POLITIKA: Milivoj Pašiček – „Zbogom Hrvatska“, reče i ode, i nitko se ne crveni od stida

Piše: Milivoj Pašiček

Kažu da je politika ku**a, pa bi po toj analogiji valjda bilo logično da se njome bave prostitutke. U nas je, barem onim većim dijelom, važnijim, sasvim sigurno to primjenjivo tamo gdje se nešto može oteti na bilo koji način. Pa, i oteti nekome pamet, ili ga učiniti ludim kraj tobože zdrave pameti.

A mnogi su se toga dana, kada se krojila sudbina ministra Pave Barišića, za kojim se vukla trakavica oko plagijata, svojski trudili da raspamete i one koji su se pametnima činili. Nakon maratonske rasprave, s rukama kojih je bilo dovoljno, jer ih HDZ sa satelitima toliko ima, ministar Barišić i njegov najžešći branitelj premijer Plenković, postali su slavodobitnici saborske alke na kojoj je bilo svakojakih govora i pripetavanja.

Ali i sablasno jadne i bezjajčane šutnje zastupnika Mosta. Kukavički su ostali bez tona, jer šutnja je zlato, šutnja je nezamjeranje, tiha podrška HDZ-u, s kojim kao nisu u koaliciji. Bulj, Grmoja, Petrov… zanijemili su od časti i principa, jer vlast je slatka. Bilo je mučno gledati kako Petrov vodi sjednicu na kojoj se udara u sve bubnjeve, a on i njegovi šute.

A ono što je sve morao progutati Barišić da bi ostao u fotelji nemoguće je i opisati. Ali, fotelja mu je očito draža od strašnih uvreda i optužbi koje je trpio. I pokazao se snažnim držeći fotelju, jer netko tko drži do sebe barem malo više no što drži ministar Barišić, već bi se u prvom satu digao i poručio da odustaje. I morao sam se i tih trenutaka sjetiti filozofa Immanuela Kanta, koji je još prije oko 250 godina rekao: „Ljudi čiji su postupci motivirani jedino korišću skloni su pretvaranju; u vjeri su licemjeri, u ophođenju laskavci, a u politici prevrtljivci.“

Kao da je dragi Kant sjedio u našem Saboru – gledao, slušao i zapisivao. Vjerodostojno do boli i gađenja. Kad recimo zastupnik Mišić, inače elektromehaničar, da bi obranio Barišića reče da je i „Nikola Tesla krao od Edisona pa mu nisu rekli da je plagijator.“ Učini mi se da ne čujem, da sanjam. Jesam li negdje u baruštini, negdje u mraku, ispod dna, u kaljuži? I kako su samo u toj nemoralnoj močvari kaljužali znanstvenika svjetskoga glasa Ivana Đikića. A sve zbog inata, zbog bahatosti, ega. Jer, valjalo je braniti „svoje“ i kada je to nebranjivo.

Fotelja je važna, koga briga za moral. Hrvatska očito nije prihvatila uzuse civiliziranog svijeta u kojem javne osobe podnose ostavke i miču se do okončanja i potvrde ili demantija optužaba. A kad je znanstvenik Ivan Đikić izgovorio i ono „Zbogom Hrvatska“ svatko pametan zapitao bi se – što ostaje kada i takvi ljudi odlaze? A u nas se zapitao nije nitko od onih gore koji odlučuju, na žalost, i o tome hoće li sutra biti kruha.

Ono kako su ga ispratili premijer i predsjednica moglo bi se doživjeti kao da im je bilo drago što su se eto riješili jednog problema. „Ja sigurno nisam kriv za to, ovo je slobodna zemlja“, rekao je premijer Plenković, kao da se on nije mlatio sa saborskim zastupnicima da Barišić ostane u fotelji, po onoj poznatoj – neka je i najgori, ali je naš. Predsjednica je pak prozborila „da joj je žao kad ljudi odlaze iz bilo kojeg razloga i kad odlazi bilo koja osoba“. Svela je Đikića na „bilo koga“? Petrov je i odlazak Đikića odšutio, kao i kad je bio „spiker“ u sabornici.

Nitko se od njih nije zapitao koliko će štete biti za Hrvatsku odlaskom Đikića i kakvu poruku šaljemo svijetu. Uostalom kakvu poruku šalju ti politički mešetari i manipulatori vlastitom narodu i mladima, osim da se ne treba baviti poslom, strukom i znanjem, jer je dovoljno kupiti, prepisati ili plagirati, biti pod okriljem stranke i možeš i do ministra i do potpredsjednika parlamenta. Sunovratili smo se u još jedan ponor, u bezdan i pokazali kako je civilizacija negdje drugdje, tamo iza granice, tamo prema zapadu. I nije dovoljno reći samo “Zbogom Hrvatska”, već i “Laku noć Hrvatska”.

PRETHODNA KOLUMNA:

POLITIKA: Milivoj Pašiček – Zašto se Plenković i HDZ plaše ekipe Pernar, Sinčić, Bunjac i Živog zida – čitajte OVDJE.