SLIKE ŽIVOTA: Stjepan Perković – Ne bih bio toliko posvećen slikarstvu da mi nije moje Kristine

Svjestan sam društva u kojem slikam i živim, predrasude su uvijek tu, kao dosadni komarac kojeg se ne možeš lako riješiti, ali špricnem ih sredstvom od kojeg bježe. Atelje u kojem slikam je prostor sa dva velika izloga prema ulici i tu slikam svaki dan, a prolaznici mogu vidjeti kako radim. Slike u izlogu i na zidovima – to je moje sredstvo protiv predrasuda.

Piše: Sandra Petrž

*Serijal je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tako govori Stjepan Perković, akademski slikar iz Zagreba, koji svoja sjajna slikarska djela stvara nogama. A kad govori o podršci svojih roditelja koji su bili u Vitezu u BiH, s kojima je bio stalno u vezi, kaže: “Oni su me ispalili u život kao iz praćke i u njemu sam se dočekao na noge te njima nastavio do danas”.

Jednom ste opisujući svoje stanje izrekli: “Cerebralna paraliza je kalup u koji sam kao osoba utisnut i taj kalup je uvjetovao cijelo moje djetinjstvo”. Koje su vam se slike urezale kao važne iz tog vremena?

Tjelesna uvjetovanost u kojoj sam od rođenja je forma koja me usmjerava u pronalaženju rješenja za mnoge prepreke pred kojima sam se svakodnevno nalazio. To je zapravo potaklo korištenje kreativnosti i snalažljivosti od ranog djetinjstva. Korištenje nogu u igri dok sam bio dijete je ono što zapravo radim i danas, igram se nogama pri slikanju i pokušavam nekako zadržati to slobodno, spontano, dječje i danas u razvijanju novih ideja za slike. Danas vidim kako mi upravo ovakvo tijelo daje onu osobnost i prepoznatljivost u slikarstvu. Ono što je bila u djetinjstvu prepreka, sada je izvor mog likovnog jezika, jer svoj spazam koristim kao slobodan potez koji onda vodi u promišljanje pri slikanju i to se u kombinaciji sa iskustvom sad vidi kao ono istinsko što jesam. Imam svoje neiscrpno vrelo za rad kroz tjelesnu uvjetovanost u slikanju lijevim stopalom te obrazovanje i stalan rad, a sada bi mi dobro došlo još nekoliko nogu kako bih stigao naslikati sve ono što mi dođe!

Kako pamtite podršku roditelja?

Roditelji su uvijek bili brižni i podrška, posebno prema meni zbog tjelesne uvjetovanosti u kojoj jesam. Dozvolite mi korištenje ovog termina za svoje tjelesno stanje, jer ja sam primarno umjetnik i kreativac i kao takav imam pravo to zvati onim nazivom koji se uklapa u moj umjetnički izričaj. Roditelji su mi u skladu sa svojim mogućnostima pružili sve što su mogli, to je razumljivo. Zbog mog školovanja smo većinu djetinjstva bili odvojeni, jer sam u školu išao u Zagreb, a oni su bili u Vitezu (BiH), ali smo stalno bili u kontaktu. Oni su me ispalili u život kao iz praćke i u njemu sam se dočekao na noge te njima nastavio do danas.

Tijekom djetinjstva, u igri s igračkama, razvili ste i sposobnost korištenja nogu. Kasnije ste se tražili i otkrili slikanje. Kako su izgledale vaše prve slike, što je bilo na njima?

Igra je najveći kreativni poticaj, kroz igru sam postao to što jesam. Igrao sam se nogama i razvio tu sposobnost. Sada se isto igram i ostat ću u toj dječjoj igri i znatiželji, pokušavam to zadržati u sebi kao jezgru mog rada. Sada su moje igračke u ateljeu kistovi, boje i štafelaji. Prve slike i susret sa slikarstvom je počeo u osnovnoj školi, tada je likovni odgoj kao predmet bio puno više zastupljen nego danas. To je kao da pticama ukloniš krila, po meni. Škola nas je tih osamdesetih redovito vodila na jesenski velesajam koji je bio pun događanja. Između ostalih u jednom od paviljona je bilo nekoliko studenata sa zagrebačke likovne akademije i tu su slikali na velikim papirima. Kad su vidjeli da ih promatram, ponudili su mi da im se pridružim i crtam i tada mi je to bilo prvo iskustvo u kojem sam osjetio unutarnju kreativnost i zadovoljstvo crtajući nogom među njima, a nakon toga sam to nekako zaboravio, zapustio. Prve slike su nastale nakon završetka srednje škole kad sam ponovno osjetio taj slikarski zov. Na tim prvim slikama su bile nadrealne teme, ne mogu se točno sjetiti, jer je prošlo skoro trideset godina od tada, a nakon toliko naslikanih slika mnogih se ne sjećam i nemam ih dokumentirane. Žao mi je što nisam uspio evidentirati prve radove, bilo bi možda dobro proučiti ih i reinterpretirati ih sada, iskoristiti ih za nove slike.

