Silna ljutnja, bijes, ali i mnogo pitanja na koja znam i odgovore. Tko će odgovarati za sustavnu dugogodišnju državnu nebrigu oko nebodera Vjesnik koji je završio u plamenu? Naravno – nitko. I neću sada o tome kako je tamo izgorio i dio moje mladosti, pa dio najproduktivnijih godina moga novinarstva, ali ću opet se pitati – je li danas nekoga barem sram, onako u sebi, zbog neodgovornosti, nečinjenja?
Piše: MIlivoj Pašiček
Kaže danas Andrej Plenković: “Ministarstvo nadležno za državnu imovinu, to je ministarstvo gospodina Bačića, kao i drugi resori, poduzet će mjere da se ta zgrada obnovi i uredi.” Iz ministarstva Branka Bačića poručuju: “Ministarstvo će poduzeti sve radnje kako bi se što prije pristupilo sanaciji nastale štete i obnovi cijelog kompleksa”.
Pa jeste li se danas probudili iz nekog drugog svijeta zalutali? Možete li tim riječima opravdati svoj nemar i neodgovornost što je jedna kultna građevina završila u plamenu? Iz znamenite kuće poznate i mnogo šire od Hrvatske najprije su otjerani novinari, pa na razne načine “kupljena” razna izdanja, pa 2012. ugašen dnevni list Vjesnik, pa je avetnjak sramote godinama plijenio pozornost građana koji su se pitali – do kada će to biti tako, zašto se ništa ne čini, zašto takva građevina propada?
Podsjećam kako je većinski vladnik zgrade država i da je tek negdje 2019. Ministarstvo državne imovine najavljivalo mogućnost da se zgrada prenamijeni u tehnološki inkubator ili poslovni centar za start-upove, no projekt nije zaživio. Bilo je i ideja da se u zgradu presele državne institucije, čime bi se smanjili troškovi najma prostora u Zagrebu. Potom je 24. prosinca 2022. Vlada donijela odluku o kupnji suvlasničkog dijela poslovne zgrade Vjesnik za 47 milijuna kuna. Planirano je useljenje državnih institucija…
Ali ruglo Zagreba ostaje i dalje netaknuto. Zgrada arhitekta Antuna Urlicha, koju su neki zvali i čokoladnom ljepoticom, otvorena 1972. godine, bila je simbol jednog doba, a potom simbol propadanja. Visoka je 67 metara sa 16 katova, u svoje je vrijeme bila simbol modernističkog optimizma i tehnološkog napretka. Godinama je stajala, iako zapuštena, kao tihi podsjetnik na nekoć moćnu medijsku instituciju i na izazove tranzicije hrvatskih medija u suvremenom dobu. I kao da se čekalo da ju snađe neko veće zlo.
Nekoć ponos modernističkog Zagreba i središte moćnog medijskog sustava, pretvorena je u crnu školjku potencirajući novu sramotu. Hoćemo li opet svjedočiti institucionalnom prebacivanju odgovornosti svih onih koji su godinama šutke promatra kako simboli jednog vremena propadaju? To govori i o kolektivnom zaboravu. O tome koliko smo spremni boriti se za očuvanje prostora koji su oblikovali našu svakodnevicu, medijsku kulturu i javni diskurs.
Zgrada Vjesnika ne zaslužuje biti ruševina. Zaslužuje obnovu, sadržaj i poštovanje. I to ne samo zbog prošlosti, već zbog budućnosti – jer država koja ne zna što učiniti s vlastitim simbolima, teško može graditi nove.
I još nešto osobno, godinama su nam u kući Vjesnik oduzimali od plaće za održavanje zgrade, za tiskaru, za… I onda to više nije bilo naše, već njihovo. Ali neću sada o tim novim srebroljupcima kojima je uvijek cilj trpati u svoje džepove. No, kad ste već to oteli, na razne “pretvorbene” načine, tko vam je dao pravo da otmete, uništite i spalite i naše uspomene?!