UZ ROĐENDAN MARKA NOVOSELA: Zlatni glas princa lidertafelske pjesme – piše Siniša Škarica

24. siječnja 2023. M P marko novosel, siniša škarica

Marko Novosel, danas slavi 87! O Marku, uz Robića prvom pjevaču čijim sam se ranim tvrdim pločama divio i otkrivao zabavnu glazbu prije Elvisa, na fejsu sam povodom njegovih ranijih rođendana obično lijepio tekst napisan za Zlatnu kolekciju 2011., klasičan biografski.

Piše tako o Marku Novoselu dugogodišnji glazbeni urednik i sjajan poznavatelj svih zbivanja u našoj glazbi i na hrvatskoj estradi Siniša Škarica, i nastavlja:

Za ovaj rođendan prvi put predstavljam mali esej o njegovoj ulozi u jednom posebnom žanru. Možda je poduži, ali mislim da vrijedi čitanja. I da, da ne zaboravim: Sretan rođendan, dragi Marko i lijep pozdrav Ervini!

MARKO NOVOSEL – princ lidertafelske pjesme

Opće poznata je stvar čovjek s nevjericom sluša vlastiti glas snimljen na magnetofonskoj vrpci. Nadalje, najčešće vam se ne sviđa to kako zvučite. Čak neki slavni pjevači gotovo da ne vole svoj glas. Oliver Dragojević će to neuvijeno priznati. Haruki Murakami, pak, svjetski poznati japanski pisac, tu negdje, moje generacije, u svom romanu „Pleši, pleši, pleši“ („Dance, dance, dance“, naslova inspirirana izvedbom omiljene mi doo wop grupe The Dells), napisat će: „Kao što moj glas snimljen na magnetofonsku vrpcu ne zvuči kao moj, predodžba koju imam o sebi možda je samo iskrivljena slika koju sam stvorio prema svojem uvjerenju“.
Ali, nas ta dilema ovdje ne zanima.

Zanimaju nas oni koji prepoznaju svoj glas, koji uživaju u onome što čuju kada slušaju svoj glas. Glasovi „kantomana“, kako ih naziva Arsen Dedić. Već smo to na primjeru Mikija Jevremovića u njegovoj „Zlatnoj kolekciji“ spomenuli. Marko Novosel je također kantoman. I on će poput velikog Roya Orbisona potvrditi da uživa u svom glasu. A glas mu je zlatan. Ne, na onaj način kako se pozlatio medeni glas jednog Ivice Šerfezija, kojem se tepalo da je „zlatni dečko“ jugoslavenske diskografije; kako je potom zlatan postao i onaj opori, često osporavani glas Miše Kovača. Zlato njihovih glasova bilo je mjereno stotinama tisuća prodanih ploča u čemu su uspijevali među prvima, vjerojatno zato što se Novosel svojim talijanskim uspješnicama (ali i njihovim hrvatskim verzijama) kao što su „Bugiarda“, odnosno „Nije li lažan tvoj mir“, „Un filo de speranza“ (Zračak nade), „Canto a voce piena“ (Pjesma čežnje) i „Buongiorno Giuliana“ pojavio već 50-ih, rekao bih prerano, pred zoru blistave ere vinila.

Ne, glas Marka Novosela zaista je zlatan, glas zvonkog lirskog tenora na kojem bi mu mogli pozavidjeti i najistaknutiji predstavnici domovine lijepog pjevanja. Uostalom Novosel jest klasični pjevač belkanta. Tom pojmu bliži je od uzora mu Robića, za njim pristigla vršnjaka Vukova ili mlađeg Mikija Jevremovića. U „Leksikonu jugoslavenske muzike“ iz 1984. i stoji: „najistaknutiji predstavnik belkanta u jugoslavenskoj zabavnoj muzici“. Kada je s takvom reputacijom u kasnu jesen 1965. krenuo na dvomjesečnu turneju po SAD-u, među prvima podsjećati iseljenu Hrvatsku na zvuke rodnoga kraja, nije ni slutio da će se to pretvoriti u petogodišnje izbivanje iz domovine, ali i s domaćih top lista popularnosti.