Govorite kako je boja najvažniji vodič u vašem umjetničkom životu. A i poznati likovni kritičar Stanko Špoljarić je rekao kako ste slikar boje, otvorene, zvučne, najčešće razvijane u svijetlim tonalitetima. Na koji način osjećate boje, kako vas one vode?

Boje su za mene neprestana istraživanja njihova suodnosa u kromatskim i akromatskim skalama i kontrastima. Promatrajući okolinu kroz boje i kontraste uđem u intuitivnu igru njihova doživljaja koji na kraju interpretiram na plohi kao kada popijem dobro vino koje osjetiš u punom bukeu nakon gutljaja. Kada radim slike iz sebe, svoje nutrine, onda boje držim na njihovoj čistoj izražajnosti, onakve kakve ih izmiješam, bez naknadnih intervencija nakon nanošenja na plohu, one onda dišu svojim jasnim intenzitetom. Kroz boju sam duboko iskren i otvoren pa onda paletu boja držim na visokoj svjetlosnoj skali. Dnevna smo bića, čovjek sam dana, sunca, svjetla i zato su mi boje na toj skali, mada zadnjih godina sam kroz svoju kreativnu igru krenuo obrnutim slijedom – na tamnoj površini formiram svjetlosne točke pa na kraju opet dođem svjetlu. Uvijek se okrećem tom svjetlosnom intenzitetu kao vrhuncu. Zapravo volim uroniti u boju kistom, osjetiti njenu gustoću ili fluidnost i plivati u njoj slobodnim potezima kista ili je samo izlijevati iz kantice u kojoj sam je zamiješao za platna većih dimenzija. Boje su mi ona sloboda koja oslobađa vječnu zemljinu silu težu, na najnižoj razini od tla ih nanosim, a one me onda dignu u neke visine koje su samo s njima dokučive. Možda zvučim pretenciozno sa svojim opisom rada sa bojama ali, iskreno, boli me briga, to je moje slikarstvo i svijet boje koji levitira nakon nanošenja nogom na platno; ne ostaje na toj razini, nego se uzdiže pa tako pružam uže svima koji gledaju moje slike da ih podignem u svoje visine boja.

Niste razmišljali da budete slikar, željeli ste biti pravnik, a na kraju je pobijedilo slikarstvo. Što je presudilo?

Završio sam srednju upravnu školu kada je bjesnio rat u Hrvatskoj i BiH. Nakon srednje sam mislio upisati Pravni fakultet i ići u tom smjeru, pravnom, možda odvjetničkom, ali tada sam se ipak odlučio vratiti svojima u Vitez dok rat ne završi. Desila se prekretnica u tom periodu i posvetio sam se slikanju u najtežim trenucima, osjetio sam kako me to vodi u nešto što sam osjetio onda, na jesenjem zagrebačkom velesajmu, krenuo sam tim tračnicama kojima se vozim i danas. Zagreb je posijao sjeme, a u Vitezu je proklijalo i razvilo se. Tako sam zapravo postao umjetnički, slikarski vagabund, od Zagreba u Vitez pa u Split i sada opet u Zagreb.

Upisali ste akademiju u Splitu. Kada ste poslali mapu u kojoj su bili vaši radovi, prošli ste pred komisijom u kojoj nitko nije znao da ste sve napravili nogom. Kakve su bile reakcije kada su se suočili s istinom i vidjeli da slikate nogom?

