(NE)POZNATI POZNATI: Ja sam zaljubljena u kamen i mramor – kaže kiparica Marina Stoponja

Sjeća se svoje prve izložbe. Kao dijete je nacrtala, obojila i izrezala nekoliko figura sa čudnim ovalnim glavama. Poslagala ih je na terasu i pozvala baku koja ju je čuvala da pogleda, a ona je uzviknula “O, pa ti imaš izložbu!” Možda je baš to bio trenutak kada je sudbina odlučila da Marina Stoponja krene u svijet kiparstva u kojem je do danas ostvarila mnoge uspjehe.

Neizbježno je pitanje kad je o umjetnosti riječ, što se to probudilo u vama, kada ste i kako počeli shvaćati kako će kiparstvo biti vaš život?

Mislim da svaki čovjek dolazi na ovaj svijet sa svrhom i zadatkom. Mislim da sam svoju svrhu isprva kao dijete naslućivala, kasnije s odrastanjem i shvatila, a sada sam potpuno sigurna koje je moje poslanje. Putem kreativnosti instinktivno sam krenula od malih nogu i nekako sam oduvijek znala da moram stvarati. Neobično, ali sjećam se u detalje svojih predškolskih crteža, a kasnije i spoznaje da me više usrećuje i zanima trodimenzionalno oblikovanje. Stalno sam nešto kiparila. Koristila sam svaki slobodni trenutak da nešto modeliram. Kada sam s društvom počela izlaziti u klubove po cijelu noć bi modelirala figurice od rastopljenog voska koji je kapao sa svijeće na stolu dok su ostali plesali.

Niste odmah upisali Akademiju. Već drugi fakultet. Kako to?

Na Akademiju se nekad primao mali broj studenata. Točno šest studenata. Konkurencija je bila velika jer su tada pristizali zainteresirani iz cijele bivše Jugoslavije tako da je broj prijavljenih bio između 300 i 400. Vladalo je uvjerenje da se bez obzira na talent bez ozbiljne veze nije moguće upisati. Da ne gubim vrijeme a ostanem u praksi crtanja i donekle sličnog programa koji se tražio na akademiji upisala sam “Dizajn tekstila i odjeće” na Tekstilno tehnološkom fakultetu, koji me je također zanimao i zabavljao ali ne toliko da bih se tim zvanjem i bavila. Kasnije sam se ipak odvažila na prijemni ispit na Akademiji bez obzira na svoju ne-vezu. Odlučila sam da ću upornošću razbiti uhodani model pa sam tako nakon pet uzastopnih pokušaja od kojih sam četiri puta bila prva ispod crte, znači sedma, ipak uspjela.

Što vam je donijela i značila diploma Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu?

Mislim da diploma ne donosi ništa, to je samo komad papira koji zaboravite gdje ste ga stavili nakon nekog vremena, ali sam boravak na akademiji i studij znače jako puno. Akademiju shvaćam kao bazu praktičnog znanja koje prati sazrijevanje u izričaju i kao predvorje kasnijeg umjetničkog života. Korisno iskustvo i okruženje gdje imate priliku usporediti se s drugima sličnim vama, razmijeniti razmišljanja i saznanja.

Dobili ste i rektorovu nagradu?

Zanimljiva je ta rektorova nagrada sad kad pogledam unazad. Dobila sam je za prvi ozbiljniji rad u kamenu nastao na studentskoj likovnoj koloniji u Pučišćima na otoku Braću gdje sam se doslovno zaljubila u tradicionalnu i potpuno ručnu obradu kamena. To je bila stvarna prekretnica u mom izričaju gdje sam ozbiljno počela “razmišljati u kamenu i mramoru”.

Koji su to bili unutarnji nemiri i poticaji da biste iznjedrili svoje skulpture koje uvijek imaju poruku?

Za mene je poticaj konstanta i sve što me okružuje. To su nekad socijalne teme društva koje me okružuje a ponekad i autobiografske priče. Uz poruke koje nose a kroz jezik simbola važno mi je da su estetski i zanatski na visokom nivou, a prezentacijski jasne i bez greške.

U kritikama čitamo kako ste uvijek pronalazili svoj izričaj koji se razlikovao od drugih. Što vas je nosilo?

Ne znam kako se pronalazi izričaj. On valjda pronađe vas. On jednostavno negdje krene i razvija se putem. Čini mi se da je izričaj odraz karaktera.

Teško je nabrojiti sve vaše izložbe. Koje su vam ostale u posebnom sjećanju?

Sjećam se kad sam bila jako mala i nacrtala sam, obojila i izrezala nekoliko figura s čudnim ovalnim glavama. Neobično je da se i danas dobro sjećam kako su izgledale. Poslagala sam ih na terasu i pozvala baku koja me čuvala da pogleda što sam napravila, a ona je uzviknula “O, pa ti imaš izložbu!” Tada nisam znala što ta riječ znači ali sam je upamtila. Imala sam stvarno puno lijepih izložbi i svaka je posebna, ali ovaj događaj iz djetinjstva postao je moja prva izložba.

Što vam uopće znači izložba? Je li to i kada dvosmjerna ulica u kojoj korespondirate s ljudima koji vole vašu umjetnost?

Svakom umjetniku izložba znači neizmjerno. To je trenutak kad izlažete sebe, svoju nutrinu i intimu drugima na uvid. Prilikom svakog otvorenja obratim se publici s molbom da me slobodno pitaju sve što ih zanima i stvarno uživam u toj komunikaciji. Zanimljiva je i poticajna, ponekad iznenađujuća.

