u skladu s godinama. To je spomenula nekoliko puta i onda sam joj “udovoljila” i sašila sam si  ženski klasik Chanel kostim od vojne cerade.

Volite i glazbu, završili ste i solo pjevanje. Pjevate li? Kakvu glazbu volite i što nalazite u pjesmi?

Volim glazbu, ona je uvjek na neki način prisutna bilo to u pozadini dok slikam ili radim nešto drugo ili kad pjevam. Kod glazbe mi je bitna melodija i ritam, a ne toliko tekst. I volim kad me melodija ponese u osjetilno.

Kao svestrana umjetnica na koje teškoće nailazite? Može li se u Hrvatskoj živjeti i opstati kao umjetnik?

Hrvatska je mala sredina koja stalno traži nekakvu potvrdu izvana, a naš nacionalni identitet koji bi mogao počivati na kulturi i umjetnosti nam je smetnja. U startu odgajamo djecu da gledaju na  umjetnost kao na neko nerazumljivo čudo I teret. Kreativni predmeti u školi kod nas se smatraju opterećenjem za učenike. Možda se smatra da je razvijanje kritičkog i stvaralačkog mišljenja štetno i zato treba smanjiti satnicu takvim predmetima.

Edukacijom se razvijaju ljudi koji će razumjeti i uživati u  kulturnom sadržaju, isto tako edukacijom nastaju kritičari koji će govoriti o kvaliteti tog sadržaja. Bez toga nema tržišta i života od umjetnosti u Hrvatskoj ali ni razvijanja hrvatskog  umjetničkog identiteta.

Što volite, čime se bavite, kada se uspijete maknuti od umjetnosti?

Volim otići u prirodu i napuniti baterije, ali ne da bi se maknula od umjetnosti već da bi se maknula od društvenih mreža, reklama i groznih vijesti.