SLIKE ŽIVOTA: Mihovil Španja – Plivanje je bilo i ostalo moj život
“Mi smo po ulaganju u sport i sportske aktivnosti na dnu zemalja Europske unije. Mislim da to dovoljno govori u prilog činjenici kako je većina naših sportskih uspjeha, pogotovo kad je riječ o individualnim sportovima, isključivo plod ogromnog talenta i roditeljske podrške u neprimjerenim uvjetima za treninge”. A kad to kaže Dubrovčanin Mihovil Španja, sjajni plivač koji se okitio najsjajnijim medaljama, danas trener, onda te riječi imaju još veći značaj.
Piše: Tomislav Pašiček
*Serijal je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
U blistavoj karijeri višestruki ste nositelj zlatnih, srebrnih i brončanih odličja s brojnih natjecanja te vlasnik nekoliko svjetskih i europskih rekorda. Kako je u današnjem životu kada ne frcaju medalje?
“Jako lijepo. Živim mirnim obiteljskim životom u Dubrovniku zajedno sa suprugom Jelenom i 21-mjesečnim sinom Rokom. Radim individualno s djecom s teškoćama u razvoju, učim ih plivačkim tehnikama kroz koje poboljšavaju i druge elemente koji su iznimno korisni za njihov psihofizički i socijalni razvoj”.
Neću vas pitati koje su vam medalje najdraže, nego gdje vam je bilo najljepše, gdje ste se najbolje osjećali u vrijeme velikih berbi medalja?
“Bilo je tu pregršt predivnih trenutaka, osvajanja najvećih europskih i svjetskih titula, ali sigurno najupečetljivije su bile tri medalje u tri dana na Paraolimpijskim igrama u Ateni 2004.godine. Proslaviti ih sa svojim prijateljima koji su putovali iz Dubrovnika kombijem i svojom obitelji kao i ostalim članovima paraolimpijske reprezentacije bilo je za mene predivno iskustvo koje se teško zaboravlja.
Što biste rekli, što vam je dalo plivanje i sport uopće?
“Sport me afirmirao, dao mi je priliku da svoj talent pretočim u nešto više o čemu sam mogao samo svjedočiti putem malih ekrana kad sam bio dječak. U prvom redu su tu predivna putovanja svijetom koja su me obogatila i pružila mi mogućnost da svijet i različitosti među narodima gledam na jedan drukčiji, prihvatljviji način. Posjete drugim kontinentima i narodima ugradili su mi veću dozu tolerancije i empatije prema svima koji nisu imali priliku imati podršku u obitelji i društvu koju sam srećom ja imao. Medalje i uspjesi koji su došli kao plod kontinuiranog rada i višegodišnjih treninga. Da ne govorim o pozitivnim učincima za svoje zdravstveno stanje. Plivanje je bilo i ostalo moj život”.
Je li teško na plećima nositi slavu najtrofejnijeg hrvatskog parasportaša s naslovom i Paraolimpijac desetljeća?
“To je velika privilegija, ali i još veća odgovornost koja me poziva da i dalje širim svoje znanje i iskustvo s djecom i mladima s kojima imam priliku surađivati. Sve moje osvojene medalje bez tog aspekta profesionalnog i društvenog razvoja ne bi imale veliko značenje”.
Kada danas pogledate iza sebe, što vas najviše čini sretnim?
“Obitelj. Ništa mi se u životu ne može mjeriti s obitelji koju sam stvorio zajedno sa svojom suprugom Jelenom. To je vrh piramide svega što sam postigao dosad Ali naravno da sam sretan i kad Hajduk uzme tri boda kao veliki zaljubljenik u bilu boju haha”.
O vama je snimljen i film “Skrivena strana medalje”. Kako ste ga doživjeli? Koje poruke on šalje?
“Siguran sam kako se u filmu svatko od nas može pronaći. To je i bila ideja ljudi koji su sudjelovali u njegovoj realizaciji . Da to ne smije biti samo suhuparna prezentacija života paraolimpijca. On ima puno važniju ulogu. On je svevremenski. Govori jednako jako o problemima diskriminacije, kao i o značaju obrazovanja, socijalizaciji i svim ostalim elementima integracije osoba s invaliditetom u moderno društvo”.