Tada nije bilo društvenih mreža, internet je bio u začecima, mobiteli veličine ciglice. Predao sam mapu bez ikakvih očekivanja, zapravo sam mislio da od toga neće biti ništa. Kada sam saznao da je mapa prošla, došao je red na rad pred komisijom pa su se iznenadili mojom pojavom, ali su me primili. Tijekom studija je bilo velikih sumnji od strane mog mentora da ću sve usporavati u programu nastave, ali kad je vidio kako radim sve istim ritmom kao i drugi, prihvatio me i do danas smo ostali u kontaktu kao kolege i prijatelji. To su razne vrste izazova kroz koje moram prolaziti kako bih nastavio naprijed. Sada to ne gledam kao prepreku, nego kao da moram zavrtjeti kladivo oko sebe i pustiti ga da odleti što dalje, atletski rečeno.

Na kraju ste diplomirali slikarstvo u klasi profesora Donalda Halla u Splitu. Bilo je to 2007. godine. Ali, slikali ste ozbiljno i ranije. Što vam je donijela diploma, što se promijenilo?

Diploma je iskustvo rada i slušanja profesora. Nakon toga sam se sa svim što sam prošao vratio sebi, svome radu. To vraćanje sebi, ponovno otkrivanje istinskog sebe u slikarstvu trajalo je dosta dugo, jer jedno je pratiti profesorske upute, a drugo je sam sebi odrediti kako se likovno izraziti nakon konstantnog rada s profesorima. Tek sada, kroz zadnjih pet-šest godina sam ‘sjeo’ na svoje istinsko mjesto na kojem sam onaj kolorist kakav sam u sebi. Sada to pokazujem prema vani. Mislim da je to predugo trajalo. Smatram da sporo slikam, jer bih htio naslikati još puno toga što prije. Na akademiji sam bio dovoljno brz, sebi danas ne baš dovoljno brz. Zato sam svojim radom zadovoljan donekle, a nikad u potpunosti.

Za petogodišnjeg studija primali ste i međunarodnu stipendiju. O čemu se radi?

Član sam međunarodne Udruge slikara koji slikaju ustima ili nogama, kao njihov stipendist, od 2001. godine. Pomoću te stipendije sam završio pet godina Slobodne umjetničke akademije u Splitu, plaćao podstanarstvo, slikarski materijal i sve drugo. Slikara okupljenih u navedenu međunarodnu udrugu ima oko 800 iz cijeloga svijeta. Sjedište udruge je u Schaanu, u Liechtensteinu, Udrugu je osnovao Arnulf Stegmann sa još nekolicinom kolega slikara iz europskih zemalja s ciljem potpore slikarima koji ne mogu koristiti ruke pri slikanju, kako bi se olakšao pristup potrebnom likovnom materijalu, obrazovanju, organiziranju izložbi i slično. Kratica naše Udruge na njemačkom jeziku je VDMFK (Vereinigung der mund- und fuss-malenden Künstler), a na engleskom AMFPA (The association of mouth and foot painting artists). Udruga postoji 65 godina. Svi mi slikamo božićne, novogodišnje, uskršnje ili svečarske prigodne motive, Udruga te motive reproducira na čestitke, kalendare i druge artikle te ih putem izdavačkih kuća (jedna od njih je i u Hrvatskoj) šalje kao našu ponudu na kućne adrese. Od tih prihoda svi mi stipendisti imamo potporu za slikarski rad. Puno je lakše kada imaš takvu potporu pa se lakše možeš prepustiti slikarskom radu i priskrbiti si sve što je potrebno za taj rad.

Kako vas doživljavaju kolege koje slikaju rukom. Ima li tu kakvih predrasuda, da ne uporabim neku težu riječ?

