SLAVEN LETICA: Potresni (od potresa) malodušni dnevnik pjesnikinje i književnice Sanje Pilić

Redovito čitam facebook dnevnik Sanje Pilić. Njen stan, smješten u potkrovlju davno otete obiteljske kuće, grdo je stradao u potresu. Svoje misli i osjećaje odlučila je odvažno i iskreno uputiti, pod oznakom „javno“, u bespuća virtualne zbilje.

Vrijedna je to dnevnička književnost (znatno bolja od sadržajno i stilski ispraznih dnevničkih zapisa Miroslava Krleže tijekom Drugog svjetskog rata, napisanih u stanu na četvrtom katu kuće u kojoj danas živi obitelj našeg Frane; negdašnjoj Radišinoj 14, danas Kneza Mislava 14, a u doba komunizma Božidara Adžije 14) koja mi je zanimljiva i s medicinsko-sociologijskog stajališta.
Nadam se da će nastaviti pisati i da će njeni prustovski zapisi jednog dana biti čitani kao dokument o duševnim raspoloženjima nadarene spisateljice u vremenu potresa i korone.

Njene dnevničke zapise neki bi od današnjih psihijatara vjerojatno ocijenio kao prve znakove PTSP-a ili bipolarnog poremećaja, a ja ih čitam kao NORMALNO i ZDRAVO malodušje, kao melankolija, tipična za teška vremena prirodnih i društvenih katastrofa, ljudskih tuga i žalovanja.

Da takva vremena potiču malodušje, osjećaj tjeskobe, straha, pa i beznađa, prožet nenadanim i neočekivanim zrncima nade i optimizma, pokazuje primjer jednog od najtragičnijih hrvatskih psihijatara dr. Đure Vranešića ((Žumberak – Dragoševci, 25. XI. 1897 – Zagreb, 14. I. 1946).

Sluteći veliko ratno zlo, on je potkraj 1940. objavio knjižicu „O melankoliji“ koja započinje njenom definicijom: „Životno stanje, u okviru kojega slabe životni nagoni, stanje u većini slučajeva nezdravo, bilo ono prolazno ili dugotrajno, površno ili duboko, stanje umora i klonulosti i posrtanja pod teretom prividnih ili stvarnih briga i napora, takvo stanje ugaslih zanosa, okovane volje i ukočene misaonosti, takvo stanje, gdje se misao kreće u začaranom krugu kakve nametnute predodžbe, svakako je izuzetno. Bolesne tlapnje ili daleka mračna priviđenja, kakva se očituje u svakoj težoj živčanoj depresiji, a naročito u svim oblicima melankolije, koja je bila i ostaje bujnim i neiscrpljivim izvorom životne negacije i samoubistva, predstavljaju u tim izuzetnim stanjima najdramatskije akcente.“ (Dr. Đuro Vranešić, O melankoliji, Zagreb, studeni 1940., str. 3)

Poznato je da je dr. Đuro Vranešić tijekom rata u svom privatnom sanatoriju u Zelengaju primao brojne politički progonjene i životno ugrožene – od strane režima Ante Pavelića i NDH – zdrave ljude. Među njima su bili i Miroslav Krleža, Vaso Bogdanov i Krsto Hegedušić. Dobro mu nije uzvraćeno dobrim. Komunistički ga je prijeki sud osudio na smrt i bio je pogubljen šest mjeseci nakon završetka rata.
Želeći vas potaknuti da pročitate dnevničke zapise Sanje Pilić, da bi ste, ako ste tužni i sjetni, tjeskobni i malodušni, shvatili koliko je u pravu bio genijalni Tin Ujević pišući pjesmu Pobratimstvo lica u svemiru (Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.), prenosim četiri od brojnih njenih zapisa.

Sanja Pilić, 30. ožujka u 13:06 ·

Moja kućica u Hebrangovoj koju je kupio šukundjed oko 1880. bila je tada okružena kukuruzom, a Zrinjevac i kazalište nisu postojali. On ju je kupio i još je dogradio dio. Sve što smo u životu imali, kupili smo. Nikada ništa nismo dobili ni od kakve države. Kuća se sastojala od stana u prizemlju i na prvom katu. Za vrijeme rata u stan u prizemlju uselili u ured ustaše. Po završetku rata u taj stan u prizemlju uselili su ličku obitelj od pet članova čiji je otac radio u policiji. Nama su ostavili sobičak, a imali smo zajedničke nus prostorije, kuhinju, wc, i kupaonicu. Ta obitelj nas je maltretirala godinama, a ja sam zajedno s mamom, njezinim tadašnjim mužem, njegovom kćerkom stanovala u toj sobici od 15 kvadrata. Od otprilike 1957.