U siječnju te godine na zagrebačkom festivalu on i Robić su u konkurenciji „plesnih melodija“ podijelili prvu nagradu pjevajući svatko svoju verziju Bogliunijeve i Šelebajeve „Zbog čega te volim“. Potom će u kolovozu, u Splitu na „Melodijama Jadrana“ na pozornicu izlaziti četiri puta (od toga jednom s Maruškom Šinković, a jednom sa Zdenkom Vučković) i premda neće biti među laureatima, festival obilježen Jugotonovom kolekcijom u proslavu malog jubileje „5 godina Melodija Jadrana; Split 1960-1964“ proći će na neki način u njegovu znaku, jer se na toj ploči jedini javlja s četiri snimke („Pivam serenadu“, „Maškare“ s Anicom Zubović, „Veslaj“ s Gabi Novak“, „Dalmatinke male“ sa Zdenkom Vučković). Već smo jednom istaknuli: voljeli su ga mješoviti dueti. (U najmanju ruku!) U jesen će pred odlazak s Tamburicom, ansamblom Zagrebačke pivovare, pod ravnanjem znamenitog Teodora Bocha snimiti neke od najdugovječnijih snimaka Jugotonova kataloga: singl sa „Svatovcem“, „Bećarcem“ i „Za jedan časak radosti“ te longplejku „Po lojtrici gor i dol“, repertoarom za kojeg vjerojatno tada nije slutio da će ga promovirati u nekrunjena vladara nečeg što je u glazbeničkim krugovima odavna poznato kao „lidertafelski žanr!. Za rastanak će festivalu kajkavske popevke „u rađanju“ ostaviti glazbu na stihove njezina direktora Drage Britvića: „Pod starim krovovima“. Bit će to prvi evergrin „Krapine“ što će ga umjesto njega snimiti starogradski crooner Dušan Dančuo (u alternaciji s nasljednikom Žarkom!).

Pet godina poslije, od publike gotovo zaboravljeni „sin razmetni“, vraća se na poziv organizatora „Melodija Jadrana“, festivalu na kojem je, dakle, često pobirao lovorike. Ali, splitska zabavnoglazbena fešta, ovaj put s atributom internacionalne, za „internacionalnog Marka“ s pjesmom Pere Gotovca i Miše Doležala „Plovi, plovi“ (u alternaciji s Daveom Berryjem, sredinom 60-ih britanskim tinejdžerskim idolom i kontinentalnom zvijezdom s kraja tog desetljeća) više nije bila njegovo mjesto ponosa i slave. Zato će iste jeseni na „Krapini 70“ s „Došel bum v Zagorje nazaj“ odmah prvu večer osvojiti publiku. „Prešel sem, prešel, v daleki svet, al na suncu domaćem, želim se zgret…“ pjevat će stihove Ančice Koprek na glazbu svoga Jugotonova urednika Mirka Gavrilovića, i kao da više nitko ne bi trebao sumnjati u čvrstoću te odluke. (Na B strani singla našla se jedna od najljepših u ovoj zbirci, ponovno Gavrilovićeva „Tam za brege“, na stihove skladateljeva imenjaka pjesnika, također kompozitora, nastavnika povijesti i zemljopisa, Mirka Radušića.) Marko Novosel, zagrebački Slavonac (rođen je u Novoj Gradiški) će poput svojih generacijski bliskih američkih ranih rokerskih zvijezda Jerryja Lee Lewisa ili Conwayja Twittyja smisao nastavka svoje glazbene karijere naći u korijenima vlastita countryja: slavonskih bećaraca i kajkavskih popevki.