Član sam strukovne Udruge HDLU Zagreb i skupa sa kolegama izlažem na skupnim izložbama, u kolovozu na ljetnom salonu i sada krajem rujna na Festivalu crteža. Od iste Udruge sam primio Priznanje za međunarodne uspjehe i promociju hrvatske likovne umjetnosti i kulture u inozemstvu u 2017. godini. Navodim ovo kao primjer toga kakav odnos imam s kolegama. Ne skrivam svoj način slikanja, ali isto tako ne pomišljam da bi se zbog toga na mene odnosili blaži kriteriji. Slike će se prihvatiti ili neće, to je do promatrača. Moj cilj je naslikati slike i pustiti promatračima neka svojim dojmovima govore o njima. Svjestan sam društva u kojem slikam i živim, predrasude su uvijek tu, kao dosadni komarac kojeg se ne možeš lako riješiti, ali špricnem ih sredstvom od kojeg bježe. Atelje u kojem slikam je prostor sa dva velika izloga prema ulici i tu slikam svaki dan, a prolaznici mogu vidjeti kako radim. Slike u izlogu i na zidovima – to je moje sredstvo protiv predrasuda. Predrasude su mi zapravo poticaj pokazivati se kakav jesam, reciklirati energiju kroz slikanje pa kad sam zadovoljan završenom slikom, staviti je u izlog ateljea. Predivan osjećaj stvaranja nečeg otvorenog i neopterećenog time ‘što će selo reći’ je sloboda u lijevom stopalu.

Jeste li sretni kao slikar i što je za vas slikarstvo?

Iz svega što sam prethodno rekao može se zaključiti da sam upravo u ovom periodu došao do točke kada sam se likovno najviše izrazio; slikam skoro svaki dan, a sve to radim potpuno slobodan i neopterećen time hoću li pogriješiti ili ne. Svaki potez kistom ili crta jest ono što jesam i od toga razvijam dalje ono što želim izraziti. Sretan sam, jer slikam, radim ono u čemu sam se iskreno pokazao. Slikarstvo je ono što ja jesam, iznutra i izvana. Dok slikam, čini mi se kao da sebe otvaram, listić po listić, a nikako doći do srčike.

Kako gledate na slikarstvo u Hrvatskoj, na odnos ustanova kulture i drugih prema slikarima i slikarstvu?

Slikarstvo je danas na nekoj vrsti vjetrometine, pokušavamo se kroz udruženja i slične strukovne zajednice održati u ovom promjenjivom periodu. Prostora za izlaganje je sve manje, pogotovo nakon potresa u Zagrebu. Zato je smiješno vidjeti kako pojedinci iz nekih udruga pokušavaju zadržati određeni elitizam u odnosu na svoje kolege. Isključivost i interesne skupine su mi strane, a temeljna vrijednost jednakost u pristupu svakom čovjeku pa time i umjetniku. Nedavno mi je Ministarstvo kulture i medija prihvatilo dva projekta na natječaju za poticanje stvaralaštva vizualnih umjetnika kojima prezentiram likovni rad u svom ateljeu što mi predstavlja znak strukovnog priznanja.

Može li se u Hrvatskoj živjeti od slikarstva?

Koliko god morao ponirati u sebe u inspiraciji, toliko moraš misliti kako platiti račune, osigurati što je potrebno. Mislim da je mali broj onih koji u Hrvatskoj žive samo od slikarstva. Umjetnički rad je općenito u Hrvatskoj na niskoj ljestvici vrednovanja, a ni u globalnom okruženju nije puno bolja situacija. Skupine ljudi koje vole umjetnost su nakon krize 2008. pokošene i nestale sa svojim financijskim mogućnostima. One su najčešće bile te koje su kupovale slike, njihove mogućnosti više nisu nikada vraćene na prethodnu razinu, a krize se samo nižu, sloj na sloj. Zato više nema ni puno galerija u kojima su slike izložene na prodaju. Većina svoje slike predstavlja online i to sve ostaje na razini pogleda na ekranu, stavljanja ikonica na društvenim mrežama – do prodaje slike dođe vrlo rijetko. Skupo je danas kupovati sliku bilo kome tko bi je htio imati u svome domu, a oni koji to mogu, često ih umjetnost baš i ne zanima. Nije nimalo jednostavna situacija za likovne umjetnike pa se zato većina bavi dodatnim poslom koji na kraju postane primarni iz čiste životne potrebe. Nije nam jednostavna pozicija ali kreativni smo, snalazimo se.

Manje je poznato da ste objavili i zbirku poezije “Otisci dubine” koju ste sami ilustrirali. Zašto takav naslov zbirci i pišete li još uvijek?