Obitelj je mijenjala brave na zahodu, pa smo često išli pišati u Splendid. Otac obitelji slao bi policiju na vrata, mama se užasno bojala. Spavali smo na krevetu i na madracu na podu. Onda je mama rodila moju polusestru koja je umrla nakon dva mjeseca. Ovi su nas i dalje maltretirali. To je trajalo do 1962 ili1963 kad je mama kupila kreditom stan u Trnskom i mi smo se tamo preselili zimi. Stan nije imao uporabnu dozvolu, ali mi smo bile u njemu i smrzavale se. Mamin tadašnji muž ostao je još neko vrijeme u toj sobici, ulazio je kroz prozor u nju, toliko su nas maltretirali. Kad više nije mogao izdržati otišao je i on s kćeri. Tada su se sustanari proširili i na tu sobicu. To su bili zaštićeni najmoprimci. Plaćali su vlasniku, mojoj baki 60 kuna, i koliko se sjećam za stan od 100 kvadrata. Govorim ove cijene poslije našeg rata 1991.

Prijetili su joj kad bi s prvog kata vješala baka zastore, jer im zaklanjaju pogled. S vremenom se obitelj raselila i ostala je u stanu samo jedna stanarka. Ta stanarka stanovala je u tom neuseljivom stanu do prije desetak godina kada je umrla. Ja sam s mužem i bolesnim djetetom prvo bila podstanar nekoliko godina, a onda smo kupili na kredit stan u Velikoj Gorici. Doživjeli smo tešku saobraćajnu nesreću i nakon nekog vremena odlučili da se probamo vratiti u grad, na tavan u tu kuću koju je kupio šukundjed. To je bilo 1979. godine. Na prvom katu je i dalje živjela baka s Tihanom Škrinjarić tetom, a stanarka u tih 100 kvadrata za 60 kuna. Kako nismo mogli ući u taj stan, počeli smo graditi tavan u doba najveće inflacije. Prodali smo stan u Velikoj Gorici i digli još dva kredita.

Stanarka nas je prijavljivala građevinskoj inspekciji i ometala u izgradnji. I dalje je stanovala u tom stanu za 60 kuna. Nikada nije plaćala stubišnu struju. Mi smo gradili tavan, to je posebna priča o majstorima koji su nas pokrali, a pomagali smo im jer su bili sirotinja. Na svu sreću, iako su nas mnogi odgovarali od toga, stavili smo betonsku armiranu deku na tavan, razrušili i ponovno vratili cijelo krovište natrag s novim crijepovima. Neću spominjati familijarne odnose jer to je posebna priča. Kad smo nekako završili tavan uz pomoć svevišnje sile, uselili smo se 1981. 1991.počeo je rat i ja sam se te godine rastala od muža. Ostala sam sama s dvoje djece na tom tavanu, bez alimentacije itd. Preskačem mnoštvo užasa.

Stanarka je i dalje stanovala u tom stanu za 60 kuna. Došao je neki zakon po kojem je trebala plaćati 300 kuna, ali ona nije htjela. Kako kuća nije imala plin, jedina u ulici, a plin je bio na suprotnoj strani ulice, ja sam ga lično dovela. Zeleni val bio je zatvoren dopola dok su bušili cestu da bi stavili plinske cijevi za tu kuću. Nekako sam dovukla plin do kuće. Stanarka i dalje nije plaćala povećanu stanarinu pa sam je morala tužiti. Onda je počela plaćati 300 kuna.U kući smo svi bili posvađani, a ja za sve kriva. U principu sam to i sada. Na kraju je stanarka 2010 ili tu negdje umrla i konačno se nakon 65 godina stan vratio vlasniku, u ovom slučaju meni. Tu je onda Vladimira napravila svoj stan iz kojeg sad pišem.

Zahvaljujući betonskoj armiranoj deki stanovi su ostali cijeli, a moj tavanski stan nastradao je od susjednog zida koji se na njega srušio. Što se još između toga događalo neću opisivati. Istina je da sam željela sačuvati ovu kuću jer ju je kupio moj šukundedek od svoje profesorske plaće na tadašnjoj ledini. Nikada i ništa cijela moja obitelj nije tražila niti dobila od države. Uglavnom smo svi bili slobodna profesija, glupi umjetnici. Eto ovo sam napisala čisto da se zna, najviše zbog sebe, ali i da se ne sere po vlasnicima stanova u centru koji od kojih su mnogi imali sličnu situaciju. Ovo je najmanja kuća u Hebrangovoj s dva stana od kojih je jedan bio okupiran punih 65 godina. Toliko.

Sanja Pilić, 31. ožujka u 10:10 •

Jutro mi je koma. Nema veze s depresijom. Ima veze s tim da mi je život dosadio. Nema veze što ću za pola sata piti kavu i smijati se šalama na fejsu, stavljati fotke, gledati Vladimiru, slušati sina na mobitelu i slično. Ali umorna sam. Napisat ću priču i smisliti novi strip, počešljati se i sve ću obaviti, ali dosta mi je. Čak i sretnog života. Neki ljudi pod svaku cijenu žele živjeti, imaju puno, puno godina i grčevito se drže za svaki dan, a ja bih sve to napustila bez žaljena. Naravno, neću, i znam da će biti lijepih dana još, ali eto. Baš sam umorna. Kod mene su svi živi i zdravi i to su najbolji trenuci za odlazak.