Kako ocjenjujete odnos publike i skulpture u nas?

To je široko i zanimljivo pitanje kojim sam se bavila i u svom doktorskom radu pod naslovom  “Rast umjetničke ideje i interaktivno iskustvo promatrača”. Istraživala sam taj odnos na temelju vlastitog iskustva kroz desetak izložbi u raznim kulturnim sredinama. Smatram da našu publiku treba na neki način educirati kako gledati skulpturu a umjetnikov je zadatak da svoj rad objasni i približi publici na razne kreativne načine.

Bili ste dosta s izložbama po svijetu, čak i u Koreji, u Arapskim Emiratima… Potvrđujete onu kako umjetnost ne poznaje granice. Kako su prihvaćena vaša djela u tim zemljama?

Izlažem već više od dvadesetak godina, praktički još od studentskih dana. Moja prva prava samostalna izložba u kamenu održala se u galeriji Nova u Teslinoj ulici u Zagrebu, mom rodnom gradu, no vrlo brzo sam počela izlagati i u inozemstvu, uglavnom u Italiji. Uvijek me zanimalo gdje sam u nekim širim okvirima. Likovnu scenu u Arapskim Emiratima otkrila sam slučajno i odlučila sam pokušati naći svoje mjesto u brzorastućoj živoj kulturi koja je doslovno mješavina arapskih i svjetskih trendova, imena i galerija. Bila mi je zanimljiva ta vibrantna i arta gladna scena pa sam odlučila živjeti u Dubaiju neko vrijeme. Trebalo mi je otprilike godinu dana da me ta scena prepozna. Prvu nagradu za skulpturu dobila sam u malom Emiratu Ras Al Khaimahu a kasnije je uslijedila i samostalna izložba u Fondaciji Sheika Al Qasimija u istom gradu. Danas ta kulturna fondacija posjeduje čak pet mojih skulptura. Kasnije su uslijedili pozivi kustosice iz Dubaija Rebie Naim da sudjelujem u nekoliko njenih projekata od kojih je poznatiji DIFC art nights gdje sam izlagala skulpture na otvorenom prostoru aukcijske kuće Christi U DIFC-u s još dvije arapske umjetnice. Osim na samostalnim izložbama u Dubaiu, Ajmanu i Ras Al Khaimahu izlagala sam i na dosta zajedničkih izložbi s arapskim umjetnicima ali i rezidentima Dubaija s raznih strana svijeta.

Igrali ste se s glinom nekada, a sada ste poznati po izričaju u mramoru. Zašto mramor?

Ja sam jednostavno zaljubljena u mramor i kamen. Nekako ga razumijem. Osjećam tu strukturu i mikročestice koje se jednostavno razmiču pod mojim dodirom. Vidjela sam jake ljude koji lupaju po kamenu sirovom snagom i ne napreduju nimalo ali i one nježne ruke koji su u stanju savladati stijene u par koraka. Istina je da je rad u kamenu težak fizički rad i stvarno ima tragova tog rada na mojim rukama. Često me pitaju kako tako mala i krhka žena može raditi tako težak posao. Uvijek se iznova iznenadim na takve komentare jer ja sebe ne vidim ni kao krhku ni kao slabu ženu. Uvijek sam se nekako osjećala jakom. Ali mislim da se ovdje ne radi o fizičkoj već mentalnoj snazi. Upornost i odlučnost su nekakav osnovni recept za ovu disciplinu.

Gdje i kako nalazite inspiraciju za svoja djela. Prevladavaju li društvene ili autobiografske teme?

Sve oko mene je konstantna inspiracija pa se teme izmjenjuju. Sve se mogu nazvati i autobiografske jer se ipak radi o vlastitom viđenju stvari. Sve od prirode, društvenih tema, međuljudskih odnosa ili osobnih iskustava. Trebala bih desetak života da obradim sve teme koje su mi trenutno na umu.

Kako ocjenjujete današnji trenutak kiparske umjetnosti u Hrvatskoj?

Općenito mislim da smo mi kiparska nacija samo se trebamo malo na to podsjetiti i razbuditi. Puno je velikih kipara u našoj povijesti. Osim nekoliko sjajnih izuzetaka, danas kao da je pravo kiparstvo pomalo zamrlo a miješanje s drugim medijima koje može biti jako zanimljivo pomalo je zamutio granicu koja određuje gdje počinje ili završava kiparstvo.

Kakva je pomoć društva i može li se u nas živjeti od umjetnosti?

Ne vidim nekakvu pomoć društva ili je ja nisam znala pronaći. Kao i u drugim profesijama nema tu uniformnog recepta. Netko može živjeti od umjetnosti a netko ne može. Ili samo misli da ne može pa ode nekim drugim putem.

Što biste poručili mladima koji bi se željeli baviti kiparstvom?

Jedina poruka koju mogu dati mladima je da slijede srce. Pustite da vas vodi. Ako iskreno osjećaju kiparstvo svojim pozivom ionako nemaju drugih opcija. Za kiparstvo je jako bitan neprestan rad i imati misli stalno u skulpturi. Bitno je svaki dan biti u ateljeu i makar samo sjesti, popiti kavu i baciti oko. Bitno je to okruženje i ono što se stvara u glavi dok gledamo, kreiramo i mislimo. To je bitno za kipare. A kiparstvo je uvijek na dobitku sa svakim upornim i znatiželjnim novim članom.