U počecima slikarskog rada, istovremeno sam počeo pisati i poeziju, bio sam fokusiran na unutarnji izraz, jer jednom kada sam otkrio taj nutarnji izvor izričaja, počeo je izlaziti u raznim umjetničkim formama. Čitanje poezije mi je ostalo urezano kroz djetinjstvo – Ujević, Cesarić, zbirka poezije Arsena Dedića ‘Brod u boci’, Verlaine, Baudelaire, Ex ponto Ive Andrića, između ostalih. Sve to čitanje mi je ‘došlo na naplatu’ pa sam morao i ja nešto napisati. Prilika je bila, jer sam imao vremena biti dugo u okruženju vlastitih misli i dojmova, bez žurbe i hitnih obaveza. Pjesme sam zapisivao i oblikovao polako, brusio svaku riječ i nastala je ta zbirka pod nazivom ‘Otisci dubine’. Pisao sam još neko vrijeme, ali me slikarstvo potpuno povuklo u boje i nisam više imao taj fokus i vrijeme za pisanje. Možda jednog dana ponovno bacim mrežu u zvijezde, paliteljice riječi koje tjeraju glas u pjev.

Održavate i likovne radionice za djecu. Kažete da i na taj način rušite predrasude, sijete klicu jednakosti i pravednosti. Kako vam to uspijeva?

Likovne radionice su moje sredstvo za tjeranje dosadnih komaraca predrasuda. Najčešće sam likovne radionice imao sa djecom vrtićkog uzrasta i oni su najplodnije ‘tlo’ za razbijanje predrasuda koje se usade od odraslih. To je mentalno oblikovanje misaonog i dubljeg, duhovnog prihvaćanja različitosti kao jednako vrijednog, osim toga, radionice pokazuju mogućnost pronalaženja rješenja u raznim okolnostima koje su nepredvidive. Nije mi cilj samo ih učiti kako se slika, nego kako se snaći i samostalno pronaći kreativno rješenje za sebe, u bilo kojim okolnostima. Ova životna kreativnost je bitna, kao i empatija i susretljivost prema drugačijima. Djelovanje u ovom smjeru je malo usporeno zbog razdoblja korone, ali nastavit ću s tim punim intenzitetom.

Što biste ocijenili kao svoj najveći uspjeh?

Najveći životni uspjeh mi je prerano odrediti, jer nisam još zakoračio niti u pedesetu godinu života. Uspjeh mi se ne uklapa u umjetničku viziju: zamišljam utrke pasa u kojima oni izbezumljeno trče za umjetnim zecom. Živ sam, živim maksimalno, trudim se uživati u životu sa svojom suprugom Kristinom. Uspjehe neka računaju sportaši, ja sam tu van tih kockastih okvira. Osjetiti putovanje u druge različite zemlje, osjetiti različite načine življenja, jesti jela koja nikada nisi okusio, piti dobra vina i uživati u prirodi, to je moj uspjeh. Umjetnost ne mogu utrpati u natjecanja i postizanje rezultata za što bolje mjesto, to onda nije umjetnost.

Postoji li nešto što vas posebno raduje i uzima kada ne slikate?

Sa suprugom sam kroz slobodno vrijeme najviše fokusiran na putovanja. Oboje volimo otkrivati zemlje i ljude koje nismo nikada vidjeli i onda se koncentrirano bavimo istraživanjem mjesta koje želimo posjetiti, pristupačnosti za kolica i svih drugih uvjeta vezanih uz mene kako ne bismo na tom odredištu gubili vrijeme. Osim toga čitanje nam je dio kojim završavamo dan ili koristimo slobodno vrijeme za to. Potpuno sam zaboravio na televizijski ekran, najčešće čitam knjige na e-čitaču, samo zato što mogu povećati font slova i ne moram listati knjigu nego dodirom prebacim stranicu. Ipak se nisam skroz riješio ekrana! Volimo ići u kazališta, na koncerte. Kristina inače voli pjevati i ponosan sam što je pjevala na nedavnom otvorenju moje izložbe i tako ga posebno oplemenila.

I na kraju recite nam nešto o svom obiteljskom životu?

Sa suprugom Kristinom sam u našoj zajedničkoj lađi već dugi niz godina. Zajednički život je uvijek usklađivanje dvije osobe u svim životnim situacijama kroz koje smo do sada prolazili, a nakupilo ih se. Uvijek imaš uspona i padova i teških i lakih perioda. Ono što je na kraju važno istaknuti je da ne bih bio slikar toliko posvećen svom radu da mi nije nje. Moje boje su čiste i jake i zbog našeg zajedništva.