Previše mislimo da smo važni u nečijem životu. Generalno nismo važni tako posebno. A opet ne možemo jedni bez drugih. Jučer su moji majstori dovršili krov, a zid valjda neće padati sad i na taj novi dio. Bila bih ih izljubila da nema korone po cijelom licu. To je život. Ne možeš nestati kad poželiš. I bez drame. Uvijek je tu neka drama. I što je najgore, usprkos ovoj mojoj ispovijedi, ja ću danas biti okej. Dapače. Ovo apsolutno nije neki tužan status ili slično. Vrlo je realan. Upravo mi je došao veseli Minja s Radio Sljemena i dala sam izjavu o tome što se sve događalo, sve u revijalnom tonu, ha, ha.

Minja je presladak, a uvijek i slušam jedino Radio Sljeme. Tako da život ide dalje, napisala sam što mi je na srcu. I da, i kad se sjetim prošlosti i svih sretnih dana, a bilo ih je puno, najviše čega se sjećam je baš to nešto lijepo s djecom i što imamo smisao za humor, zatim putovanja svijetom, ljeta u Rovinju i gluparenja s prijateljima. Knjige i nagrade su me isto veselile, klinci po školama i to što je tehnika tako uznapredovala.

Sanja Pilić, 1. travnja u 11:25 •

Mlađe osobe ne shvaćaju da ti je dosta svega u neko doba i gotovo. Čovjek se nagonski spašava i to je to. Imala sam manično depresivnog oca koji je završio na Ugljanu. Nakon puno različitih bolnica. Kad sam mu došla u posjet ništa mu nije bilo važno osim cigareta i pršuta koji sam donijela. Nije htio živjeti, ali nagon za hranom i cigaretama je bio jači. Inače, bio je pametan, lijep i smijao se zarazno kad bi bio u kao normalnoj fazi. Hoću reći taj nagon je jači mada ne želiš više živjeti.Tako je to. Umro je na Ugljanu. Na njemu su eksperimentirali s različitim terapijama i nijedna nije dugotrajno pomagala. Neke su bile i drastične. Zato ja nikad nisam uzimala gotovo ikakve lijekove za išta osim antibiotika. Nagon te tjera da živiš, a duša bi otišla svojim putem.

Sanja Pilić (4. travnja 2020.):

Moja duša je dječja bila i ostala. Sjećam se svog djetinjstva, mladosti itd. Ali pogotovo ranog djetinjstva. Kad sam se budila sa željom da je dan prije bio san. Vrlo često. Svašta se događalo, bila sam jedino dijete u obiteljima i s tatine i mamine strane. I svima na teret. Zapravo. Odlazila bih tati u Split i očekivala čudo, isto tako i kod mame. Kad sam naučila čitati najdraža knjiga koju ne spominjem na susretima po školama bila je Kozeta. Bože, prekrasna. Stalno sam se nadala da ću nekome pripadati i biti zaštićena. Naravno, bilo je i sretnih dana. Ali stabilnosti nije bilo. Nikakve. Ni u emocionalnom ni u materijalnom pogledu. S

ve sam to pozaboravila uglavnom, ali sada, kad se probudim sjetim se toga. Uopće mi nije jasno kako sam s tom glupavom dušom ostala normalna. Duša koja vjeruje u čuda. Jer i ona su mi se događala u životu. Baš čuda. Izvan svake logike, a opet, kao logična. Postoji logika više naravi. Momentalno mi nedostaje. Kao da sam u nekom filmu. Naučila sam se ponašati kako treba i biti praktična. Svašta sam naučila. Bila sam voljena do Mjeseca i nazad. Ali duša je ostala ista, željna čuda. To psiholozi zovu unutrašnje dijete.

Ne znam kako sam uspjela odrasti, ozreliti i ostarjeti na prilično trezven način. I ostvariti sve to što se u životu očekuje. Imam lijepu, malu i pomalo šašavu obitelj. U dobrom smislu. Valjda je i to čudo. Ljudi tako malo znaju jedni o drugima. Sve priče su na neki način neispričive. A duša je uvijek mlada, romantična i ovo tijelo i zemaljski život je zbilja samo kao neka škola u koju idemo, svatko sa svojim zadacima za rješavanje.. Na kraju puta, valjda dobiš ocjenu. Možda nema nikog drugog da ti je dodijeli, već sam sebe ocijeniš. Život je enigma kad je i najjednostavniji na svijetu. A humor je posebna priča. Bez njega ništa.

[fb_pe url=”https://www.facebook.com/slaven.letica.9/posts/10158955760792871″ bottom=”30″]