Slijedit će „Krapine“ i „Slavonije“: „Mi smo tu navek“, „Dan plavetan kao lan“ (Marku posebno omiljena pobjednica Slavonije 72, autorskog tandema Marije Radić i Stipe Bilobrka), „Kipec v obloku“, „To malo zemlice“, „Opet sam se tebi vrnul“, „Ostal bum tu“, „Zavičaju“, konačno i LP „Pod starim krovovima“ (1978); snimit će i sa svojom odabranicom, u jednom trenutku mariborsko-zagrebačkom pop vedetom Ervinom Štelcl (skupa su od 1972.) album slovenskih narodnih uz pratnju mariborskog narodno-zabavnog ansambla Valterja Skoka „Ti si ur’ce zamudila“ (1976). Premda se dvaput vraćao Zagrebfestu s pjesmama Marije Radić i Jure Stubičanca „Reci mi svoje ime“ (1973) i „Mesec srebro tke“ (1975) (i još jednom 1983. sa skladbom festivalskog dinosaura-utemeljitelja Fedora Kopse: „Domovino, ne plači“), Marko je digao ruke od pravocrtne plesne zabavne glazbe. Sve te godine, između ostalog, zabavljao se i odlascima u SSSR gdje je na desecima turneja uživajući status zvijezde zarađivao dovoljno da se izdigne iznad aktualne pop diskografije i s tim u vezi jugoslavenskih top ljestvica.

On je svojom pojavom, temperamentom i glasom pripadao lidertafelskom ozračju. Ako hoćete, od prvih dueta s Anicom Zubović, Beti Jurković, Gabi Novak, Nadom Knežević, Maruškom Šinković, Zdenkom Vučković, Vikicom Brešer, Lolom Novaković… od svih tih barkarola, tarantela i serenada (u „Da ti pivam serenadu“ pravi društvo sam sebi!); od prvih slavonskih narodnih (uz tamburaški zbor Radio Zagreba kojeg je vodio legendarni Sergije Rainis) „Stara me majka kara“ i „Što nam radi onaj dido stari“ već rane 1963., Marko Novosel je pjevač-lider skupnog pjevanja: pjevanja u društvu i za društvo. Pjevao je s lakoćom sve od napolitanskih kancona, srednjoeuropskih šlagera, countryja, loungea, operete i mjuzikla, romanca, starogradskih i narodnih. Sedamdesetih se novogodišnji dočeci Televizije Zagreb, crno-bijeli pa u boji, (od 1975) nisu mogli zamisliti bez „Zdignimo čaše“ Marka Novosela, Kvarteta Studio i Ladarica.

Oni su bili nositelji tog zborskog, veseljačkog izvođenja, a Marko kao princ među njima. Jer u toj me je ulozi zapravo oduvijek podsjećao na engleskog lomitelja ženskih srdaca Edmunda Purdoma – koji je otvarao usta za Marija Lanzu – u onoj upečatljivoj sceni holivudskog „Princa studenta“ kada u heilderbergskoj pivnici predvodi raspojasano društvo sa slavnom napitnicom „Drink! Drink! Drink!“. Inače, autor operete „Princ student“ je Sigmund Romberg, mađarski Židov. Rođen u Velikoj Kaniži 1887., kao dijete doselio se u Belišće. Završivši osnovnu školu u Belišću, pohađao je osječku Realnu gimnaziju u kojoj je i maturirao. Gimnazijske dane živio je u osječkoj Tvrđi. Dakle, gotovo Slavonac! Roditelji su mu pokopani na gradskom groblju u Belišću. Tako stoji na internetskoj stranici „Essekeri“. Napisao je, kao već razglašeni holivudski skladatelj, među ostalim, i kasnije filmovanu operetu „Maytime“, nama poznatiju kao „Bijeli jorgovan“.