Kao čovjek s iskustvom natjecatelja i danas trenera, što biste rekli koliko je važan sport za osobe s invaliditetom?
“Smatram kako za pobljšanje psihofizičkog zdravlja kod osoba s invaliditetom ne postoji nijedna aktivnost koja se može mjeriti sa sportskom. Pozitivni učinci za kardiovaskularni sustav, veća razina samopozdanja i samopoštovanja, lakša socijalna integracija samo su neki od važnih elemenata koje karakteriziraju sport i dokaz su koliko je bavljenje sportskim aktivnostima bitno od najranijeg perioda ljudskog sazrijevanja. Zato sport mora biti dostupan svima, u prvom redu najosjetljivijim skupinama u društvu. To su djeca s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom”.
Zašto se po vama društvo i sportska javnost drugačije odnosi prema osobama s invaliditetom i njihovim uspjesima?
“Teško je sve razloge svesti u nekoliko smislenih rečenica. Sigurno je kako je velika odgovornost i na nama sportašima i sportskim djelatnicima koji bi trebali još revnije i snažnije progovarati o tim problemima, jer osobno smatram kako je situacija u Hrvatskoj po pitanju popularizacije sporta osoba s invaliditetom na vrlo niskim granama. Naša državna televizija samo u tragovima prenosi vijesti vezane za uspjehe naših paraolimpijaca, oni nisu prepoznatljivi na medijskoj sceni. Nažalost, na samom smo početku razvoja modernog demokratskog društva zasnovanog na pluralizmu i izvrsnosti, tako da i paraolimpijci nose na svojim leđima veliku žrtvu društvenih anomalija i nepravdi koje su proizašle iz raznih oblika diskriminacije prema osobama s invaliditetom u Hrvatskoj”.
Koje su vaše poruke mladim ljudima koji su iz nekog razloga osobe s invaliditetom?
“Invaliditet je samo dio njihovog života. Teško je plasirati univerzalne poruke jer svaka od mladih osoba koje imaju određeni stupanj invaliditeta ima svoja pitanja, borbe i ciljeve. Ali ono što bih posebno poručio svima njima je kako je jako bitno sebe što više integrirati u društvo kroz tržište znanja i rada. Jer smatram da svaka osoba s invaliditetom koja je u mogućnosti raditi i time ostvariti svoje prihode to mora pokušati i realizirati. Bitno je da što manje ovise o pomoći države, osim u onim najtežim slučajevima. Oslanjati se isključivo na pomoć države u rješavanju svog socijalnog status vodi zasigurno u propast”.
Kako ocjenjujete brigu države, institucija vlasti, za osobe s invaliditetom, posebno sportaše?
“Ocjena 5/10. Glavna je zamjerka nedovoljna angažiranost države po pitanju pomoći u ulasku osoba s invaliditetom na trziste rada. Još uvijek je osnovna vodilja potencijalnim poslodavcima socijalna nota umjesto one profesionalne. Trebalo bi se bazirati na sve ono što osobe s invaliditetom mogu, a ne njihovi ograničavajući faktori. Država treba stvoriti okolnosti za provedbu zakonskih regulativa koje vec postoje, samo ih treba početi primijenjivati. Motivirati lokalnu samoupravu kako bi konkretnijim potezima privukla mlade osobe s invaliditetom da krenu u svijet poduzetništva. Da napokon kapitaliziraju svoje talente, a ne da ovise samo o socijalnim naknadama i invalidninama. To je uloga institucija vlasti. Da stvore pravni okvir i društvo jednakih šansi”.
Kakvo je vaše mišljenje o tome koliko Hrvatska ulaže u sport i u hrvatske sportaše?
“Mi smo po ulaganju u sport i sportske aktivnosti na dnu zemalja Europske unije. Mislim da to dovoljno govori u prilog činjenici kako je većina naših sportskih uspjeha, pogotovo kad je riječ o individualnim sportovima, isključivo plod ogromnog talenta i roditeljske podrške u neprimjerenim uvjetima za treninge”.
