SLAVEN LETICA: Tko je, kada, zašto i što bio i čije je danas “vlasništvo” genijalni Nikola Tesla?

Povodom Svjetske izložbe EXPO na kojoj Republika Hrvatska, s punim pravom, kao vlastite, naše, izumitelje predstavlja Fausta Vrančića, Nikolu Teslu i Matu Rimca, silno se uznemirila srbijanska politička „elita“ koja Teslu smatra – svojim, Srbinom, piše naš poznati politički analitičar i kolumnist Slaven Letica.

Prije par godina objavio sam u Hrvatskom tjedniku esej o identitetu hrvatskih Srba u kojem sam Nikolu Teslu analizirao kao paradigmu. Ako vam se čita u ovom pakleno vrućem danu, mislim da nećete uludo potrošiti vrijeme. Evo tog dijela eseja:

Nikola Tesla (Smiljan, 10. srpnja 1856. – New York, 7. siječnja 1943.) živio je toliko dugo (87 godina) da je doživio uspon i pad Austro-ugarske carevine, Kraljevine SHS, Kraljevine Jugoslavije i uspon, ne i slom, NDH.

Uz to, doživio je, i izdaleka promatrao, dva velika, ljudožderska svjetska rata. Logično je, stoga, da je prolazio kroz identitetske mijene i metamorfoze: usvajao je i napuštao višestruke, podijeljene i promjenjive, identitete i lojalnosti. Rođen je i školovan u Austro-ugarskoj carevini kao sin pravoslavnoga svećenika pa je logično pretpostaviti da se smatrao ‘pravoslavcem’, a ne ‘Srbinom’. Carevina je prepoznala njegovu darovitost i omogućila mu školovanje koje je bilo temelj izumiteljstva koje je ostvario u obećanoj zemlji Americi u kojoj se nastanio 6. lipnja 1884.

U hrvatskoj političkoj kulturi mitske je razmjere – u doba Kraljevine Jugoslavije, ali i u doba Titove Jugoslavije, pa i danas – dobio njegov brzojavni zapis o tome da je ponosan na srpski rod i hrvatsku domovinu koji se često, na žalost krivo, citira.

Njegov telegram adresiran na dr. Vladka Mačeka upućen je iz New Yorka 26. svibnja 1936. godine i bio je ovako sročen: ‘Hvala na mnogo cienjenoj čestitki i počasti, jednako se ponosim moga srbskog roda i moje hrvatske domovine, živeli svi Jugoslaveni. Nikola Tesla.’

Spomenuti brzojav bio je zapravo kurtuoazni odgovor na čestitku koju mu je za velike izume dan ranije uputio hrvatski seljački vođa i bivši politički sužanj kralja Aleksandra Karađorđevića (iz tamnice, na koju je osuđen po Zakonu za zaštiti države na tri godine, pušten je 22. prosinca 1934.) dr. Vladko Maček: ‘Velikom sinu naroda srbskog a domovine Hrvatske, vođi čovječanstva u borbi sa prirodom čestita u ime hrvatskoga naroda, dr Vlatko Maček.’

Usporedbom dvaju brzojava lako je zaključiti da je Tesla jednostavno bio pristojan, ali i da je od hrvatstva i srpstva u to doba – u doba diktatorske i satrapske Kraljevine Jugoslavije – najviše cijenio Jugoslavene i jugoslavenstvo: što je vidljivo iz završetka brzojava u kojem stoji ‘živeli svi Jugoslaveni’.

Čak ako zanemarimo Teslinu pristojnost i kurtoaziju pa prihvatimo kao činjenicu da je on 1936. godine doista bio jako ponosan na srpski rod i hrvatsku domovinu (ponavljam njegove riječi: ‘jednako se ponosim moga srbskog roda i moje hrvatske domovine’) malo je vjerojatno da je takvo uvjerenje imao i u doba raspada Kraljevine Jugoslavije, formiranja i života NDH: u kojoj je njegov ‘srbski rod’ bio stavljen izvan zakona, proganjan, slan u sabirne logore i ubijan.