No, vratimo se našoj priči. Pokojni Nenad Turkalj, jedan od nestora glazbene kritike kod nas, u listopadu 1962., u tadašnjem Vjesniku, recenzirajući 25-centimetarski biser hrvatske popularne popijevke, Jugotonov album „Lepi naš kaj“, napisao je glede „lidertafelskog repertoara“ i sljedeće: „Može netko i ne osjećati više draži popijevaka kao što je Paljetkova “Fala”, ili “Popevke sem slagal”; no čak ni tada neće im moći odreći određenu kvalitetu, koja ih je uzdržala do naših dana. A naći će se sasvim sigurno mnogo onih koji te napjeve vole, ne samo zato što bi ih podsjećali na “dobra stara vremena”, nego jednostavno zato što su to dobre pjesme s toplom, iskreno osjećajnom melodikom i tekstom, pjesme stvorene za društvo, za skupno pjevanje, kojemu moderni, pretežno plesni napjevi nikako ne odgovaraju.“ Pored spomenutih naći će se tu i drugi klasici kajkavske popularne pjesme: Prejčev „Vu plavem trnaci“ te Taclikov i Domjanićev „Kaj“, nezaobilazne i u ovom Markovu odabiru indikativna naslova: „Za družbu staru“. Dapače, Novosel je „Kaj“, kao i naslovnu pjesmu – plod suradnje sa starim suradnikom Mišom Doležalom i s nekadašnjim pionirom slovenskog rocka (Rdeči dečki) i pop pjevačem – ovo lokalpatriotski moram naglasiti! – šibenskih korijena (po majci), Edvinom Fliserom – snimio ponovno, u svom vlastitom mariborskom studiju, zajedno s pet remakeova, pokazujući kako je zlatni glas još uvijek u formi. Tako nekadašnji pjevač talijanske kancone, bivši roker i umirovljeni pjevač brojnih vokalnih kvarteta vraćaju smisao lidertafela, te stare njemačke kovanice (doslovno, liedertafel: pjesme i stol) što je odavno postala oznakom načina izvođenja, pripadajućeg mu žanra popularne pjesme i ambijenta u kojem se izvodi.

Ima to veze sa zavičajnim folklorom i domoljubljem. Sudbina se poigrala s Markom Novoselom pa je nakon onog prvog nenadanog, ali dragovoljnog egzila preko „velike bare“, od 80-ih zajedno s Ervinom dvadesetak godina izbivao u Austriji. Povratak će 2002. značiti samo blisko susjedstvo, tu preko, u Štajerskoj, u Ervininu Mariboru.
„Evo, opet tvoga sina, koji živi u tuđini, al je vjeran samo tebi, samo svojoj domovini“, pjevat će Marko profetske rime Milana Sigetića u „Zavičaju“, skladbi Stjepana Mihaljinca na požeškim „Zlatnim žicama Slavonije“, još davne 1980. Dvijetisućitih vratit će se krapinskom festivalu („Opet smo skupa“, 2004., „Zagorska veselica“, 2007), a ove godine snimit će i „Hižu sred cvietja“, najnoviju vlastitu skladbu na stihove kajkavske pjesnikinje Marije Hlebec. To nas upućuje da ne zaboravimo na Marka Novosela skladatelja i probirljiva glazbenika (što se često čini!), aranžera i snimatelja nove digitalne ere po principu „sam svoj majstor“; zacijelo o tomu svjedoči i ova lista brižljivo odabranih uspješnica. Na njezinu kraju sjetan je „ingliš valcer“ – napisali su ga Dalibor Paulik i Milivoj Pašiček – „Još jemput bum došel“, kao podsjetnik na nesuđenu interpretaciju, jer je umjesto Marka pjesmu te 2000. na „Krapini“ izveo nekad suparnik i (pre)kasno stečeni prijatelj – Vice Vukov. Obećavajuća coda za ljubitelje lidertafelske pjesme, kao zalog za nastavak priče njezina neokrunjenog princa.

A princ, koji je u međuvremenu, naravno, postao i kralj, još uživa u pjevanju, i to lijepom. Na koncu ni pjevati lijepo nije lako, makar ti bilo i bogom dano. Dr. Ivan Esih, hrvatski publicist, pisac i prevoditelj napisat će davne 1943. godine u predgovoru knjige o belkantu, tenora i pedagoga Marijana Majcena, učenika slavne Milke Trnine, naslovljene „Umjetnost pjevanja“: „Platon je izrekao skromnu, ali i utješljivu istinu, ‘ljepota je teška stvar’ “.

(Bilješka za CD Marka Novosela „Za družbu staru“; Ctoatia Records, 2014.; „Tvornica glazbe – priče iz Dubrave: 1970. – 1989.“, Croatia Records, 2019.)