Prije nego što ste se uhvatili plivanja bili ste zaljubljeni u vaterpolo. Kako danas gledate na tu svoju prvu ljubav?
“Vaterpolo me i danas ispunjava, naravno kroz amatersko bavljenje tim sportom u dubrovačkoj Divljoj ligi i igru s prijateljima u ljetnom periodu”.
Podsjetite naše čitatelje na nesretne dane svoje najranije mladosti kada je došlo do vaših zdravstvenih teškoća.
“Rođen sam kao potpuno zdrava beba. Sa sedam mjeseci starosti nakon primljene vakcine obolio sam od posljedica dječje paralize. Od tada počinje moja životna utrka na duge staze. Život nije sprint nego maraton i treba znati kako na toj stazi ostati čvrst i ne odustati kad su vremena gruba. Na svu sreću, uspio sam. Zahvaljujući svom jakom karakteru i čeličnoj volji uz ogromnu podršku svojih roditelja koji su u mene ugradili taj čip”.
Zacijelo postoje oni kojima zahvaljujete to što ste unatoč svim mogućim teškoćama uspjeli?
“Nijedan sportaš nije sam na svom putu do uspjeha. Pogotovo kad je riječ o kontinuiranom osvajanju medalja na najvećim sportskim smotrama. U prvom redu bez konkurencije tu su moji pokojni roditelji i stariji brat Mateo, bez čije podrške i ljubavi sve bi bio samo dobar san i puste želje. Također i moj vjenčani kum i veliki prijatelj Dean Kontić, pod čijem sam vodstvom ostvario sve sportske uspjehe. Kažu da na vrhu planine vjetar najviše puše, oni su bili i ostali oni koji su me štitili da me ti vjetrovi ne odnesu u neželjenom smjeru. Naravno, povrh svega moram zahvaliti dragom Bogu koji me nagradio takvom obitelji i prijateljima”.
Kako je zapravo od svih sportova pao izbor na plivanje?
“Radi se o zapravo vrlo logičnoj odluci, s obzirom kako je plivanje najefikasniji oblik terapije kroz boravak u vodi i ciljane vježbe koje sam svakodnevno zajedno s pokojnom majkom odrađivao u Dubrovniku.Čak sam i samostalno proplivao već s godinu i pol dana starosti. Ne mogu zamisliti svoj život bez plivanja, čak sam i svog sina Roka već prije njegovog prvog rođendana ubacio u bazen i danas skupa plivamo u moru bez korištenja plivačkih rekvizita. Dobrobit plivanja za njegov fizički i mentalni razvoj je nemjerljiva”.
Jako ste zabrinuli svoje obožavatelje, ljude koji vas cijene i hrvatsku javnost kada ste prije tri godine završili u bolnici zbog srca?
“Da, nažalost zbog obiteljske anamneze i genetike imam koronarne probleme i sužene krvne žile što je za posljedicu moglo imati i smrtni ishod kao i u slučaju pokojnog oca. Imao sam sreću da sam na vrijeme reagirao i dr Markunović mi je u Općoj bolnici Dubrovnik ugradio stent i time mi spasio život. Taj dan slavim kao svoj drugi rođendan, vrlo je tanka nit između života i smrti. Nismo ni svjesni koliko tanka. Svoje medicinske stručnjake kao i osoblje koje radi u našim bolnicama moramo maksimalno cijeniti jer imaju najodgovorniju funkciju u društvu”.
Postali ste i obiteljski čovjek, uplovili u bračnu luku… Osjećate li neke promjene? Živite li drugačije?
“Naravno, to je sigurno najveća promjena dosad u mom životu. Biti odgovoran suprug i roditelj je najveći izazov u kojem uživam i koji je sastavljen od lijepih i manje lijepih dana jer dijete traži ogroman angažman. Međutim, promatrati sina kako raste u razvija se najljepša je nagrada za nas kao njegove roditelje. Iako čekamo njegov odlazak u vrtić kao ozebli sunce haha”.
Kad bismo vam donijeli zlatnu ribicu. Koje biste tri želje da vam ispuni?
“Samo zdravlje moje obitelji”.