Za pretpostaviti je da se je u to doba vratio na stajališta o identitetu (jastvu) koja je imao kad je 1892. godine u Beogradu ovako definirao vlastitu pripadnost i čuvstva: ‘Svoju radost, koju ja ovoga trenutka osećam, ja ne umem da vam iskažem, ali se radujem što mogu ovom prilikom da pred vama, mila braćo, izrazim svagda svoje najmilije zadovoljstvo, da sam bio i da vazda ostajem samo Srbin i ništa više. Dešava se, gospodo, da čovek, udaljen od svoje otadžbine, zanet poslom kakvim se ja zanimam, po katkad smete s uma svoje ime, svoju narodnost i svoju otadžbinu. Ali toga, gospodo, kod mene nikad nije bilo, a nadam se da i neće i ne može nikad ni biti. Ako se ja i ne nalazim među vama, da kao i vi što više privredim na oltar srpske misli, ja radim drugi posao, na drugi način proslavljam ime srpsko, i na drugi način radim i trudim se, da koliko mogu i ja što korisno privredim svome narodu i svojoj miloj braći. I ako ima kakve slave i zasluge za čovečanstvo, da se pripiše mome imenu, ta počast više pripada srpskom imenu, srpskom narodu iz čije sam sredine ja ponikao.’

Nikola Tesla u jesen vlastitoga života – uoči i na početku Drugog svjetskog rata – bio je višestruki apatrid koji je nakon raspada dvaju monarhija, nakon dva strašna, ljudožderska rata, dvaju satrapskih ideologija (nacizma i staljinizma) u usponu i nakon što je novu domovinu pronašao u Americi, ali i izumiteljstvu, proživljavao duboku identitetsku krizu.

Pred samu smrt, u pismu ‘svojoj braći u Americi’ u travnju 1942. sebe je ovako odredio: ‘kao najstariji Srbin, Jugoslaven, Amerikanac naše krvi u Sjedinjenim Državama…’

Dakle neupitno je da se je na samome kraju svog života (1942.) Nikola Tesla smatrao/osjećao Srbinom, Jugoslavenom i Amerikancem. Kako se osjećao i izjašnjavao kad je došao u Ameriku u ljeto 1884., teško je kazati.

Međutim, američka useljenička baza podataka o useljenicima koji su od 1892. do 1924. godine brodovima iz Austro-ugarske i Kraljevine Jugoslavije, neki i iz Italije i drugih europskih zemalja, došli na otočić Ellis (https://www.libertyellisfoundation.org/passenger-result ) bilježi 79 useljenika s prezimenom ‘Tesla’ (trojica su imala ime ‘Nikola’), od kojih se 29 izjasnilo, ili su ih američki službenici zapisali, da su Hrvati, a njih 5 kao Srbi. Ostali su bili ‘Austrijanci’, ‘Jugo Slavi’, ‘Poljaci’, ‘Šehoslovaci’, ‘Mađari’, ‘Slovaci’, ‘Ličani’, ‘Dalmatinci’, ‘Talijani’, ‘N/N’ i dr.

Oni koji su u bazi podataka zapisani kao ‘Hrvati’ ili ‘Hrvatska’ vjerojatno su bili pravoslavci-Vlasi ili Srbi: jer su imali imena ‘Vasilj’, ‘Vasily’, ‘Stevan’, ‘Simo’, ‘Sava’, ‘Rade’, ‘Petar’, ‘Marko’, ‘Mile’, a dolaze iz mjestâ kao npr. ‘Medak’, ‘Vojnic’, ‘Vrbovsko’, ‘Mitrovica’ itd.
U vrijeme kad je Tesla rođen (1856.), znatno važnije određenje identiteta bila su vjera/vjeroispovijest (u njegovu slučaju pravoslavna) i državljanstvo (austrougarsko) negoli ono što je danas ‘nacionalna pripadnost’.

Zaključiti ću ovako. Moralna panika koju dižu srbijanski političari oko “vlasništva” nad Nikolom Teslom nije puki pokušaj otmice hrvatske korisne prošlosti, nego i pokušaj otmice “duša” današnjih hrvatskih Srba. Srbijanska vlast željela bi da oni budu neka vrsta “superlativnih Srba” u gostima u Hrvatskoj do nekog novog rata, a oni su povijesno uvijek bili organski dio hrvatskg građanskog i seljačkog društva. Iznimka su bile diktature i ljudožderski režimi (Kraljevina Jugoslavija i NDH). Što se “Tesle” kao brenda tiče, za nove je naraštaje on više vezan uz automobile na električni pogon, nego na genijalnog izumitelja.

[fb_pe url=”https://www.facebook.com/slaven.letica.9/posts/10158089229132871″ bottom=”30″]