PUTEVI ODLASKA: U Hrvatskoj stalno moraš biti “nečiji” – sve se dijeli na “vaši i naši”

Masovno iseljavanje iz Hrvatske već se naziva problemom nacionalne sigurnosti, ali i dalje izostaju ili su neznatne konkretne mjere koje bi ljudima omogućile pristojan život u domovini.

Odlasci su svakodnevni, a sve češće iseljavaju cijele mlade obitelji. Jedna od takvih je i obitelj Marija B. iz jednog gradića u dalmatinskom zaleđu čija se supruga početkom kolovoza odselila i zaposlila u bolnici u jednom od gradova Baden-Wuttenberga. On je ostao sam s djecom i ostat će u Hrvatskoj do kraja školske godine nakon čega i ostatak obitelji odlazi u Njemačku.

Mario B. rođen je i odrastao u Hrvatskoj, kao mladić je već živio u Njemačkoj u kojoj je igrao nogomet, sportaš je, bio je i hrvatski branitelj, a zaposlen je u državnoj službi.

“Supruga je akademska građanka medicinske struke, ulagala je u sebe dugi niz godina, specijalizirala se i očekivala je da neće biti problema da pronađe posao u svom mjestu ili Splitu. Bili smo klasa optimist sve dok nismo shvatili da nema za nju ovdje mjesta… Kako je najbliži klinički bolnički centar u Splitu, tamo se javljala na natječaje za posao, ali od 23 natječaja na koja se javila odgovor je dobila samo na dva – i to negativan”, priča Mario ogorčeno za Deutsche Velle. “Ovdje nas ne veže ništa osim emocija, ljubavi prema rodnoj grudi na kojoj ne možeš egzistirati. Živimo na kredit, kupujemo hranu na kreditne kartice i rate, živimo od minusa na bankovnom računu i željeli smo to prekinuti. ..Za stan od 60 četvornih metara trebali bismo ući u kredit na 25 do 30 godina, s nenormalno visokim kamatama i ratama”.

Progovorio je Mario i o tome kako u Hrvatskoj stalno moraš biti “nečiji”.

“Kod nas je čovjek postao nevažan, nitko ne gleda jesi li dobar, karakteran i znaš li raditi nego kakvu partijsku knjižicu imaš. Svake četiri godine samo se vade nove knjižice. Ovdje stalno moraš biti ‘nečiji’. Zar moram biti nečiji da bih pronašao posao i živio kao čovjek?! Ovdje se sve dijeli i gleda kroz podjelu “naši i vaši”, ne gleda se kvaliteta, a meni je toga dosta…

Ispričao je i ponešto o tome kako mu je primljena supruga u Njemačkoj. O svemu bismo, kaže, mogli ponešto i naučiti.

Samo sedam dana nakon što je supruga Jasna doselila u svoj novi njemački dom, stigao joj je poziv od načelnika općine na nedjeljno druženje, na kojemu su novim useljenicima prezentirali na koji se način mogu uključiti u zajednicu i kako i gdje mogu volontirati. Zbog medicinske profesije nju su pozvali da se priključi tamošnjoj inačici gorske službe spašavanja. Pored svega, zahvalili su joj se što je doselila baš u njihovo mjesto i što će tu plaćati porez. Raspitivali su se i o obitelji i kad im je rekla da svi dolaze, rekli su da jedva čekaju da i Marija uključe u svoje sportske programe.

“Takvo što je u Hrvatskoj nezamislivo. Ovdje i kad hoćeš nešto pomoći zajednici, ne možeš. U Hrvatskoj za malog čovjeka nema kruha, sve se svodi na politička uhljebljenja…”, kaže Mario koji se sprema za odlazak za suprugom.